Слике страница
PDF
ePub
[ocr errors]

se

Nakon toga ugovora podju Hrvati s Kolomanom do Belgrada na moru, gdje ga okrune kao zakonitoga kralja hrvatskodalmatinskoga i nasljednika Zvonimirova po svoj prilici njegovom krunom. Tom prilikom zajamči Koloman prisegom kraljevstvu hrvatskom sva prava i državni ustav: Ugarska i Hrvatska imat će od sada jednog a istoga vladara, ali su ipak dva poseb na kraljevstva, što se ima pokazati posebnom hrvatskom krunidbom i posebnom prisegom na hrvatski ustav. .

I tako svrši staro naše narodno kraljevstvo. Glavni uzrok goleme ove nesreće je nesloga, kavist i krvavo s v adja nje izmedju najodličnijih sinova narodnih Do kojega stupnja rdjava strana razvila, najbolje nam svjedoči ovaj zaključak spljetskoga crkvenoga sabora od god. 925.: „Ako bi se po božjem sudu zgodilo, te bi za narodne bune kne z (ili poglavica) zemlje (princeps provinciae) ostao mrtav (ubijen od puk a),

budući da ono, što mnogi počine, ostaje neosvećeno, to neka barem oni, koji su smrti kneževoj krivi, dijele milostinje za dušu ubijenoga. Ako je pak ubijeni knez crkve gradio ili robove na slobodu puštao, neka vrijede i dalje njegove odredbe; osim toga neka krivci poštivaju udovu njegovu i brane siročad njegovu“. Dalji su razlog dalmatinski

1 Tom a arcidjakon spljetski, pisac XIII. vijeka, izrijekom nam pripovijeda. kako stade po Zvonimirovoj smrti u Hrvatskoj „medju svim velikašima kraljevstva

ova

[ocr errors]

su

gradovi sa svojim romanskim žiteljstvom; oni

ona olovna pritega, koja nije dala organizmu hrvatske narodne države da se slobodno i krjepko podigne. Nadalje kobna borba izmedju narodne hrvatske crkve i kozmopolitske latinske, stvar od bitne važnosti u srednjem vijeku. Napokon treba istaknuti, da je plemstvo u to doba više pazilo na garancije svojih privilegija i ličnu korist, negoli na narodni karakter države,

, pa prema tome lakše uzimalo ovu kobnu promjenu od god. 1102., nego li mi to danas shvaćamo.

VIII.
Nutarnje stanje države hrvatske

(od VII, do XI. vijeka). Prvobitno narodno i službeno ime bilo je ,,dr ž a va hrvatska“ (regnum Chroatorum), kojemu se doskora pridruži drugo starije „Da lvelika nesloga. Pocjepkani u stran ke, sada ovaj, a sada onaj iz pohlepe za vladanjem prisvajaše sebi vladavinu zemlje, pa tako nastadoše nebrojene otimačine, pljačkanja, umorstva i leglo svih opačina, jer nije prošao niti jedan dan, gdje ne bi jedan drugoga progonio, napadao i ubijao. Ali bijaše u to vrijeme jedan od velmoža hrvatskih, koji budući od svojih suplemenika progonjen mnogim uvredama i štetama i ne nadajući se, da bi se inače mogao tolikim zlima oprijeti, otidje u Ugarsku. Tude pristupivši pred kralja Ladislava stade ga nagovarati i putiti, da izadje osvojiti kraljevstvo hrvatsko ...“ Pored toga treba znati, da stari ljetopisi jednodušno ističu, kako je prijeka smrt Zvonimirova dala ugar. kralju Ladislavu priliku, da se umiješa u hrvatske poslove kao „osvetnik“ svoga rodjaka.

[ocr errors]
[ocr errors]

ma cija“, osobito otkad je u XI. vijeku i bizantinska Dalmacija pripala kruni hrvatskoj, pa tako je i državno ime u službenim aktima glasilo „Hrvatska i Dalmacija“ (Chroatia et Dalmatia). Bizantinci obično su pisali Hrvatska“ (.X po'lat.4), a papa „Dalmacija“. Doskora se uobičajilo kod tudjinaca (naročito Mlečana i Nijemaca) ime „Slavonija“. Eto, tako su se pored „država hrvatska“, toga jedinoga narodnoga naziva, već u to drevno doba nadovezala još dva imena, nametnuta od tudjinaca, koja su vremenom dobila posebno geografsko znamenovanje.

Granice države hrvatske često su se mijenjale. Naselivši Hrvati staru rimsku Dalmaciju i dio Panonije nijesu stvorili jedinstvene države, već poviše manjih oblasti: Posavsku Hrvatsku, Bosnu, Bijelu Hrvatsku, Neretljansku oblast, Zahumlje, Travunju i Duklju. Od sviju ovih oblasti bijaše najvažnija Bijela Hrvatska, još za rimskoga vremena središte stare Dalmacije. Kad njezin knez Tomislav postade kraljem, okupi oko sebe sve hrvatske oblasti; stoga bijahu za njegova vladanja državne granice hrvatske najšire. Kasnije uzeše se otkidavati od kraljevstva hrvatskoga tri južne oblasti Zahumlje, Travunja i Duklja, a konačno i Bosna, tako da je granica kraljevstva hrvatskoga u čas, kad je ono izabralo Kolomana svojim vladarom, išla od Neretve na Vrbas, Savu i Dravu ostavljajući Srijem Ugarskoj,' te Kupom i istarskim planinama na morsku obalu nedaleko Rijeke; od otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Hvar, Brač i Vis.

1 To najbolje dokazuju neprilike s neredovitim križarskim četama god. 1096. u Zemunu, kad ih je ondje progonio Kolom a n, za onda još samo ugarski kralj.

Narod koji je osnovao ovo kraljevstvo bio je hrvatski, a tudjinci su ga, osobito zapadnjaci, voljeli zvati slavenskim (Slavi). Uz hrvatski živalj preostao je još po dalmatinskim gradovima i romanski, zvan Latini, no doskora stadoše se i Hrvati naseljivati po tim gradovima.

Društvo bilo je sastavljeno od slobodnih i neslobodnih ljudi. Neslobodnih ljudi (servi, ancillae) bilo je ne samo po romanskim gradovima, već i na čisto hrvatskom zemljištu; neslobodnim postajao bi netko kupnjom i prodajom, radi duga, dobrovoljnom predajom (poglavito crkvi) i sužanjstvom u ratu. Oslobodio bi se oporukom svoga gospodara, ili njegovom javnom izjavom. Slobodni ljudi dijelili su se u seljake, gradjane i plemiće. Seljaci uživali su sasvim slobodan posjed zemljišta, raspolažući njime po volji, a uz to bili su još i slobodni državljani ravni gradjanima i plemićima. Gradjanstvo dijelilo se u dva razreda: u gradske plemiće, kojima su se porodice i tradicije gubile u rimskim vremenima, iu obične neplemenite gradjane. I plemstvo bijaše dvojako: više i niže. U više plemstvo spadali su bani, župani i dvorski dostojanstvenici, dok su svi ostali bili niže plemstvo. Izvor je objema ipak jedan isti, naime za druga, to jest plemenski glavari bili su prvobitno hrvatsko plemstvo. Oni sastavljahu pratnju hrvatskoga vladara, obnašaju državne časti, dapače imadu i pravo na prijestolje, ako se isprazni izumrćem dinastije. Izvor ovim častima nije bila vladalačka milost ili vlast, već plemenski sustav. Do konca XI. vijeka bile su poglavite hrvatske plemićke porodice ove: Kačići, Kukari, Šubići, Cudomirići, Svačići, Murići (Mogorovići), Gusići, Karinjani i Lapčani, Polečići, Lačničići, Jamometići i Tugomerići.

U crkvenim poslovima Hrvati su priznali za svoje područje od sebe stariju uredbu nadbiskupije salonske, koja bi po razorenju Salone prenesena sa svim pravima u Spljet. Sufragani nadbiskupa spljetskoga bijahu u trećem desetku X. vijeka biskupi osorski, krčki, rapski, zadarski, skradinski, stonski, dubrovački, kotorski, duvanjski i sisački.' Pošto je u srednjem vijeku bila vrlo tijesna sveza izmedju crkve i države, postala je ova uredba neprilična državnoj vlasti hrvatskoj, jer Spljet, a uza nj još otoci Cres, Krk i Rab, pa Zadar, Trogir i Dubrovnik ne bijahu sve do XI. vijeka u državnom opsegu hrvatskoga vladara, već podanici bizantinskoga carstva. Stoga se pokušalo polovicom IX. vijeka utemeljiti hrvatsku biskupiju u Ninu, radi koje je došlo do oštroga sukoba s nadbiskupijom spljetskom; ova izradi kod pape dokinuće njeno, à sebi metropolitsku vlast po cijeloj Hrvatskoj. Medjutim nastaše u drugoj polovici XI. vijeka za spljetsku nadbiskupiju dvije zamašne promjene; utemeljenjem nadbiskupije u Baru (1067.) izgubi ona sve južne biskupije i Bosnu, a utemeljenjem triju novih biskupija ninske, belgradske i kninske (1071.) steče na sjeveru tri nova sufragana. Naj

Od ovih bijahu ispražnjene skradinska, duvanjska i sisačka.

1

« ПретходнаНастави »