Слике страница
PDF
ePub

kraljem Ladislavom I. (,,Svetim") u Korušku vojvodinu, kojoj su tada pripadale Kranjska i Istra, no na trećem pohodu, kad je carski vojvoda Leopold skupio golemu vojsku, bude potučen, dapače Leopold provali sa svojim četama duboko u Hrvatsku. Kako je medjutim umr'o papa Grgur VII. · (25. maja 1085.), izgubi Zvonimir najjaču potporu svoje kraljevske vlasti. U Hrvatskoj nastade veliko ogorčenje i nezadovoljstvo, a Zvonimir se morao okaniti daljnjega ratovanja.

Medjutim je narodno nezadovoljstvo ukrepljivalo još i to, što se za vladanja Zvonimirova stao javljati sasvim nov pravac i u nutarnjem životu države hrvatske. Dosadanje župane uzeše zamjenjivati knezovi (comites) po zapadnom feudalnom uzoru, a banska čast kao da i nije bila popunjena, jer se za njegova vladanja uopće nijednom prilikom ne spominje b a n; no zato se navodi u jednom spomeniku god. 1086. neki Pribimir kao kraljevski namjesnik (vicarius regis). Nadalje se kralj opkružio poglavito Latinima, najradije stolovao u Solinu napustivši hrvatski Belgrad i Nin, a spljetskoga nadbiskupa Loviu zove,,duhovnim ocem" svojim (spiritualis pater).

Istodobno zgodiše se važne promjene na istoku. God. 1087. potukoše Pečenezi bizantinskoga cara Aleksija hametom kod Silistrije na Dunavu, dapače oni provališe u carstvo sve do samoga Carigrada. U isto doba udare na nj Seldžuci (Turci), tada gospodari sv. groba u Jerusalimu s istoka i otmu mu neka maloazijska mjesta. U toj nevolji car se obrati na katolički zapad za pomoć, naročito na

papu Urbana II. (1088.-1099.), s kojim se izmiri. Privolom papinom obrati se Aleksije koncem 1088. ili početkom 1089. i na Zvonimira, ističući, da će propašću Seldžuka biti spasen za čitavo kršćanstvo i grob Gospodnji. Zvonimir se kao vjeran papin vazal odluči odazvati želji Urbanovoj i pozivu Aleksijevu, te sazove u tu svrhu. u aprilu 1089. sabor na Kosovom polju kod Knina. No Hrvati sjećajući se još nedavnoga rata s Aleksijem i uopće ne mareći za daleku vojnu na istoku u korist tudjega vladara. ne htjedoše se odazvati Zvonimiru, nego ga na saboru samom sasjekoše. Nesrećni kralj sahranjen bi po tom u stolnoj crkvi kninskoj pod glavnim oltarom.

Za toga se vremena zgodiše vrlo važne političke promjene na jugu države hrvatske. Oko godine 1040. uspjelo je Stjepanu Vojislavu (1038.-1050.) da oslobodi Duklju od bizantinske prevlasti, dapače on doskora s njome sjedini Travunju odbivši srećno i slavno sve napadaje carskih četa. Sin njegov i nasljednik Mihajlo (1050.-1081.) nastavi i popuni djelo očevo. Ponajprije uspostavi dobre odnose s bizantinskim carstvom, pridruži državi svojoj Zahumlje i Srbiju, a onda se stavi pod zaštitu papinsku. Ovakovom politikom postiže, da je državu svoju odružio u crkvenom obziru od Hrvatske i njezine metropolije spljetske, jer papinskom dozvolom osnovana bi posebna nadbiskupija u Baru (1067.). Ovim činom nestade posljednje spone, što je vezala nekadašnju Bijelu i Crvenu Hrvatsku. Malo po tom učini Grgur VII. kneza Mihajla k r a

ljem poslavši mu krunu (1078.). Naslijedi ga sin Bodin, koji pridruži svojoj državi još i Bosnu otevši je kraljevstvu hrvatskome u vrijeme, kad njime zavladaše teški nemiri po prijekoj smrti kralja Dmitra Zvonimira.

VII.

Interregnum (1089.—1102.).

Zvonimir ne ostavi nasljednika iza sebe, jer je sin njegov Radovan još prije njega umr❜o. Kako se velikaši nijesu znali složiti u tome, tko da im bude kralj, planuše krvave borbe i teške smutnje u kraljevstvu hrvatskome. U prvi mah ipak ih se većina odluči, možda na nagovor visokoga klera, za sinovca kralja Petra I. Kresimira, koji je boravio u manastiru sv. Stjepana,,pod borovima" kod Spljeta, te ga okrune za kralja. Ali Stjepan (1089.-1090.), posljednji član hrvatske kraljevske kuće Držislavovića, vladao je samo dvije godine, jer krajem 1090. nestaje mu traga u povjesnim spomenicima; ne može se sigurno reći, da li je umr'o, ili su ga zbacili s prijestola.

Medjutim uze ugarski kralj Ladislav I., brat Zvonimirove udovice Jelene tvrditi, da njega ide kruna hrvatska kao baštinika Zvonimirova. U tu svrhu prijedje na proljeće. 1091. kod Vaške Dravu oružanom rukom, pa uze osvojati kraljevstvo hrvatsko, ali naidje u planinama današnje ličkokrbavske županije na ljut otpor, a kad mu još

stigoše glasi iz Ugarske, da su u zemlju provalili divlji Kumani, povrati se povrati se natrag. U vlasti Ladislavljevoj osta samo Posavska Hrvatska (Slavonija), koja se uopće Ladislavu nije opirala. U znak, da ne misli Ugarskoj pridružiti stečene zemlje, a ni ostale Hrvatske, koje još nije stekao, postavi joj za posebnoga kralja sinovca svoga Almo ša (1091.-1095.), a podjedno osnuje u Zagrebu biskupiju oko god. 10934 No u to se slože Hrvati u slobodnoj Hrvatskoj i izaberu sebi za kralja Petra II. (1091.1097.), koji je stolovao u Kninu i odmah po smrti Ladislavljevoj (1095.) opet povratio svojoj kruni Posavsku Hrvatsku protjeravši odanle kralja Almoša. Kad su iduće godine 1096. uz teške neprilike Hrvatskom prolazili križari, bila je ona slobodna država.

1

Ladislava naslijedi u Ugarskoj sinovac mu Koloman, mladji brat protjeranoga hrvatskoga kralja Almoša. On odluči baštinsko pravo svoje u Hrvatskoj uspostaviti. Rano na proljeće god. 1097. pošalje vojsku pod vodstvom Merkurija, župana erdeljskoga Biograda (Alba Julia), preko Drave u Hrvatsku; kod današnje Petrove Gore skobi se ugarska vojska s hrvatskim kraljem Petrom. U boju bi kralj Petar II. poražen i ubijen, itako izdahnu posljednji kralj hrvatske krvi u doba narodne dinastije. Poslije toga podje vojska Kolomanova do mora i uzme

1 Da je bio roda Svačićeva ne da se ničim do kazati, dapače mnogo je vjerojatnije da je bio sinovac kralja Slavića, dakle poljički knez (od roda Kačićeva?).

grad Belgrad. Još prije toga rata (1096.) predali su se dalmatinski gradovi Veneciji, čime postaše Koloman i republika mletačka susjedi. Smatrajući se zakonitim kraljem hrvatskim možda je već sada poželio one gradove osvojiti, u taj mah većma privoli na mir. Stoga sklopi negdje koncem 1097. ili početkom 1098. ugovor s duž dom Vitalom Michielom, prema kojemu obje stranke prisegom zajamčiše jedna drugoj svoja prava i posjede. Vlast Kolomanova ne potraja dugo. Kad je pod galičkim gradom Przemyslom god. 1099. do nogu bio potučen, podignu se Hrvati po drugi put i dodju na Dravu s vojskom, da obrane svoju zemlju. God. 1102. dodje i Koloman na Dravu te stade ugovarati s dvanaestero hrvatskih velikaša, a konačno se izmiri s njima. Hrvatski velikaši, kao predstavnici naroda hrvatskoga od Gvozda do Neretve, priznaše Kolomanu i njegovim nasljednicima baštinsko pravo, te ga slobodno kao baštinika Zvonimirova i zaberu za hrvatskoga kralja. Sada priznade Koloman ovoj dvanatorici hrvatskih velikaša i njihovim potomcima mirni i sigurni užitak njihova posjeda i oprosti ih od plaćanja zemljarine (kunovine), a oni se opet od svoje strane obvezaše kralju, da će ga u vrijeme rata pomagati sa po deset oboružanih konjanika i to do Drave o svom trošku, a preko Drave o kraljevu. Kako su plemići hrvatski izmedju Drave i Gvozda (u Slavoniji) bezuvjetno priznali Kolomana svojim zakonitim hrvatskim kraljem na osnovu baštinskoga prava njegova, to se taj ugovor na njih nije odnosio.

« ПретходнаНастави »