Слике страница
PDF

Nakon toga ugovora podju Hrvati s Kolomanom do Belgrada na moru, gdje ga okrune kao zakonitoga kralja hrvatskodalmatinskoga i nasljednika Zvonimirova po svoj prilici njegovom krunom. Tom prilikom zajamči Koloman prisegom kraljevstvu hrvatskom sva prava i državni ustav: Ugarska i Hrvatska imat će odsada jednoga istoga vladara, ali su ipak dva posebna kraljevstva, što se ima pokazati posebnom hrvatskom krunidbom i posebnom prisegom na hrvatski ustav.

I tako svrši staro naše narodno kraljevstvo, j slavni uzrok goleme ove nesreće je nesloga, havist i krvavo svadjanje izmedju najsličnijih sinova narodnih. Do kojega se , (tupnja rdjava ova strana razvila, najbolje !nam svjedoči ovaj zaključak spljetskoga crkvenoga sabora od god. 925.: „Ako bi se po božjem sudu zgodilo, te bi za narodne bune knez (ili poglavica) zemlje (princeps provinciae) ostao mrtav (ubijen od puka), — budući da ono5 što mnogi počine, ostaje neoevećeno, to neka barem oni, koji su smrti kneževoj krivi, d ij e 1 e milostinje za dušu ubijenoga. Ako je pak ubijeni knez crkve gradio ili robove na slobodu puštao, neka vrijede i dalje njegove odredbe; osim toga neka krivci poštivaju udovu njegovu i brane siročad njegovu".1 Dalji su razlog d a 1 matinsk i

1 Toma arcidjakon spljetski, pisao XIII. vijeka, izrijekom nam pripovijeda, kako stade po Zvonimirovoj smrti u Hrvatskoj „medju svim velikašima kraljevstva gradovi sa svojim romanskim žiteljstvom; oni su ona olovna pritega, koja nije dala organizmu hrvatske narodne države da se slobodno i krjepko podigne. Nadalje kobna borba izmedju narodne hrvatske crkve i kozmopolitske latinske, stvar od bitne važnosti u srednjem vijeku. Napokon treba istaknuti, da je plemstvo u to doba više pazilo na garancije svojih privilegija i ličnu korist, negoli na narodni karakter države, pa prema tome lakše uzimalo ovu kobnu promjenu od god. 1102., nego li mi to danas shvaćamo.

VIII.

Nutarnje stanje države hrvatske
(od VII. do XI. vijeka).

Prvobitno narodno i službeno ime bilo je „država hrvatska" (regnum Chroatorum), kojemu se doskora pridruži drugo starije „D a 1

velika nesloga. Poojepkani u stranke, sada ovaj, a sada onaj iz pohlepe za vladanjem prisvajaše sebi vladavinu zemlje, pa tako nastadoše nebrojene otimačine, pljačkanja, umorstva i leglo svih opačina, jer nije prošao niti jedan dan, gdje ne bi jedan drugoga progonio, napadao i ubijao. Ali bijaše u to vrijeme jedan od velmoža hrvatskih, koji budući od svojih suplemenika progonjen mnogim uvredama i štetama i ne nadajući se, da bi se inače mogao tolikim zlima oprijeti, otidje u Ugarsku. Tude pristupivši pred kralja Ladislava stade ga nagovarati i putiti, da izadje osvojiti kraljevstvo hrvatsko ..." Pored toga treba znati, da stari ljetopisi jednodušno ističu, kako je prijeka smrt Zvonimirova dala ugar. kralju Ladislavu priliku, da se umiješa u hrvatske poslove kao „osvetnik" svoga rodjaka. macij a", osobito otkad je u XI. vijeku i bizantinska Dalmacija pripala kruni hrvatskoj, pa tako je i državno ime u službenim aktima glasilo „H rvatska i Dalmacija" (Chroatia et Dalmatia). Bizantinci obično su pisali „Hrvatska" (Xpw'J*T.a), a papa „Dalmacija". Doskora se uobičajilo kod tudjinaca (naročito Mlečana i Nijemaca) ime „S 1 a v o n i j a". Eto, tako su se pored .,država hrvatska", toga jedinoga narodnoga naziva, već u to drevno doba nadovezala još dva imena, nametnuta od tudjinaca, koja su vremenom dobila posebno geografsko znamenovanje.

Granice države hrvatske često su se mijenjale. Naselivši Hrvati staru rimsku Dalmaciju i dio Panonije nijesu stvorili j edinstvene države, već poviše manjih oblasti: Posavsku Hrvatsku, Bosnu, Bijelu Hrvatsku, Neretljansku oblast, Zahumlje, Travunju i Duklju. Od sviju ovih oblasti bijaše najvažnija Bijela Hrvatska, još za rimskoga vremena središte stare Dalmacije. Kad njezin knez Tomislav postade kraljem, okupi oko sebe sve hrvatske oblasti; stoga bijahu za njegova vladanja državne granice hrvatske najšire. Kasnije uzeše se otkida vati od kraljevstva hrvatskoga tri južne oblasti Zahumlje, Travunja i Duklja, a konačno i Bosna, tako da je granica kraljevstva hrvatskoga u čas, kad je ono izabralo Kolomana svojim vladarom, išla od Neretve na Vrbas, Savu i Dravu ostavljajući Srijem Ugarskoj,' te Kupom

1 To najbolje dokazuju neprilike s neredovitim križarskim četama god. 1096. u Zemunu, kad ih je ondje progonio Koloman, za onda još samo ugarski kralj.

i istarskim planinama na morsku obalu nedaleko Rijeke; od otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Hvar, Brač i Vis.

Narod koji je osnovao ovo kraljevstvo bio je hrvatski, a tudjinci su ga, osobito zapadnjaci, voljeli zvati slavenskim (Slavi). Uz hrvatski živalj preostao je još po dalmatinskim gradovima i romanski, zvan Latini, no doskora stadoše se i Hrvati naseljivati po tim gradovima.

Društvo bilo je sastavljeno od slobodnih i neslobodnih ljudi. Neslobodnih ljudi (servi, ancillae) bilo je ne samo po romanskim gradovima, već i na čisto hrvatskom zemljištu; neslobodnim postajao bi netko kupnjom i prodajom, radi duga, dobrovoljnom predajom (poglavito crkvi) i sužanjstvom u ratu. Oslobodio bi se oporukom svoga gospodara, ili njegovom javnom izjavom. Slobodni ljudi dijelili su se u seljake, gradjane i plemiće. Seljaci uživali su sasvim slobodan posjed zemljišta, raspolažući njime po volji, a uz to bili su još i slobodni državljani ravni gradjanima i plemićima. Gradjanstvo dijelilo se u dva razreda: u gradske plemiće, kojima su se porodice i tradicije gubile u rimskim vremenima, i u obične neplemenite gradjane. I plemstvo bijaše dvojako: više i niže. U više plemstvo spadali su bani, župani i dvorski dostojanstvenici, dok su svi ostali bili niže plemstvo. Izvor je objema ipak jedan isti, naime zadruga, to jest plemenski glavari bili su prvobitno hrvatsko plemstvo. Oni sastavljahu pratnju hrvatskoga vladara, obnašaju državne časti, dapače imadu i pravo na prijestolje, ako se isprazni izumrćem dinastije. Izvor ovim častima nije bila vladalačka milost ili vlast, već plemenski sustav. Do konca XI. vijeka bile su poglavite hrvatske plemićke porodice ove: Kačići, Kukari, Subići, Cudomirići, Svačići, Murići (Mogorovići), Gusići, Karinjani i Lapčani, Polečići, Lačničići, Jamometići i Tugomerići.

U crkvenim poslovima Hrvati su priznali za svoje područje od sebe stariju uredbu nadbiskupije salonske, koja bi po razorenju Salone prenesena sa svim pravima u Spljet. Sufragani nadbiskupa spljetskoga bijahu u trećem desetku X. vijeka biskupi osorski, krčki, rapski, zadarski, skradinski, stonski, dubrovački, kotorski, duvanjski i sisački.' Pošto je u srednjem vijeku bila vrlo tijesna sveza izmedju crkve i države, postala je ova uredba neprilična državnoj vlasti hrvatskoj, jer Spljet, a uza nj još otoci Cres, Krk i Kab, pa Zadar, Trogir i Dubrovnik ne bijahu sve do XI. vijeka u državnom opsegu hrvatskoga vladara, već podanici bizantinskoga carstva. Stoga se pokušalo polovicom IX. vijeka utemeljiti hrvatsku biskupiju u Ninu, radi koje je došlo do oštroga sukoba s nadbiskupijom spljetskom; ova izradi kod pape dokinuće njeno, a sebi metropolitsku vlast po cijeloj Hrvatskoj. Medjutim nastaše u drugoj polovici XI. vijeka za spljetsku nadbiskupiju dvije zamašne promjene; utemeljenjem nadbiskupije u Baru (1067.) izgubi ona 3ve južne biskupije i Bosnu, a utemeljenjem triju novih biskupija ninske, belgradske i kninske (1071.) steče na sjeveru tri nova sufragana. Naj

1 Od ovih bijahu ispražnjene skradinska, duvanjska i sisačka.

« ПретходнаНастави »