Слике страница
PDF
ePub
[ocr errors][merged small][merged small][merged small][ocr errors]

DP DB
3/15 375
$52 552
1906

1-3

PRISTUP.

1. Južni Slaveni u staroj postojbini.

Narodi, poznati u kasnije doba pod nazivom Slaveni (Sloveni), ogranak su velikoga plemena arijskoga ili indoevropskoga, za koje se misli, da thu se kolijevka nalazila negdje izmedju Kaspijskoga mora i centralno-azijske visoke ravni Pamira. Nakon mnogo stoljeća, kad se plemensko, a potom i jëzično jedinstvo arijsko rasturilo, stadoše se žitelji toga kraja raseljivati i to tako, da je samo jedna grana, naime indijska, pošla na jugo-istok, a sve ostale osim jedine iranske, koja je ostala u pradomovini, na zapad. Na krajnom zapadu uz Atlanski ocean smiriše se Kelti ili Gali, na jugu u Italiji naseliše se Latini, a na Balkanskom poluostrvu Grci ili Heleni, dok srednju Evropu i velik dio Skandinavije zapremiše Germani ili Nijemci, a istočno od njih Slaveni i Litavci. No ova se seoba arijskih naroda u Evropu nije brzo vršila, već polako kroz više stoljeća, jer su se došljaci imali boriti sa starosjediocima tih strana, tako Slaveni sa Finima ili Čudima. Malo pomalo, svakako pet stoljeća prije Hrista, zauzeše Slaveni onaj bo

[ocr errors]

gati srednjoevropski kraj, koji se nalazi izmedju Visle, Dnjepra, Karpata i Baltijskoga mora.

Ime Slavenin (Slovjenin) je pradavno, a misli se, da znači čovjeka, koji jasno govori (od slov o) spram nerazumljiva tudjinca, te je kao nijem, Nijema c. Sloveni su po tome bili ljudi jednojezični spram inojezičnih im susjeda na zapadu, Nijemaca (Germana). U toj evropskoj pradomovini Sloveni se po razlikama što se javljahu medju njima i koje se sve jače isticahu, podijeliše s vremenom na tri zasebne grane: Zapadne (Česi sa Slovacima, Poljaci, Lužički Srbi i Polapski Slaveni), I s toč ne (Rusi), i Južne (Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari), već prema geografskom smještaju svome.

Stari Južni Slaveni bijahu odreda visoka rasta i veoma snažni, a kestenjaste kose. Običaje i privatni život njihov crtaju strani, pisci (naročito bizantinski) ponajviše povoljno. Stari Južni Slaveni, kažu oni, bijahu narod miroljubiv, dobroćudan, daleko od svake zlobe i himbe, a marljiv, baveći se ponajradije ratarstvom i stočarstvom. Hvale im gostoljubivost, koja je gdjekad prelazila u rasipnost. Tako piše M a urikije: „Prema strancima veoma su prijazni. Oni se u velike brinu, da strance uščuvaju nepovrijedjene. Da ih dakle dobro zaštite, provode ih cd jednoga mjesta na drugo, kud imadu stići, te ih predavaju bližnjemu susjedu. Ako bi pak susjedovom neopreznošću stranca stiglo kakvo zlo, navalio bi na susjeda onaj, koji mu je stranca predao, jer smatra svetom dužnošću svojom osvetiti svoga nekadanjega gosta". Osim toga napose još nam se iznosi postupak s ratnim su ž

njima. „Koji su od neprijatelja kod njih zarobljeni, kaže Maurikije, ne ostaju zauvijek sužnji kao kod drugih naroda, već ih drže samo kroz neko vrijeme. Otkupe li se, prosto im je da se povrate kući, ili da kod njih ostanu kao slobodni ljudi i prijatelji“. Nadalje bizantinski pisci krepko naglašuju j u n aštvo južno-slavensko i strah bizantinski ispred složne im navale, a napose ispred nedostižive im lukavosti. Kao osobitu krepost starih Južnih Slavena vrijedi pomenuti njihov čist bra č ni život u monogamiji uz prerijetku vjernost žena, kojih je položaj u slavenskom društvu uopće bio mnogo povoljniji nego li kod inih naroda. Maurikije kaže za južno-slavenske žene ovo:,,Sasvim mimo ljudsku narav, žene su im tako vjerne, da mnoge od njih smatraju smrt svojih muževa kao sopstvenu, pa se svojevoljno utapaju, ne cijeneći, da udovica uopće provodi život."

66

No pored ovih svijetlih strana slavenskoga drevnoga života znamo još i za neke tamne. Teška neslogaisvad ja točila ih je oduvijek, što se za njih znade. Eto što o tom govori već toliko puta spominjani naš svjedok Maurikije: ,,Nad sobom imadu Slaveni mnoge župane, koji su medju sobom nesložni, pa stoga će biti dobro nekoje od njih, a naročito one, koji su medjama (bizantinskim) najbliži, a pohadjaju druge (župane), primamiti (na bizantinsku stranu) ili nagovorom ili mitom, da tako ne bi dušmanstvo sve njih složilo u jedinstvenu državu (protiv Bizanta)". Onda opet kaže isti pisac:,,Nemajući vodstva (jedinstvenoga), a mrzeći se medju sobom, niti se drže reda, niti se

brinu da zajednički boj biju“. Dapače jedan arapski pisac opaža:,,Slaveni su u glavnom hrabra i ratoborna čeljad, a kad ne bi poradi cjepkanja u plemena i narode bili izmedju sebe nesložni, s njihovom se snagom ne bi mogao mjeriti nijedan narod na svijetu". Posljedica ove nesloge bijaše vjerolomstvo; eto što piše Maurikije: ,,Slaveni su skroz nevjerni i u ugovorima nepouzdani; kod njih strah više vrijedi, nego li dar". Ovu pak pojavu tumači ovako:,,Pošto su raznoga mišljenja (t. j. nesložni), oni ili uopće ne će da sklope ugovora, ili ako ga (jedni) već uglave, odmah će ga drugi pogaziti, jer su svi izmedju sebe zavadjeni, te ne će jedan drugome da popusti". Konačno bijaše veliko zlo kod starih Južnih Slavena prekomjerna odanost piću i rasipnost. Ta strast znala je biti od teških posljedica; tako uhvatiše god. 593. Bizantinci na Dunavu slavenskoga kneza Mužika i njegovu vojsku mrtve pijane; knez Mužik bijaše spremio ogromnu daću svome pokojnome bratu.

Dok su Južni Slaveni živjeli u zajednici s ostalim Slavenima, njihovo se društveno uredjenje nije razlikovalo od uredjenja ostalih Slavena. Živjeli su slobodno i nijesu trpjeli vladalačke vlasti; stoga i nijesu imali država.

Osnovica društvenoga, a po tom i državnoga života starih Južnih Slavena bijaše za družan dom, u kojem su bili skupljeni ljudi vezani najtješnjim krvnim srodstvom. Domom, odnosno zadrugom upravljao je domaćin, obično najstariji medju svima, koga su ostali birali izmedju sebe.

« ПретходнаНастави »