Слике страница
PDF

stade, no o b r a ne radi ona se sada ,p_tj-_ IfTužT fiijeTpj lirx&ijXAJ^fie se meajutim sasvim drugim pravcem razvijao državni život. Knezu Braslavu nestaje traga poslije godine 896.1

III.

Neretljani i Bijela Hrvatska
(do početka X. vijeka).

Dok su se Posavski Hrvati otimali franačkomu gospodstvu, dotle su južni susjedi njihovi došli u krvav sukob s Venecijom i Arapima (Saracenima).

Za rimskoga carskoga gospodstva zvala se sva zemlja izmedju Alpa, Pada, Soče i mora Venecija. Tu su se dizali glasoviti gradovi H a t r i a (Adria),P a t a v i u m (Padova), V i c e n t i a (Vicenza),

1 Moderni magjarski historici silom hoće, da je za doseljenja Magjara i tadanja posavsko-hrvatska kneževina došla pod vlast Arpadovu, što se ne da ničim dokazati, dapače sačuvana nas vrela upravo jasno upućuju, da ta tvrdnja nipošto ne stoji. Da ne spominjemo ostalih razloga, reći ćemo, da nepobitna okolnost, što je sva zemlja do Drave sve do osnutka biskupije zagrebačke pripadala spljetskoj nadbiskupiji, odnosno sisačkoj, a kasnije kninskoj biskupiji, jasno svjedoči, da je Posavska Hrvatska (ili Slavonija) pripadala kraljevstvu hrvatskomu. Jedino za Srijem bi se moglo reći, da je već sada došao (za kratko vrijeme) u vlast magjarsku (Cf. Konstantin Porph. De adm. imp. c. 13. Rački: Documenta pg. 411.—413.)

2 Po njemu bi prozvano i more Jadransko.

A11 i n u m (Altino) i A q u i 1 e j a (Oglej). No uz kopnenu Veneciju Rimljani su dobro poznavali i otočnu. Od vijekova donose moru alpske rijeke Pad, Adiža, Brenta, Sile, Piave, Livenza, Tagliamento, Timavo i Soča godimice svu silu krša i mulja, što se ovdje poradi tišine spušta na dno. Tako nastaše usporedo s kopnom duguljasti pješčani otoci i otočići zvani 1 i d i, dok se močvare izmedju njih i sučelne obale zovu lagune. Najvažniji „lidi" bili su Grado kod ušća Soče, buduće sijelo mletačkoga patrijara, zatim Caorle, Eraclea, Torcello, Murano, pa Glivolo i Rialto, na kojima bi kasnije sagradjen grad V e n e c i j a, onda Malamocco i dvije Clugije, veća i manja, te konačno Capo d'Argine (Caput Aggeris).

Za burnih vremena seobe naroda, poglavito prvom polom V. vijeka naše ere, potražiše žitelji nekih moru najbližih venetskih gradova sa svojim pokretnim imetkom zakloništa po ovim otocima, i to tako, da su se ponajviše zbježali na one, što su još od prije njihovim općinama pripadali. S tim je bjeguncima pošlo i nešto stare venetske aristokracije, koja je i u kasnija vremena znala sebi sačuvati i po „lidima" iznimni društveni položaj, dapače čitavoj inače trgovačkoj republici nametnuti aristokratsko obilježje. Ovi bjegunci osnovaše malu državicu, baveći se isprva samo brodarstvom i trgovinom. Ali za gotsko-bizantinskoga rata prisili ih god. 540. bizantinsko carstvo na pokornost (kao i svu ostalu Italiju i Dalmaciju), pridržavši sebi pravo potvrditi izabrana dužda (dux, odatle d o ž e), dok se inače slabo miješalo u nutarnje poslove venetske. Dakako, u vrijeme rata morala je Venecija pomagati svojom trgovačkom mornaricom bizantinsko carstvo. Prvo duždevo sjedište bilo je na Eraclei, a prvi dužd P a u 1 u c i j e (poč. VIII. vijeka), no već godine 742. bude ono preneseno na Malamocco, a nešto kasnije na dobro zaštićeni otok R i a 11 o, tik kojega se nalazilo više sitnijih otočića, a medju njima O1 i v o 1 i još od god. 775. sijelo biskupsko. Ovi otoci budu god. 814. združeni u jedan grad — Veneciju.

Faktično bizantinsko vrhovno gospodstvo potrajalo je sve do vlade dužda Petra Tradonika (836.—864.), dakle puna tri stoljeća. Ono je Veneciji zapravo dobro došlo, jer je ona za to vrijeme proširila svoje trgovačke sveze po cijelom istoku, prodavajući dragocjenu robu njegovu dalje na evropski zapad. Početkom IX. vijeka bila je trgovina mletačka radi mnogobrojnoga brodovlja već u velike razvijena, pri čem je najvažnije ipak bilo to, što se jedino pod mletačkim barjakom sigurno i mirno od arapskih gusara moglo ploviti po sredozemnom moiu. Što više, Mlečani su Arapima dovažali oružja i robova, uza sve to, što je ta trgovina bila strogo zabranjena od rimske kurije, a tražili su ih na hrvatskim obalama. Ali kod toga naidjoše na ljut i odrešit otpor.

Medjutim se zgodi važna promjena u bizantinskom carstvu. Za traljavoga vladanja Mihajla II. Psellosa (820.—829.) stignu carstvo nekolike znatne nevolje. Domaći rat, pa nesrećne borbe s Arapima oko Krete i Sicilije1 slomiše bizantinsku silu na

1 Sicilijanski Arapi obično se zovu Saraceni, od arap. s a r a c e n, što znači istočni.

kopnu i moru. Tp je _ bio mig, na koji su slavenska plemena na Jadranskom moru, poimence smioni hrvatski Neretljani, redom otpali od Carigrada, a neki se, smatrajući svoje krštenje znakom podložništva, dapače opet povrate poganstvu, da bi tako izbrisali i taj biljeg dojakošnjih sveza s carstvom. Kako se Mlečani jednako zalijetahu na njihove otoke, da hvataju robija, oglase se oni u taj čas kao osobito hrabri pomorci. Istodobno iznevjere se carstvu i dalmatinski gradovi, dok se Venecija tom prilikom takodjer privremeno oslobodi vrhovnoga bizantinskoga gospodstva. Kako je u isto vrijeme oslabila i prevlast franačka u Bijeloj Hrvatskoj, podade se i njoj prilika, da se javi kao nova sila na moru. Kao knez vladao je tada Mislav, nasljednik Bornina sino vca Vladislava. Sukob izmedju Neretljana i Mlečana počeo je tako, da su oni stali pljačkati mletačke trgovačke ladje, osvećujući se za ranije im nanesene štete (kako je to već razloženo). Iza poduže borbe pošlju Neretljani oko god. 830. svoga poslanika u Veneciju, da sklopi mir; značajno je, da se taj neretljanski poslanik tom prilikom pokrstio. Nastali domaći nemiri u Veneciji učiniše, da mir nije dugo potrajao, jer za koju godinu Neretljani opet napadnu i oplijene mletačke ladje. U tim su bojevima sudjelovali i podanici Mislavovi. Konačno se digne dužd Petar Tradoniko s brodovljem, te izbjegavajući sukobu uglavi najprije u poljičkom sv. Martinu trajan mir s hrvatskim knezom Mislavom, a onda otplovi na neretljanske otoke, gdje je vladao knez D r u ž a k, i sklopi ta

[ocr errors]
« ПретходнаНастави »