Слике страница
PDF
ePub

naeste, jer ona ali pitati

Slobodno pisanje ovoga letka prenera zi magjarone i Magjare, protiv kojih i bješe u prvom redu uperen. Cenzor Mátsik, oštro napadnut u listu, upravo protrnu, ali još više biskup Schrott, na koga je takodjer „Branislav“ tolikom žestinom navalio, da ga je to pisanje bacilo u krevet; šta više, kad mu bjehu jedne noći još i prozori polupani, onda se odluči, da napusti mjesto vrhovnoga školskoga ravnatelja u Hrvatskoj. Dašto svi su stali pitati, otkud dolaze ti ujedljivi letaci, jer onaj prvi broj ubrzo naslijedi još i dvanaestero novih.

U prvi kraj pomišljalo se, da ga izdaje ili bar u nj piše Ivan Kukuljević iz osvete radi odstranjenja očeva s mjesta vrhovnoga školskoga ravnatelja, a onda posumnjaše na Dragutina Seljana, jer ga je Schrott nedavno otpustio s prefektskoga mjesta u plemićkom konviktu. Još se mislilo, da ga Gaj potajno štampa u Zagrebu, a kad se uvjeriše, da nije tako, onda se jedni domišljavahu, da se „Branislav“ krišom objelodanjuje u Karlovcu, a drugi ćak u Leipzigu, dok se konačno nije pročulo, da se štampa u Beogra du. Tako je i bilo. Danas smo točno upućeni u njegovo postanje i izlaženje. „Branislav“ podupirali su poglavito karlovački rodoljubi Ambro” Vraniczany, Dragutin barun Kušlan, Ivan Mažuranić, Nikola Vakanović, pa grof Janko Drašković i Antun Vakanović, dok mu je glavnim urednikom bio Bogoslav Sulek. Šurjak Vraniczanyjev, Mihajlo Caić, otpravljao je na savskom parobrodu „Sloga“ rukopise preko Siska u Beograd, a onda bi opet poslije štampe istim putem dopremao natrag gotove letke.

Samo je po sebi razumljivo, da je bečku vladu izlaženje „Branislava“ osobito zaokupilo, dapače ona je još početkom novembra bila iz Zagreba točno ubaviještena, da će on već do koji dan u Beogradu ugledati svjetlost. Čim je dakle dobila prvi broj, bečka ga vlada odmah pošlje svom cenzoru za slavenske novine i knjige, dru. Franji Miklo šić u na referadu. Miklošić je već 5. decembra 1844. grofu Sedlnitzkome predao doslovni njemački prijevod čitavoga broja, a onda ga poprati ovim riječima : „Preveo sam čitav „Branislav“, što sam smatrao tim potrebnijim da učinim, budući da je taj list važan znak vremena, a poradi sadašnje uzbudjenosti u Hrvatskoj i Slavoniji, koju neprijeporno izazva samovolja Magjara, još i od veće znamenitosti". Potom kaže Miklošić, kako su Iliri već prije „Branislava“ u Beogradu tiskom izdali broširu: „Što namjeravaju Iliri?“, a onda nastavlja: „Premda je sve ono, što je doslije štampano u Beogradu, upereno protiv surove samovolje Magjara, dakle ne treba da zadaje osobite brige poradi neprijateljskoga vladanja njihova (t. j. Magjara) u posljednje doba (t. j. spram Beča), ipak valja pripaziti na tu okolnost, da Hrvati svoje političke spise š ta m p aju u tudjini, i to baš u jednoj zemlji, koja je čitava pod uplivom ruskim, jer bi tako pojedinci (od Hrvata), pre

* Parobrod „Sloga“ bješe vlastnistvo dioničarskoga društva kojemu je bio Vraniozany prodajodnikom, dok je Mihajlo Caiç bio na ladji jedan od administratora.

prijatelnie doba (t. 1. SPA Hrvati s

[ocr errors]

i lakovu i Magjar'da bi bolje stampal kra

dobljeni od Rusa, lasno znali oružje svoje okrenuti i protiv koje druge strane, ma la se na kakovu sklonost katoličkih Hrvata spram Rusa (pa govorili Magjari što im drago), ne može ni misliti. Stoga držim, da bi bolje bilo, da se Hrvatima dopusti, da ono što Magjari štampaju u Ugarskoj, oni štampaju u Beču, da se tako učini kraj sadanjem nejednakom postupku“ (t. j. s obzirom na hrvatsku cenzuru). Medjutim je ,,Branislav“ i dalje izlazio zagovarajući odlučno s obzirom na predstojeći sabor hrvatski, da se reformira sasta v hrvatskoga sabor a razmjernom diobom glasova, odredjenjem načina raspravljanja, proširenjem njegove kompetencije, kao i uvećanjem broja njegovih članova; nadalje, da se kreira poseb na vlada (consilium) za Hrvatsku i Slavoniju nezavisna od Ugarske ; da se narodni jezik uvede u sve javne poslove u zemlji te odstrani latinski ; da se akademija u Zagrebu podigne na sveučilište, a već sada da se na njoj ima otvoriti katedra za narodni jezik, a tako i po svim nižim školama (gimnazijama) ; da se utemelji n arodno ka z alište, „da narod naš dobije bolji ukus i da se nauči čisti narodni jezik“; da se u svrhu procvata književnoga osnuje učeno društvo, a tako i narodni muzej; konačno neka se za široke pučke mase urede preparandije za uzgoj valjanih i toliko potrebnih učitelja za pučke škole, a tako i podignu trgovačke i obrtne škole u svrhu procvata narodne trgovine i obrta, u koje će doći i „množina djaka iz južne Ugarske, Srbije, Bosne, Slavonije, Hrvatske, Primorja, Dalmacije, a može

biti i iz Kranjske, Koruške i Istrije“. I odista pisanje „Branislava“ imalo je krepkoga dojma na narodnu inteligenciju, jer u takovom smislu eno stvaraju zaključke županijske skupštine križevačka (16. dec. 1844.), a onda i varaždinska, šta više obje županije zaključiše, da se ima u kralja ishoditi, da se kod kr. ugar. dvorske kancelarije osnuje posebni hrvatski odsjek s rodjenim Hrvatom kao kancelarom, ali s naslovom potkancelara, a banski stol da se uzvisi na posljednju apelacionu instanciju, na ono, što je u Ugarskoj bio stol sedmorice, koji bješe u to doba zajednički i Ugarskoj i Hrvatskoj, – dakle potpunu ad ministrativ nu, sudbenu i školsku ne z avisnost Hrvatske od Ugarske.

Sve je to dašto u velikoj mjeri izazvalo zanimanje bečke vlade, koja se baš u to doba spremala, da administratorskim sistemom pokori i Ugarsku. Krajem 1844. i početkom 1845. nalazio se u Beču barun Franjo Kulmer, te je kao odlična ličnost ubrzo došao u dodir s mjerodavnim faktorima. U Beču sada zamisliše, da bi se Hrvati trebali pridružiti magjarskoj konzervativnoj stranci, koja je pomagala dvorsku politiku, pa stoga da ta pomoć bude što snažnija, pokazalo se potrebnim, da se slože svi Hrvati, jer su Josipović i njegovi drugovi pristajali uz magjarsku opoziciju. Za tu se svrhu vlada poka zala voljna, da nekim naredbama ugodi Hrvatima narodnjacima, koji su dakako i od svoje strane trebali da idu ususret magjaronima. Ulogu 'posrednika dakle preuze barun Franjo Kulmer,

koji se 15. i 19. januara 1845. obrati iz Beča pismom na Gaja i Janka Draškovića razlažući, kako se hrvatski interesi daju očuvati i unaprediti jedino potporom vlade, a ova se opet može steći tako, ako se Hrvati medjusobom slože, te onda svi zajedno podupru magjarsku konzervativnu stranku ; za tu svrhu narodna stranka treba da se odreče nekih spoljašnjih znakova, kao što su to surka i crvenkapa, a tako i imena ilirskoga u politici. Podjedno treba da prestane i izlaženje „Branisla v a“ (što se i zgodi u februaru 1845.), kao i svi napadaji na magjarone, a naročito protiv biskupa Schrotta, čija demisija ne će biti prihvaćena. Magjarima treba kazati i pokazati, da Hrvati ne idu za tim, da se odruže od Ugarske, već da žele i hoće, da s njome budu u zajednici, ali tako, da im nacionalna i municipal na egzistencija ostane nepovrijedjena. U tom smislu treba i govoriti i pisati, tako da se Ugarska primiri s obzirom na Hrvatsku i da uvidi, da joj Josipović i njegova četa nijesu nikakova potpora. „Prilike se u Hrvatskoj moraju izmijeniti, piše Kulmer Gaju, ako ne ćemo da nam jadna domovina pod vječnim agitacijama ne zaostane, a narodna stranka u mjesto da za vladu bude izvor snage, ne postane izvor svedjer novih i novih neprilika. Vlada ne može da u svom djelovanju Hrvatsku napose uzme, jer nikad ne smije i ne može da u poslovima Hrvatske prije svega ne uvaži stanovište ugarsko, a onda i ono cjelokupne austrijske monarhije. Ovoj se dakle okolnosti ima i pripisati, ako gdjekoje

« ПретходнаНастави »