Слике страница
PDF

važnija je kninska biskupija, kojoj se vlast protezala sve do Drave, a biskup joj nosio ime hrvatskoga biskupa (Croatiae episcopus).

Spljetski se nadbiskup birao u zboru, u kojem je učestvovalo svećenstvo i gradjanstvo spljetsko, te sufragani nadbiskupovi; izbor morao je biti jednoglasan. Isto je tako i biskupa biralo mjesno svećenstvo i puk. Nadbiskupa posvetio bi sam papa ili njegov ovlašteni zamjenik, a biskupe opet nadbiskup spljetski. Isto bi mu tako podjeljivao sam papa nadbiskupski plašt kao znak dioništva nadpastirskih prava u ravnanju crkve. Glavno pravo nadbiskupovo bijaše sazvati pokrajinski sabor, predsjedati mu, predlagati pitanja za vijećanje i zaključke. Sabor je redovito vijećao u stolnoj crkvi u Spljetu, a sastajao se i u drugim gradovima. Na sabor su dolazili biskupi i opati samostana; vijećalo se poglavito o nauci, moralu, stegi svećenstva i puka. Saborske zaključke potvrdjivala bi sveta stolica u Rimu.

Pokraj mnogobrojnoga svjetskoga svećenstva bilo je u državi hrvatskoj i redovničkoga. U to je doba na zapadu evropskom poznat samo jedan red, naime benediktinski. Još je knez Trpimir god. 852. utemeljio taki jedan samostan kod Solina (St. Petrius de Salona), a kasnije ih je bilo više sagradjeno po otocima, u Zadru, Belgradu, Trogiru i Spljetu. Samostanu je na čelu opat, vrlo ugledna ličnost u državi hrvatskoj.

Na čelu države hrvatske bio je do početka X. vijeka knez (dux), a onda kralj (rex). Vrhovna je vlast bila nasljedna, no prema prilikama ona je mogla prijeći i na brata kraljeva, ili na njegova sina, ali kraj svega toga nije ni načelo izbora bilo isključeno, koje je dakako plod prevrata. Kralj bijaše namjesnik božje vlasti na zemlji (dei gratia), koju prima krunidbom, u to doba eminentno vjerskim, odnosno crkvenim činom. Kraljevski znakovi bijahu kruna, žezlo, zlatna jabuka i kraljevski mač. Vladari hrvatski nijesu imali stalne prijestolnice, već su imali na raznim mjestima u državi svoje palače, kao u Ninu, Kninu, Biaću, Belgradu i Solinu. Dapače oni bi često putovali s mnogobrojnom pratnjom svojom po državi. ^ Pratnju sačinjavahu dvorski časnici. U kneževsko doba bil i su to župani: župan dvorski (palatinus), komornik (camerarius), peharnik (pincennarius), konjušnik (cavallerius), štitonoša (armiger) i buzdovanar (macecha); u kraljevsko doba: tepči (comes curiae), comes postelnicus, comes vinotoc, comes scitnic (scitonosa), comes volar (konjušnik). Ded upravljao je dohotkom dvorskoga gospodarstva (maior domus u zapadnoj Evropi), a regalis curiae iudex je dvorski sudac. Ostali, kao dvornik, vratar, sokolar i psar, dvoranici su nižega reda. Prema tome vidimo, da je hrvatski vladalački dom bio uredjen poput bizantinskoga ili franačkoga dvora ono ga vremena.

Vlast svoju dijelio je vladar hrvatski s banom ,,i županima. Za sve vrijeme narodne hrvatske di;';nastije bio je vazda samo jedan ban.1 Ban,

1 Vijest o sedmorici banova izmišljotina je XV. vijeka, a udešena prema sedmorici njemačkih knežupani i biskupi sačinjavahu kraljevsko vijeće (consilium); pored toga još se i narod sastajao u skupštine, sabore (svnodus, congregatio). Zupane zamjenjuju podžupani, a poslije ovih opet dolaze 8 a t n i c i.

[graphic]

Pravo dijelio je vladar ponajviše lično i neposredno u nazočnosti glavnih časnika. Jedino na udaljenija mjesta šiljao je svoje izaslanike. Svi su se prijepori obično usmeno kratkim putem riješavali, nakon što su preslušani svjedoci i stranke, a onda bi se izdavalo pismeno rješenje. Isprave izdavala je dvorska kancelarija kojoj bijaše na ćelu kancelar, obično biskup kninski (hrvatski), dok su u starije doba tu čast vršili dvorski svećenici.

Financijalne prilike za narodne dinastije prilično su nam poznate. Prihodi vladara hrvatskih bili su ovi: 1. Dohodci od kraljevskih ili krunskih imanja i zemalja, što se pobirahu od kmetova u gotovom novcu, ili u naravi (kunskim kožama); to je tributum, a stojao je pod nadzorom župana komornika, kasnije kneza postelnika. 2. Daća od svih zemalja, koje su uživali i držali plemići hrvatski, onda svjetski i crkveni dostojanstvenici; od ove je daće kralj mogao oprostiti pojedince ili čitave korporacije. Dakako, daću ovu zapravo su plaćali kmetovi, a kad bi kralj kojega plemića

zova izbornika (Kurfiirsten). Riječ ban postala je po svoj prilici od perzijsko-avarskoga bajan = vojvoda. LT prvom početku bio je ban upravitelj ličke, gaeke i krbavske županije.

[ocr errors][ocr errors]

oprostio od te daće, onda bi kmetovi njemu (gospodaru) povećali prihod plaćanjem svojim (koje za to nije prestalo). Ta se daća zvala „terraticum", zemljarina. 3. „Tributum pacis" ili „daća mira" od primorskih gradova i otoka još od vremena kneza Zdeslava (878.). 4. Razne carine (vectigal), naročito od stranih brodova u lukama i mitnicama. To se zvalo „trgovina". Napokon 5. globe, što su se plaćale za razne krivnje. Ovim daćama pridružuje se još „ius descensus regii", to jest kad bi kralj putovao po državi, onda ga je morao onaj, komu se svratio, pogostiti. Kako kraljevi vazda putuju, te sa sobom vode brojnu pratnju, bila je to vrlo teška daća, a to tim teža, što se ona protegla kasnije i na zamjenike kraljeve, napokon na sve činovnike, kad su službeno bili na putu. Kralj je mogao ili sasvim osloboditi ili ograničiti „zalazinu" kako pojedinima, tako i .korporacijama, naročito općinama i gradovima. Konačno treba još dodati onaj danak, što su ga kroz neko vrijeme plaćali Mlečani za slobodnu plovidbu po moru (oko 890.—996.). Novaca svojih nijesu hrvatski vladari kovali, jer se u državi trošio bizantinski novac, koji je onda bio svjetski. Ni Venecija ni Srbija, ni Bugarska nijesu u to doba kovale svoga novca.

Izdaci kraljevski poglavito su tekli na vojsku i mornaricu. Vladar hrvatski bijaše vazda vrhovni njezin zapovjednik, te je navješćivao rat i sklapao mir. Vojnička sila bila je vrlo znatna već za kneza Trpimira (kako vidjesmo), a da je kasnije za kralja Tomislava bar isto tako jaka bila, ako ne i jača, dokazuju opetovani porazi Bugara i obrana Posavske Hrvatske od Magjara. Mornaricom hrvatskom zapovijedao je u kraljevsko doba pomorski vojvoda (dux Marianorum), nesumnjivo župan neretljanski.

Dalmatinski gradovi imali su kroz cijelo vrijeme svoju samoupravu, a po njihovu uzoru budu kasnije uredjeni i oni gradovi, što ih Hrvati sami podigoše, kao Belgrad i Šibenik. Na čelu grada bijaše prior, izabran od gradskih plemića (patricija) uz privolu naroda, a onda potvrdjen od kralja hrvatskoga, kojemu bijaše neposredno podložan. Stoga i broji kao velikaš kraljevstva. Zadarski prior bijaše najugledniji, dapače za neke znamo, da su bili u rodu s hrvatskom kraljevskom kućom. Prior je glava gradskoga vijeća, koje se sastojalo od sudaca, tribuna i bilježnika. Inače se redovito sastajaše skupštinu, na koju bi dolazili biskup, svećenstvo, velikaši i gradjani. U gradovima sudilo se po rimskom zakoniku.

Gradovi su nadalje važni kao središta prosvjete i umjetnosti onoga vremena, jer se time u prvom redu zanimalo svećenstvo. U istoj je stvari od osobite važnosti još i b e n e d i k t i n s k i red, jer je svaki samostan imao svoju knjižnicu, a rukopisi njegovi dijelili su se za posta redovnicima na čitanje i prepisavanje. Uz to još su se redovnici bavili odgojom i obučavanjem djece, ne samo one, koja su se imala obrazovati za svećenike, nego i za svjetovnjake. U tim je školama bio glavni predmet latinska gramatika.

U Hrvatskoj se razvijala i hrvatska pismenost na osnovu rada svete braće Cirila i

« ПретходнаНастави »