Слике страница
PDF
ePub

božje, svećeničke ženidbe, nošenja brade i duge kose obuzelo sav javni interes raspirujući strasti do skrajnosti. To se ne popravi ni onda, kad papa pošalje u Hrvatsku posebnoga poslanika, kardinala Ivana, da umiri narod, kao što se nije ništa postiglo ni obnovljenjem ninske biskupije (1071.), te utemeljenjem kninske i belgradske.

Uza sve to moramo ipak Petra I. Kresimira smatrati hrvatskim narodnim kraljem. Eto kako ga crta umni Nijemac Büdinger:,,Obnovitelj moći kraljevstva kralj Petar Kresimir bio je ipak, premda je dopustio, da se pritisne slovenska liturgija, u prvom redu kralj Hrvata. Kad on sabere dvor svoj, recimo u Ninu u svojoj palači, tada ga vidjamo okružena od njegovih hrvatskih velikaša, župana, knezova ili primata; najodličniji medju njima nose naslov b a n a, zaključci čine se uz suglasje nazočnih velikaša. U kraljevoj pratnji dolaze, kao i kod drugih kršća nskih vladara one do be, već obični dvorski časnici: komornik i dvorski knez, majordom ili dvorski djed i peharnik, dvorski sudac i kancelar. U osobito uglednom položaju jeste kraljev štitonoša; Kresimira treba bo smatrati kao vladara još odlučno ratoborne sklonosti."

Pored crkvenoga pitanja zadavaše Petru Kresimiru još i pitanje o nasljedstvu teških

1 Od sada bijaše kninskoj biskupiji podvrgnuta sva zemlja do Dr a v e, sve do osnutka zagrebačke biskupije (1093.).

2 Büdinger: Ein Buch ungarischer Geschichte. Leipzig 1866. pg. 117.-118.

briga. Kako nije imao sina, bude odredjen za nasljednika mu sinovac Stjepan te dobije naslov hercega hrvatskoga (dux illustris Croatorum). Kad Stjepanu kasnije spade ugled, javlja se uz kralja Petra I. Kresimira kao najuglednije lice u državi hrvatskoj ban Dmitar Zvonimir, muž Jelene, sestre ugarskoga kralja Ladislava I. (,,Svetoga“), a zacijelo rodjak hrvatske kraljevske kuće.1

2

Posred sudbonosne borbe izmedju latinske i hrvatske stranke umre Petar Kresimir i bude sahranjen u kliškom polju uz oca Stjepana II. Nije ga naslijedio sinovac Stjepan, već, kako se po svem čini, nakon bune i narodnoga izbora pristaša (a možda i vodja) hrvatske stranke, poljički velikaš Slavić (1074.-1075.), dok se Stjepan budi prisiljen, budi bolesti radi povukao u benediktinski samostan sv. Stjepana „,pod borovima“ (de pinis) kod Spljeta. Medjutim uspe se na papinsku stolicu energični Grgur VII., koji odluči svojoj vrhovnoj vlasti podložiti sve svjetske vladare. Znajući, da je kralj Slavić protivnik crkvenih reforma, dade ga po normanskom knezu Amiku iz Giovennazza (u Apuliji) zarobiti; Slavić se nikad više ne povrati u Hrvatsku. Istodobno je, čini se, papa pomišljao, kako bi jednoga od sinova danskoga kralja Svena Estridsena učinio hrvatskim

Da je Zvonimir bio ban slavonski (ili čak požeški), krupna je neistina, koja se osniva na jednom falzifikatu XVII. stoljeća.

2 Pošto je Neda (tobože kći kralja Petra I. Kresimira) kasnije izmišljeno lice, to Slavić nije bio zet kraljev, a nije bio ni lički knez.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

5

kraljem; i odista kraljević M a g no pošao je put Rima, da ondje primi od pape krunu, ali na putu umre, možda na silovit način.1

[ocr errors]
[ocr errors]

Isto je tako postupao papa Aleksander II., čiji je glavni savjetnik u to doba bio budući papa Grgur VII., s Engleskom, gdje se razvila anglosaska nacionalna crkva. (Gl. o tom Böhmer: Kirche und Staat in der Normandie im XI. und XII. Jahrhundert. Leipzig 1899. pg. 42.-79.) No kad njome za Eduarda III. „Confessora" (1042.-1058.) zavladaše kao najviši časnici normanski (sada već polatinjeni) svećenici, nastadoše u zemlji nemiri i neredi. Po smrti njegovoj zavlada Engleskom ne njegov legitimni baštinik Edgar, nego sin vodje narodne opozicije Harald. Sada se uze latinski (normanski) kler dogovarati s normanskim vojvodom Vilimom. O daljem tečaju stvari kaže sveuč. prof. Prutzu Königsbergu ovo: Einen Bundesgenossen fand er (sc. Vilim Normandijski) dabei in dem hierarchischen Papstum, das die nationalen Kirchen zu beseitigen, nach der römischen Schablone umzugestalten und ganz von sich abhängig zu machen strebte und die Gelegenheit benützte, um die Theorie von der Überordnung des Papsttums über alles weltliche Fürstentum samt seinem Rechte, Staaten und Kronen z u vergeben, einmal thatsächlich zur Anerkennung zu bringen. So wurde Wilhelm von Papst Aleksander II., als ob es einen Kampf gegen Ungläubige gälte, feierlich zum Kriege gegen die Angelsachsen geweiht und zog unter einer aus Rom übersandten Fahne und mit kostbaren Reliquien ausgerüstet gegen Harald zu Felde, den die Kirche als Usurpato r bannte“. U bitki kod Hastingsa (14. okt. 1066.) pogibe Harald, a Vilim se okruni kraljem položivši istu vazalsku prisegu papi kao deset, godina kasnije naš Zvonimir. (Grote:

Zarobljenjem kralja Slavića ostade prijesto hrvatski jedno vrijeme prazan, a zemljom su bješnjele teške borbe, koje zamisliše Normani upotrijebiti u svoju korist te posegnuše za dalmatinskim gradovima. Kad Venecija opazi, da se Normani žele utvrditi na dalmatinskoj obali Jadranskoga mora, pošalju onamo početkom 1076. brodovlje svoje, te uzmu dalmatinske gradove pod svoju zaštitu obvezavši ih podjedno tvrdom vjerom, da nikad više ne će primati tudjinaca. U taj par sastao se u Spljetu pod predsjedanjem papinskoga poslanika nadbiskupa Gerarda crkveni sabor, koji se pored crkvenih pitanja stao zanimati i ispražnjenim hrvatskim prijestolom. Nastojanjem toga sabora bude medju Hrvatima i Latinima postignut sporazum, a na to,,jednoglasno izabran od naroda i svećenstva" hrvatsko-dalmatinskim kraljem herceg Dmitar Zvonimir (1076.-1089.).

Na Zvonimirovo krunisanje koje se obavilo početkom listopada 1076., pošalje papa Grgur VII. posebno poslanstvo: opata rimskoga Gebizona i biskupa Falkoina. U solinskoj bazilici sv. Petra u svečanom zboru izjavi se Zvonimir, nakon što je od opata Gebizona primio kraljevske znakove, vjernim văzalom sv. stolice obvezavši se u potvrdu toga vazalstva na godišnji danak u iznosu od dvjesta dukata i ustupivši samostan Vranu kao svratište papinskim poslanicima; kao Weltgeschichte. Vol. V. Berlin 1891. pg. 407.-410.). Ova analogija ne može biti i nije s lučajna, pošto su kod toga odlučne iste rimske ličnosti, isto vrijeme i nalične prilike.

*

spoljašnji znak toga vazalstva primi kralj iz ruku poslanikovih papinsku zastavu, a onda položi prisegu vjernosti. Ovim vazalstvom bijaše Dmitar Zvonimir potpuno na strani Latina.

Posljedice pokazale su se doskora. Ponajprije podiže hrvatska stranka pod vodstvom viteza Vecelina, kojega je po svoj prilici pomagao Bizant, bunu protiv Zvonimira; samo odlučnim nastojanjem papinskim bi buna utišana (1079.). Malo kasnije morade Zvonimir poći u pomorski rat kao papin vazali saveznik normanskoga vojvode Roberta Guiscarda protiv bizantinskoga carstva i Venecije; čini se, da je hrvatskom mornaricom zapovijedao tom prilikom pomorski vojvoda Jakov. Saveznici udare najprije na Drač te ga, nakon što su porazili bizantinsko-mletačko brodovlje (18. oktobra 1082.), i osvoje (1083. dne 22. februara). Slijedeće godine potuče normansko-hrvatsko brodovlje mletačko kod Kasopa na otoku Krfu tako žestoko, da se car Aleksije Komnenac odlučio odštetiti saveznika svoga dužda Vitala Falierija time, da mu je 1085. ustupio sva svoja tobožnja prava na Hrvatskuina dalmatinske gradove. Dakako, dužd se morao zadovoljiti prostim naslovom vojvode (dux),,Dalmacije i Hrvatske", čime je svakako htio da javno označi svoju političku težnju. U to umre Robert Guiscard (17. jula 1085.), a savez normansko-hrvatski se raspade.

Istodobno ratovao je Zvonimir za papu Grgura VII. protiv Henrika IV. na kopnu. Dva puta provali pobjedonosno s rodjakom svojim ugarskim

« ПретходнаНастави »