Слике страница
PDF

Metodija. Ovdje je glagolsko pismo dobilo svoj posebni oblik (uglast), pa stoga se i zvalo hrvatskim.

Igraditeljstvose razvijalo prema uzoru rimskom u romanskom slogu. Osobito je okolica izmedju Trogira, Solina, Spljeta i Poljica bila posuta crkvama. Pored romanskoga sloga gojio se i bizantinski, a doživio je ovdje neku preinaku, koja odaje neko posebno hrvatsko obilježje, poglavito u ornamentici, u kojoj se ističu narodni motivi. Takih je gradjevina bilo mnogo, naročito oko Nina i Knina. Konačno treba spomenuti, da je i zlatarstvo bilo na visokom stupnju.

Kad ogledamo nutarnje prilike u Hrvatskoj do konca XI. vijeka, te ih uporedimo s onima u ostaloj Evropi, vidimo, da je stara država hrvatska bila na visini uljudbe svoga vremena.

DRUGO DOBA.

OD GODINE 1102. DO 1526.

A Kraljevi iz kuće Arpadove (1102.-1301.).

I.

Venecija i Bizant
(1102.—1180.).

Poslije krunisanja u Belgradu obrati K o 1 oman (1102.—1116.) pažnju svoju na upravne poslove. U znak političke nezavisnosti kraljevstva hrvatskoga učini jedinca sina svoga Stjepana posebnim hrvatsko-dalmatinskim kraljem, a Ugrina od plemena Kukara banom, u čijim se rukama poradi malodobnosti Stjepanove zapravo nalazila sva vlast. Po tom pregne da steče dalmatinske gradove. Kod toga bilo je još uvijek od važnosti držanje bizantinskoga carstva, naročito radi njegovih tijesnih veza s Venecijom, u taj čas gospodaricom pomenutih gradova; prije svega dakle trebalo se osigurati, da carstvo ne će pomagati republike mletačke i da ne će praviti drugih poteškoća. Kako je oko god. 1104. bizantinski carević Ivan, sin snažnoga Aleksija I. Komnenca, uzeo za ženu Pirošku (Irenu), kćer sv. Ladislava, čini se, da je Kolomanu lakše uspjelo predobiti Bizant .za svoju osnovu.

Na proljeće god. 1105. dodje kralj Kolotnan u Hrvatsku, te skupivši potrebnu vojsku podje ponajprije pod Zadar, kao pod najvažniji grad, a jer mu se nije htio predati, uze ga podsjedati. Pošto nije moglo biti tajnom, da je s kraljem sporazuman Bizant, a i to, da će po padu Zadra doći red na ostale gradove, jer od Venecije u taj par nije moglo biti pomoći, stavi se trogirski biskup Ivan kao posrednik izmedju kralja i dalmatinskih gradova, te doskora izradi, da su se ovi predal i Kolomanu kao svomu već okrunjenomu zakonitomu vladaru od svoje volje. Prvi otvori vrata Zadar, pa Šibenik i Trogir, a napokon Spljet; osim gradova doskora se poklone kralju još i otoci Brač, Rab, Osor i Krk. Koloman je po tom sazvao pred gradom Zadrom svečani sabor, gdje su on i ugarski velikaši iz njegove pratnje prisegom zajamčil i pred nazočnom hrvatskom gospodom sva prava dalmatinskim crkvama, a onda podijeli kralj dalmatinskim gradovima (i to svakomu napose) veoma prostrana privilegija. On im prisegom zajamči u svoje ime i u ime svojih nasljednika, da će im čuvati tvrdi mir, da od njih ne će tražiti tributa, da će im dozvoliti slobodan izbor gradskoga kneza i biskupa te unutrašnju upravu prema starim zakonima njihovim, da će od prihoda gradske luke od stranaca za sebe uzimati dva dijela, dok treći ostavlja gradskomu knezu, nakon što je od čitave svote biskupu namirena desetina, da u gradu bez dozvole gradjana ne će nikoga iz Ugarske nastaniti, a oni opet da mogu slobodno seliti, „ako bi slučajno kadgod moja (t. j. kraljeva) vlada komu doteščala",1 i napokon da za krunisanja i saborisanja kod njih ne će silom tražiti hrane i konaka za sebe i svoju pratnju.1 Ovakim se privilegijima u to doba ne može pohvaliti nijedan priviligovani grad u Evropi, očit dokaz, koliko je Koloman cijenio novostečene primorske gradove.

Poslije > toga povrati se Koloman u Ugarsku, no ovdje se ljuto zavadi s bratom Almošem, koji je kraljevstvo hrvatsko svojatao za sebe, dapače on podje u Njemačku, gdje je nagovorio cara Henrika V., da povede u jesen god. 1108. vojnu na Ugarsku i tako prisili Kolomana, da izruči Almošu novostečenu država. AH саr Henrik u toj vojn. ljuto nastrada, te se ne obavivši ništa vrati kućii Sada ne preostade Almošu drugo, već se izmiriti s bratom Kolomanom. Ipak mir i ljubav ne potraja dugo medju njima, jer Koloman, zabrinut za budućnost svoga jedinca Stjepana, dade iznenada uhvatiti Almoša i sina mu Belu, te ih obojicu liši očinjega vida (oko 1113.). Nesrećnici pobjegnu rodjaku svomu caru Aleksiju u Bizant, koji ih uze u zaštitu, dašto prekinuvši time dobre odnose s Kolomanom, dapače Aleksij se sada opet približi Veneciji i tako nastade dugotrajna borba za posjed Hrvatske i D a 1

1 Time se naime hoće da kaže, da su slobodni

ljudi.

2 Kralj ih dakle oprašta od nesnosnoga „ius descensus".

m a c i j e Izmedj u zakonitoga kralja njezina s jedne strane, a Venecije i Bizanta s druge strane.

U sporazumu s Bizantom započe mletački dužd Ordelafo Falieri ljeti 1115. vojnu dojedrivši s brodovljem pod Zadar, koji mu se predade, dok tvrdjave gradske koju je branio ban K 1 e din s hrvatskom vojskom, nije mogao osvojiti. Stoga, zauzevši Belgrad i otoke Krk, Rab i Osor, povrati se u Veneciju. U taj kobni čas umre dne 3. februara 1116. kralj Koloman i ostavi vladanje petnaestgodišnjemu raskalašenom sinu Stjepanu 1^^(11.) (1116. 1131.).1 Na glas o smrti njegovoj odluči se dužd na novu vojnu, dapače on dobije obilne pomoći iz Bizanta i od kivnoga Henrika V. Hrvatski ban Kledin zametne na Petrovo

1116. pod Zadrom bitku te bude potučen; sada se predadu duždu redom Šibenik, Trogir i Spljet, a svakako i otoci. Kad ban hrvatski iduće godine

1117. nastavi ratovanje, doplovi dužd Ordelafo Falieri i treći put pod Zadar, ali taj put bude hametom potučen i toli teško izranjen, da je poslije malo dana umr'o. Gradovi se dalmatinski osim Zadra i otoka opet povrate pod zakonitoga kralja Stjepana, koji ih po tom ljeti god. 1124. obadje, potvrdivši im tom prilikom od Kolomana dane sloboštine.

Mir ne potraja dugo. Već god. 1125. ponovno pokori dužd Dominiko Michieli dalmatinske gradove, a kraljevski Belgrad razori do temelja. Sada se uze i novi bizantinski car Ivan

1 Kao hrv. dalm. kralj on je Stjepan IV., a kao ugarski Stjepan II. To vrijedi i za nasljednike njegove.

« ПретходнаНастави »