Слике страница
PDF
ePub

II. Komnenac (1118.-1143.) spremati na rat, ali ga Stjepan preteče, ter prešavši 1128. Savu, razori Beograd i opustoši na daleko i široko sav kraj sve do Plovdina. Nakon što su naredne godine bizantinske vojske prešle Dunav i poharale južnu Ugarsku, sklope oba vladara mir. Uto umre iznenada god. 1131. Stjepan, a naslijedi ga Bela I. (II) Slijepi (1131.-1141.), jedini tada živi Arpadović, sin Almošev, kojega je on uzeo k sebi na dvor poslije smrti njegova oca (1127.), dapače učinio nasljednikom prijestolja i oženio Jelenom, kćerkom srpskoga velikoga župana Uroša, praroditelja porodice Nemanjića.

Protiv Bele Slijepoga digne se kao pretendenat za prijestolje Boris Kolomanović, sin druge žene Kolomanove, Ruskinje Eufemije, no Koloman ga nikad ne htjede priznati svojim sinom kriveći ženu s vjerolomstva. Boris podje ponajprije u Bizant caru Ivanu, koji ga oženi nekom svojom rodjakinjom, a onda ode u Poljsku, od kuda provali (1132.) preko Karpata s jakom. poljskom vojskom u Ugarsku, gdje bude konačno nakon napornih borba tako potučen, da se više nije dizao protiv Bele. Za njegova vladanja nije bilo s Bizantom spora, ali je zato srećni rat s Venecijom Hrvatima opet povratio Dalmaciju osim Zadra i otoka (oko 1133.). Malo poslije steče Bela i Bosnu, koja se iza rasula Bodinove dukljanske kraljevine (što se zgodilo oko 1110.) dobrovoljno pridružila ka o saveznica Ugarskoj; od toga vremena nosili

su ugarsko-hrvatski kraljevi još i naslov ,,r ex Rama e" (od 1139. dalje).

[ocr errors]

Bela I. (II.) ostavi tri sina: Gejzu, Stjepana i Ladislava, od kojih ga naslijedi Gejza I. (II.) (1141.-1162.) kao kralj, Stjepan kao herceg hrvatski, a Ladislav kao herceg bosanski. Kako su sva trojica bili još malodobni, preuze mjesto Gejze i Stjepana vladanje u Ugarskoj i Hrvatskoj ujak njihov, palatin i ban Bjeloš, a mjesto Ladislava bosanski ban Borić, Hrvat iz požeške županije.

U taj čas bile su prilike po Ugarsku i južnoslavenske zemlje vrlo nepovoljne, jer se Njemačka i Bizant složiše na njihovu propast. Novi car Emanuel Komnenac (1143.-1180.) naime uze tvrditi, da sve zemlje, što su nekoć bile unutar granica rimskoga carstva, pripadaju njemu; tude se radilo o Srbiji, Hrvatskoj, Dalmaciji, južnoitalskim Normanima i Ugarskoj. Kod toga Emanuel stao služiti senioratskim zakonom, običajnim kod Slavena, koji je tada vrijedio u Ugarskoj, a po kojemu ne nasljedjuje sin oca na prijestolu, nego najstariji član kraljevske porodice, obično brat kraljev. Da se odrvaju, sklope Ugri i Hrvati sa Srbima i Normanima obranbeni

savez.

se

Rat započe god. 1146. Njemačka, ali joj vojske budu potučene, dapače ban Bjeloš provali u Austriju, te pobije Nijemce ametom na Lajti. Slijedeće godine (1147.), kad su prolazile križarske čete Ugar

Po rječici Rami, pritoci Neretvinoj, prozvala je ugarska dvorska kancelarija svu Bosnu.

skom na istok, prokrade se s njima u Bizant i Boris Kolomanović, gdje ga Emanuel usrdno primi, a kad se po tom 1150. pobune Srbi, kojima pohrliše u pomoć Ugri i Hrvati, započe car Emanuel rat i potuče saveznike na rijeci Tari. Za kaznu provali on buduće godine u Ugarsku i Hrvatsku, zauzme Zemun i opustoši Srijem, a onda sklopi 1152. s Gejzom ponudjeni mu mir. Već 1154. nastavi se rat, u kojem pogibe Boris Kolomanović, čija smrt uskori ponovni mir (1155.), a taj bijaše po Gejzu tim povoljniji, što se doskora i njemačkobizantinski savez raspade, dapače Gejza sklopi savez s carem Fridrikom I. Barbarosom. Ove su se povoljne prilike iznenada promijenile, kad Gejzina braća, Stjepan i Ladislav, zavadivši se s njime, pobjegnu u Bizant, gdje ih car Emanuel radosno dočeka kao zgodno orudje, kojim će zadavati teških neprilika Ugarskoj i Hrvatskoj.

I odista, kad Gejza I. (II.) umre i ostavi prijestolje sinu svomu Stjepanu (III.) (1162. do 1172.), podiže se Emanuel s jakom vojskom na Ugarsku, zahtijevajući, da se po senioratskom zakonu podigne ljubimac njegov Stjepan, najmladji brat Gejzin. No Ugri ga ne htjedoše primiti. Samo nekolicina njih uzme za kralja Ladislava I. (II.) (1162.-1163.), mladjega brata, a kad on već iza šestmjesečnoga vladanja umre, priznaše konačno Stjepana VX (IV.) (1163.—1165.) svojim gospodarom; naročito su Hrvati podupirali njegovo pravo, očito, jer su bili prvi Bizantu na udarcu. Medjutim nevaljalo mu vladanje doskora izazove općenitu bunu, koja ga potjera u bizan

tinsko carstvo, a na to postade Stjepan M. (III.) opet kraljem. Nakon kratkoga rata s Emanuelom došlo je do mira, u kojem se car obveza da ne će više podupirati raskralja Stjepana V (IV.), a StjepanIV. (III.) opet sa svoje strane morade caru ustupiti Srijem, a osim toga još i obećati, da će brata svoga Belu poslati u Bizant na odgoj, predavši podjedno u upravu Emanuelu Belinu baštinu. naime Hrvatsku Velebitu na jug i Dalmaciju. Stjepan odista pošalje Belu u Bizant, gdje ga car zaruči sa svojom kćerkom Marijom i ne imajući sam sina, učini nasljednikom prijestola, no baštine njegove ne htjede caru da izruči, radi čega je došlo do novoga rata, poslije kojega je Stjepan morao predati pomenute naše zemlje Emanuelu (1164.). Mir bijaše kratkotrajan, jer raskralj Stjepan V (IV.) i opet izazove rat, u kojem Stjepan V. (III.) otme Bizantincima netom ustupljeni Srijem sa Zemunom; za vrijeme podsade umre u tom gradu od otrova nesrećni Stjepan V (IV.) (1165.) Na glas o tim dogadjajima podje car Emanuel s jakom vojskom u rat: s jednom polovicom podje glavom u Srijem, gdje zauzme na juriš Zemun, dok drugu polovicu pošalje na Bosnu, Hrvatsku i Dalmaciju, koje je zemlje carski vojvoda Ivan Dukas takodjer brzo osvojio. Uplašen zamoli Stjepan V. (III.) mir, kojim nanovo odstupi caru baštinu Belinu, ali kad nadje u Veneciji, koja se zavadila s carem Emanuelom, moćnoga saveznika, prekine sklopljeni mir i započe 1166. nov rat, u kojem brzo i lako zauze ustupljene zemlje hrvatske. To vjerolomstvo kraljevo potaknu cara Emanuela

na posljednji odlučni rat, pa tako su Biza ntinci konačno zavladali Srijemom, Bosnom i Dalmacijom osim Zadra i otoka, te Hrvatskom Velebitu na jug (1167.).

Na čelu uprave u bizantinskoj Hrvatskoj bio je carev rodjak Konstantin Sebastos" (= princ), a postupao je vrlo blago sa svojim podanicima, štedeći im imutak i vjeru katoličku. Medju tim se rodi Emanuelu sin Aleksije, na što je car hercega Belu ne samo skinuo s dostojanstva nasljednika prijestola, već i razvrgao zaruke njegove s Marijom, te ga oženio Agnezom, kćerkom kneza antiohijskoga. Malo za tim umre iznenada Stjepan IV. (III.), a na to otpremi car hercega u Ugarsku, gdje kao Bela II. (III.) (1172.-1196.) naslijedi krunu, vladajući u Ugarskoj i Posavskoj Hrvatskoj osim Srijema, jer vlast bizantinska potrajala je u preostalim hrvatskim zemljama sve do god. 1180., kad je umr❜o (24. sept.) silni car Emanuel. U taj su se čas sve one zemlje odmetnule od Bizanta i pridružile se i opet od svoje volje Beli II. (III.), dapače i Zadar se pobuni protiv Venecije; s ad a se čitavo kraljevstvo hrvatsko našlo na okupu pod jednim vladar om, preku živši srećno zauvijek prevlast bizantinsku unutar svojih prirodnih granica.

« ПретходнаНастави »