Слике страница
PDF

psovki i kleveta, a naročito uperenih protiv biskupa Haulika, koji da je u Beču ishodio ono rješenje svojim novcem, i protiv baruna Kulmera, koji da je denunciranjem u Beču sebi zaslužio čast velikoga župana srijemskoga, a onda svrši ovako: „Preporučam se gospodi staležima i banskim pozvanicima, te izjavljujem: sve dok ovdje ne bude zastupnika županije zagrebačke, a domovina naša ugnjetavana, u ovu dvoranu doći ne ć u". Nato ban odmah primjeti: Budući da je Josipović uvrijedio tako odlične muževe, on mu to „improbira" (proglašuje nepoštenim činom), našto mu komeš, stojeći sred dvorane, spreman na odlazak iz hrvatskoga sabora, u koji više nikad ući ne će, odgovori, da ban nema prava njemu išta „improbirati", stoga mu on to natrag „reprobira". Potom dade Josipović svojoj četi u dvorani i po galerijama rukom znak, dreknuvši glasno „Hajde van", i ostavi s dvjesta ljudi dvoranu. Kad je opet zavladao mir, započeo se čitati izvještaj požunskih saborskih poslanika, a to je nastavljeno još i sutradan 30. septembra, našto onda poslanicima izrekoše toplu hvalu grof Janko Drašković u ime velikaša, zastupnik županije požeške Josip Bunjik u ime županijskih zastupnika i karlovački gradski zastupnik Josip Smendrovac u ime gradskih. Medjutim odlaskom Josipovićevim i ostalih magjarona ipak još nije stvar sasvim izvedena na čistac. Znajući dobro namjere magjarona ustade u sjednici od 30. septembra varaždinski županijski zastupnik Petar Horvat, te reče hrvatskim jezikom: „Već je drugi dan, što su mjesta zastupnika županije zagrebačke prazna. Da se i drugi ne povedu za tim primjerom, držim, da bi trebalo po brzom tekliću poslati na previšnje mjesto iz sabora predstavku s molbom, da bi Njeg. Veličanstvo naložilo zagrebačkoj županiji, da pošlje svoje zastupnike na sjednice". Kad se s time izjaviše i ostali staleži sporazumni, reče ban protonotaru Mikšiću, da sastavi do buduće sjednice, koja se poradi preobilna posla od borova imala održati tek 3. oktobra, zaključenu predstavku. Kako je Mikšić bio član magjaronske stranke, to je on predstavku sastavio tako, da se činilo, kao da je zagrebačka županija takav dio narodnoga tijela, bez kojega se ne mogu stvarati pravomoćni zaključci. Stoga zatraže u sjednici od 3. oktobra varaždinski administrator Lentulaj, župan srijemski barun Kulmer i grof Janko Drašković, kao i drugi neki od staleža, da se protonotarov koncept izmijeni u smislu Horvatova predloga, što je i učinjeno. Sada tek moglo se preći na pravi rad, koji je obilježio hrvatski sabor od 1845. kao jedan od najvažnijih i najznačajnijih u historiji naroda hrvatskoga.

Sasvim je prirodna stvar, da je kraljevsko rješenje od 14. septembra u veliko zadovoljilo u prvi kraj narodnu stranku. Odmah 27. septembra pisao je Dragutin Galac o tom Gaju iz Zagreba ovako: „Sabor kraljevina napreduje bolje, negoli sam mislio, premda još prave energije nema. Josipović sa svojom strankom poklopljeni su vrlo, što je stigla rezolucija, da Turopoljci nikakova upliva u državnom spravišću imati ne mogu. On kune bana, biskupa i sav dvor i vladu. Protiva biskupu je juče, t; j. 26. o. mj. javno u saborskoj sjednici kazao: Eto gledajte biskupa nije danas ovdje, jer ga srce boli, što je svojim novcima svu gospodu u Beču podmazao, te tako ovu lijepu rezoluciju isposlovao, koja na štetu kraljevina i na ukinuće plemićkih pravica smjera i t. d. I banu je u istoj trećoj, dvadesetšestoga držanoj saborskoj sjednici vikao iz svega grla „krepao", kad su mu naši „živio" vikali, zato što je pretežnu većinu konzervativne stranke izrekao". Ali već drugi dan uzeše neke bistrije glave u narodnoj stranci stvar shvaćati drugačije. Profesor Mojzes javlja 28. septembra u Beč, kako su neki odlični narodnjaci kazali, da su oni doduše išli za tim da istisnu prosto plemstvo iz sabora, no kraljevska rezolucija učinila je mnogo više; njome su sada isključeni svi osim banskih pozvanika i dvanaestorice županijskih predstavnika, dakle u prvom redu toliki inteligenti, literati zvani, koji su baš sačinjavali najsnažniji dio narodne stranke. Sada je situacija postala takovom, da su slobodni predstavnici narodni bili isključeni od stvaranja zakona, jer je saborska većina, koju su poglavito stvarali banski pozvanici, a to su bili u prvom redu visoki činovnici, osigurana vladi nad slobodno izabranim županijskim i gradskim zastupnicima. Stoga je položaj narodne stranke težak i ona bi prema tome u neku ruku morala šutj ti.

Pod dojmom ovakih misli dakle, započeo je hrvatski sabor pravi svoj rad 3. oktobra, uzevši u raspravu uredjenje saborsko, ili kako bi se danas kasalo, zakon o sastavu sabora. U tom vrlo zainadaom pitanju bili su najhitniji zaključci ovi. Sabor će se sastajati izmjenično u Hrvatskoj i Slavoniji, a sadinjavat će ga svi katolički diecezanski biskupi latinske i unijatske crkve, svi pravoslavni episkopi s mitropolitom, kojim se episkopi je nalaze na području kraljevina Hrvatske i Slavonije, katolički naslovni biskupi, čije su se biskupije nekoć prostirale u ovim kraljevinama, te ima nade, da će opet njima pripasti, prior vranski, potkapetan kraljevine (kapetan obično je sam ban), kaptoli zagrebački, djakovački, senjski, modruški ili krbavski, riječki, čazmanski i križevački, veliki župani i njihovi administratori, gubernator riječki, svi samostalni i punoljetni velikaši, koji imadu posjeda u ovim kraljevinama, županije hrvatske i slavonske (zagrebačka, varaždinska, križevačka, požeška, virovitička i srijemska), komeš turopoljski, kr. slob. gradovi Zagreb, Varaždin. Križevci, Koprivnica, Senj, Požega, Karlovac, Rijeka, Bakar, te vinodolski komorski distrikt, podban, protonotar i prisjednici banskoga stola, predsjednik distriktualne sudbene table, predsjednici mjembenih sudova u Karlovcu i na Rijeci, pa konačno zagrebačka akademija (bez gimnazije) po jednom članu izabranom tajnim glasovanjem od profesorskoga zbora. Pored ovih članova saborskih odbor je predložio, da se pozovu još i obrazovani plemići, tako da se kod brojenja glasova posve izjednači broj županijskih zastupnika s onim banskih pozvanika, to jest, da banski pozvanici ne mogu nadglasati županijske zastupnike, dok je karlo

Dr. F. pl. Šiilć: Hrvitska povijest. 29

vački zastupnik Piškorec predložio, da se glasovi podijele tako, da velikaši imadu jednu četvrtinu, županije dvije četvrtine, a i gradovi jednu četvrtinu. O tom velevažnom pitanju razvi se opširna debata, u kojoj konačno većina zaključi, da pojedine županije imadu pored dvojice svojih redovitih zastupnika šiljati na sabor još petoricu inteligenata (honorarii exmissi), te da županijama pripada polovica saborskih glasova.1 Za slučaj pako, da bi se na saboru povela rasprava o municipalnim pravima hrvatskim, treba da bude tri četvrtine glasova za svaku predloženu promjenu ili za dokinuće kojega prava. Budući da sve do toga Vremena na hrvatski sabor još nije dolazio episkopat srpskopravoslavne crkve, zaključeno bi, da će u buduće metropouta karlovački imati glas i mjesto kod predsjedničkoga stola banu na lijevo (desno je oduvijek sjedio biskup zagrebački), dok će ostali episkopi sjedjeti iza katoličkih biskupa, i to redom prema vremenu njihova rukopoloženja. Na saboru govori se latinskim jezikom, koji i nadalje ostaje diplomatskim jezikom ovih kraljevina, ili hrvatskim, već kako tko hoće. Na sabor su obvezani dolaziti svi članovi njegovi, a onaj koji usfali bez pravoga razloga ili dozvole saborske, kaznit će se globom, a tako i onaj, koji bi saborsku raspravu ostavio prije sjedničkoga zaključka. Poslanike na požunski sabor, kao i protonotara, birat će sabor tajnim glasovanjem, a odlučivat će apso

1 To se imalo činiti tako: županija ima šest, stoga

se polovica nazočnih glasova podijeli sa šest, sto onda čini broj glasova, što ih zapravo ima svaka županija.

« ПретходнаНастави »