Слике страница
PDF

digne hrvatskoga kneza Tomislava i humskoga kneza Mihajla Viševića. Radi toga dobije Tomislav carske dalmatinske gradove i otoke, da nad njima upravlja kao carski „k o n z u 1", a podjedno dobije i Mihajlo naslov „konzula i patricija".

Na to pošalje Simeun na Zahariju vojsku, al i taj je, jamačno s pomoću hrvatskom i humskom, potuče. Medjutim nova bugarska vojska sasvim popali i osvoji Srbiju; Zaharija i mnogi odličnici s mnoštvom naroda pobjegnu u Hrvatsku. Tim ratom nestade srpske kneževine, jer postade dio bugarske države (924.). Iz pokorene Srbije provali bugarska vojska pod vodstvom Alogobotura u Hrvatsku, ali bude ovdje od Tomislava pobijena i uništena.

U taj čas bijaše Tomislav na vrhuncu svoje moći. On se proglasi i okruni kraljem Hrvata, avrhovnu mu vlast priznadu Mihajlo Višević i k njemu dobjegli srpski župani.1 U znak, da prekidaju sve sveze s bizantinskim carstvom, obrate se kralj Tomislav i knez Mihajlo na papu Ivana X., e bi im poslao biskupe, da u crkvenom obziru urede državu hrvatsku. Tim se činom dalmatinski gradovi, a s njima dakako i biskupi, nakon mnogo godina opet povrate u krilo rimo-katoličke crkve.

Papa odista pošalje dva biskupa u Hrvatsku, te oni sazovu crkveni sabor u Spljet. Tude bi po

1 Da se to dogodilo na Duvanjskom polju ne da se nikako dokazati. Vjerojatnije je mjesto okoliš spljetski kao i za Zvonimira.

najprije zaključeno, da se vlast nadbiskupije spljetske ima protezati po čitavoj državi hrvatskoj, a onda se pokušalo dokinuti slovensku službu božju. Na njezinu obranu odlučno ustade ninski biskup Grgur i spase je za niže svećeničke redove. Dalje raspravljanje prekide ponovni bugarski rat. Simeun, želeći se osvetiti za prvašnji poraz, podje lično na proljeće 927. s velikom vojskom na Hrvate, ali ga Tomislav opet ametom potuče dne 26. maja, na što već sjutradan umre od tuge i žalosti cac Simeun.1 Ponovni poraz bugarske vojske, tada najjače na Balkanskom poluotoku, najbolje su s v j e d o č a n s t v o ve 1 i k e sile hrvatske za kralja Tomislava. Nasljednik Simeunov car Petar zatraži mir. Posredovanjem papinskih poslanika biskupa Madalberta i vojvode Ivana bude mir i utanačen,2 a na to se oba poslanika vrate u Spljet, gdje se nastavi prekinuti crkveni sabor.

Ponajprije bude i opet naglašena vrhovna vlast nadbiskupa spljetskoga po cijeloj državi kralja Tomislava, a onda bi biskupija ninska dokinuta, na što Grgur postade biskupom skradinskim. Slovenska služba ipak se održala medju Hrvatima, zacijelo radi toga, što ju je energično branio biskup Grgur. Kralj se Tomislav posljednji put spominje na tom saboru, s toga se i uzima, da je umr'o oko god. 930. Njega ide slava, da je ute

1 Gl. Schlumberger: Nicephore Phooas. Paris 1890. pg. 341.

"Pod nepoznatim nam inače uvjetima, ali sva je prilika, da su Bugari odstupili Hrvatima Srijem.

meljio kraljevstvo hrvatsko i rastegnuo med je države svoje od Raše do Drima te od mora i Drave do Drine, obranio narod od provala magjarskih i velike najezde bugarske.

Povijest prvih nasljednika kralja Tomislava, naime Mihajla, Stjepana I. i Kresimira I. („Starijega"), koji su vladali izmedju godine 930. i 970. vrlo je tamna. Jedno je ipak jasno, da oni nijesu umjeli održati Hrvatsku na onoj visini, do koje je podiže Tomislav.1 Razlog će biti ponovni nutarnji nemiri, nama inače još slabo poznati.

Istodobno stala je i moć bugarske države naglo padati za slaboga cara Petra, tako da se pružila prilika Srbima, da pokušaju svoje oslobodjenje od Bugara. Tu zadaću odista izvrši Č a s 1 a v K 1 o n i m i r o v i ć. On se dogovori s bizantinskim carstvom te uteče 931. iz bugarskoga sužanjstva u Srbiju i podiže je na oružje. Nakon uspjelog oslobodjenja obnovi knez Časlav srpsku kneževinu i priznade vrhovnu vlast bizantinsku. Koristeći se nutarnjim smutnjama u Hrvatskoj pokuša po tom da podloži svojoj vrhovnoj vlasti i Crvenu Hrvatsku od Cetine do Drima, koja je od Tomisljavljevih vremena priznavala vrhovnu vlast kralja hrvatskoga. Jamačno s pomoću bizantinskoga carstva uspjelo je i to knezu Caslavu, osim otoka Visa, i ako ne trajno (945.). Od tog stade u tim oblastima hrvatsko ime sve to većma uzmicati pred srpskim, naročito južno od Neretve,

1 Izmedju 930. i 945. preotmu Magjari Hrvatima Srijem.

jer se one osim Neretljanske oblasti više ne povratiše u sklop hrvatske države. Obnovljena snaga kneževine Srbije ne potraja dugo. Kad umre oko god. 960. Caslav, Crvena Hrvatska otpadne od Srbije te poče živjeti samostalnim državnim životom pod vrhovnom vlasti bizantinskom, dok je Bosnu povratio Hrvatskoj kralj Kresimir L proširivši tako granice hrvatske opet do Drine. Srbija pak postade bizantinskom pokrajinom (971.).

V.

Prvi Krešimirovići

(970.—1058.).

Kralj Kresimir I. ostavi iza sebe četiri sina: Svetoslava (Surinju), Držislava, Kresimira i G o j s 1 a v a.

U X. stoljeću bijaše običaj, da su pod vrhovnom bizantinskom vlašću stojeći vladari slali svoje sinove u Carigrad, gdje su bili vrlo rado i časno primani, dapače i starost sinova računala se po tome, tko je prvi vidio carski dvor.1 Vrlo je vjerojatno, da se prema takovu običaju i zgodilo, što je mladi Držislav (970.—1003.) naslijedio oca mjesto najstarijega Svetoslava. Tome je najbolji svjedok njegov dobar odnos s bizantinskim

1 Gl. Schlumberger: L' epopće byzantine a la fin du X. sifecle. Vol. II. Paris 1900. pg. 310. Tu je doduše govor samo za Veneciju, ali mislim, da se te riječi smiju primijeniti na Hrvatsku, tim više, što znamo za sigurno za neke take posjete.

carstvom, jer ga ono odlikova naslovom „patricija" i učini upraviteljem dalmatinskih gradova, što više, u docnije se vrijeme medju Hrvatima tvrdilo, da je on bio prvi kralj hrvatski primivši krunu iz Bvzanta, što ima valjda samo to značiti, da je Držislav prvi kralj, kojemu je Bvzant priznao čast i naslov. Sve je ovo tim važnije, što se carstvo od god. 967. dalje nalazilo u teškom i odsudnom ratu s Bugarskom; smijemo tvrditi, da je Držislav u to doba stajao na strani bizantinskoj.

Istodobno vladao je u Veneciji dužd Petar II. O r s e o 1 o (991.—1009.). Vladanje njegovo pada u doba teških nevolja titularnoga mu vrhovnoga gospodara cara Vasilij a II. (976.—1025.) i za malodobnosti inače moćnoga mu susjeda cara O t o n a III. (983.—1002.), a tim se prilikama dužd znao okoristiti. Pomažući caru Vasiliju u njegovim pothvatima na istoku, steče Petar II. Orseolo toliko povjerenje, da mu je u martu 992. izdana „zlatna bula", koja Veneciji omogući neobičan trgovački procvat, pošto je mogla jeftinije davati robu svoju od svojih konkurenata. Ovo povjerenje odluči dužd upotrijebiti, da pod okriljem bizantinskoga carstva slomi snagu kraljevstva hrvatskoga na Jadranskom moru. Upozorivši po svoj prilici cara Vasilija na tešku svadju izmedju Držislava i Svetoslava, zatraži od cara dozvolu, da može u njegovo ime zaposjesti dalmatinske gradove i otoke („temat dalmatinski"), što mu bude oko god. 995, i dozvoljeno, jer car naumi nakon skršene Bugarske, s kojom se upravo nalazio u srećnom ratu, i Hrvatskoj opet nametnuti bizantinsko vrhovno gospod

« ПретходнаНастави »