Слике страница
PDF
ePub

opravdane i nedužne želje narodne stranke nailaze budi samo na djelomično, budi ni na kakovo uvaženje.“ Ne znamo, što je Kulmeru odgovorio Janko Drašković, no više je nego samo vjerojatno, da je on odbio svaki pokušaj izmirenja s Magjaronima. Ta upravo u taj se par i opet vodila očajna borba oko pitanja restauracije županije zagrebačke, u kojem nije o izmirenju ni govora moglo da bude. Gaj pak kao da je bio voljan oda zvati se pozivu Kulmerovu, da napiše, za svrhu približenja Magjarima (dakako njihovoj konzervativnoj stranci), koji članak, a to je i bilo sve, što je mogao da učini, jer Gaj bješe još uvijek dosta daleko od središta narodne borbe i gotovo izoliran. Ipak je ova i ako neuspjela akcija Kulmerova imala korisnih posljedica; dne 3. januara 1845. opet bješe kraljevskim ručnim pismom na kancelara grofa Majlátha dopuštena uporaba ilirskoga imena, ali samo u literaturi kao oznake za jedinstveni književni jezik i literaturu, a tako bješe i osnovana katedra za ilirski jezik i knjiže vnost na akademiji zagrebačkoj. Sva su ova kraljevska rješenja probudila kod Ilira veliko veselje i nadu u sretniju budućnost, dok su magjarone upravo pora zila, stim više što su sasvim nenadano došla. Eto kako piše Ljudevit Splait iz Zagreba 16. januara 1845. svojoj prijateljici Dragojili Jarnjevićevoj u Karlovac: „Novinah i to preugodnih dosti. Domorodac, ili da bolje rečem domoljub sam, a ti domoljubka, - ni, dakle treba, da ti onu slatku radost opišem koja me čini plakati, zaboraviti na sve zlo,

i sada mi ruka jošte drhće, čim pomislim što smo opet dobili. Ilirsko ime je našoj literaturi povraćeno. Mačik je cenzuru izgubio i odsele nitko više ne se niti ne može biti cenzor koji nije veoma vješt ilirskomu jeziku. Štampa bit će tako slobodna kao i magjarska, i zato biti će ban hrvatski vrhovni cen zor, naime za političke sastavke ; to se razumije, ako ne bi što cen zor dopustio, onda će ban odlučiti.“ Ove se posljednje riječi Splaitove odnose na kraljevsko ručno pismo kojim su u Hrvatskoj ublažene nesnosne cenzuralne prilike. U njemu se naime kaže: „Mojim ručnim pismom od 11. siječnja 1843. (t. j. zabranom imena ilirskoga) izjavio sam vam ozbiljnu moju volju, da ću municipal na prava i pod njihovom zaštitom nala zeću se narodnost Hrvatske znati uzdržati protiv svakoga napastovanja i da ne ću trpjeti, da se razvijanju i gajenju narodnoga jezika u Hrvatskoj i Slavoniji, dokle se ono unutar granica zakona kretalo bude, ikaka zapreka stavlja. U dosljednom podržavanju ovih svimkolikim oblastima moje Ugarske i Hrvatske kraljevine za buduće ravnanje gore izrečenih načela, nalazim s obzirom na prispjele t u ž be protiv cenzure u Zagrebu za potrebito, glede iste ove naredbe učiniti. Za cenzore hrvatskih spisa imadu se u buduće namještati samo isključivo rodjeni Hrvati korektnih nazora, koji su hrvatsko-slavonskomu a tako i književnom u jeziku ilirskom u potpuno vješti, a imenovanje njihovo ima se vazda mome rješenju podastirati. Poradi toga imat

u Ugarsku prijeća (t. j banom grofo

ćete učiniti odredbu, da se dosadanji privremeni cenzor u Zagreb u Machik odanle odmah u Ugarsku premjesti, te da se meni putem namjesničkoga vijeća (t. j. ugar. vlade), ali nakon predbježnoga sporazuma s banom grofom Hallerom, čim prije učini prijedlog za pomenuto imenovanje s obzirom na prije označene potrebe i bez iščekivanja daljih naredaba, što će još slijediti, te da se to imenovanje mojemu rješenju što prije podnese. Svrha kako osiguranja književnih interesa Hrvatske i Slavonije, tako i shodnoga nadzora osobito političke privremene štampe, radja u sadanjih okolnostih onih zemalja potrebu, da se cenzoru u Hrvatskoj dadu na ruku sredstva, da uzmogne u prešnijim slučajevima uputu višega poglavarstva bez dangube dobivati. Pozivanje na cenzuralni zbor (censurae collegium) i na namjesničko vijeće u Budimu ne bi svrsi ovoj odgovarati moglo. Stoga nalazim za potrebito navoditi, da se cenzura u Zagrebu, čiji sam nadzor već 11. januara 1843. banu hrvatskomu grofu Halleru izručio, njemu istomu sasvim podčini na taj način, da će on imati u svim pitanjima, što se tiču političko ga pra vc a novina i povremenih knjiga, u koliko bi uputa cen zora k tomu poslu nedovoljna bila, njemu savjet i naputak davati, prijeporne slučaje razrješavati, a o važnijim dogadjajima neposredno vas izvješćivati i nastojati, da se odmah i sigurno izvršuju upute, što će ih u tom pravcu dobivati. U svim ad ministrativnim pitanjima ostat će cenzura u Hrvatskoj pod.

činjena ka o i dosa da ugarskom namjesničkom vijeću, samo će vaša briga biti, da u buduće sve naredbe, izdane na onamošnje (hrvatske) cenzore, budu njima dostavljene putem bana, kroz što će istomu banu biti omogućeno, da se za slučaj smetnja kakovih u ovom uredjenju još za vremena u zmogne obratiti na više mjesto.“

Medjutim svu radost i veselje s ovih jasnih znakova kraljeve sklonosti spram narodne stranke zagrči s mnogo kapi stranačke žuči najvažnije pitanje tadanje hrvatske dnevne politike — pitanje restauracije županije zagrebačke, koje nije još od maja 1842. sila zilo s dnevnoga reda. Važnost njegovu jasno nam karakteriše umni Ambroz Vraniczany u pismima svojima Ljudevitu Gaju. Znamo, da je ban Haller imenovan zagrebačkim velikim županom sa zadaćom, da opravi restauraciju, kad nadje za shodno. Sada poslije požunskoga sabora, koji je i onako toliko vremena potratio baš tim povodom, ban je odlučio, da se te neprilične zadaće riješi što prije, a naročito već i stoga, što je u tom pravcu na nj krepko djelovao prijatelj naših magjarona sam palatin nadvojvoda Josip, dok je u samoj dvorskoj kancelariji, a i kod istoga kneza Metternicha teških neprilika pravio intencijama narodne stranke onamošnji dvorski savjetnik Franjo Dušek, referent za ugarske i hrvatske poslove. Prema tome ban i župan grof Haller sa zove generalnu skupštinu zagrebačke županije za 10. decembra, na kojoj se najprije imao on instalirati za novoga župana, a potom uzeti u raspravu pitanje o pripravama za skoru restauraciju. S obzirom na

[ocr errors]

ne htjede naših starZagreb ide,"de htio.

to dakle javlja 28. novembra Ambroz Vraniczany iz Beča Ljudevitu Gaju ovo: „Oko bana se je radilo (t. j. pristaše narodne stranke), da produlji termin ove kongregacije, ali badava, nije htio. Kulmera smo nagovarali, da u Zagreb ide, da bude posrednik izmedju naših staraca i naših domorodaca, — ne htjede ni on ... Nema drugo – sami na sebe je nama nasloniti se i na nikog drugog. Koji ne vidi, da od ovog spraviš ć a (= skupštine) za visi život ili smrt na še narodnosti, taj je ili lud, ili izdajica. Sve sile naše najveće sakupiti, čvrsto se sklopiti medju sobom, sve lukavštine upotrijebiti za uništiti pasji izrod d u š ma nski, – to je zadaća, koju nam odlučni sat sada nalaže. Stara srca gnjila su i bez vatre; priječe nam, mjesto da nam pomažu. Za izliku slušajmo ih

- ali činimo ono, što nam pamet i srce domorodno nalažu. Magjari zaključiše (ne pitaj, kako sam to dokučio, nego slušaj istinu !), nas pri ovom spravišću kroz Turopoljce nadvladati i utamaniti. Propadnemo li mi sada, nas nema više. Da je ban u tom kolu bio, ne dvoj! Vrijeme od štednje života je prošlo. Za sve spasiti, treba sve rizikati. Sveta je stvar, za koju se mučimo, pravična je pred Bogom i svijetom. Sjedini, brate, tiljedini to učiniti moreš, – svu braću našu; jedan 'neka odredjuje i zapovijeda sa svim a. Muka je ne znati, što kod nas biva. Sto odvažnih ljudi nas spasiti mogu“. Tri dana poslije toga, naime 1. decembra, Vraniczany i opet poruči Gaju iz Beča ovako:

« ПретходнаНастави »