Слике страница
PDF
ePub

skom na istok, prokrade se s njima u Bizant i Boris Kolomanović, gdje ga Emanuel usrdno primi, a kad se po tom 1150. pobune Srbi, kojima pohrliše u pomoć Ugri i Hrvati, započe car Emanuel rat i potuče saveznike na rijeci Tari. Za kaznu provalion buduće godine u Ugarsku i Hrvatsku, zauzme Zemun i opustoši Srijem, a onda sklopi 1152. S Gejzom ponudjeni mu mir. Već 1154. nastavi se rat, u kojem pogibe Boris Kolomanović, čija smrt uskori ponovni mir (1155.), a taj bijaše po Gejzu tim povoljniji, što se doskora i njemačkobizantinski savez raspade, dapače Gejza sklopi savez scarem Fridrikom I. Barbarosom. Ove su se povoljne prilike iznenada promijenile, kad Gejzina braća, Stjepan i Ladislav, zavadivši se s njime, pobjegnu u Bizant, gdje ih car Emanuel radosno dočeka kao zgodno orudje, kojim će zadavati teških neprilika Ugarskoj i Hrvatskoj.

I odista, kad Gejza I. (II.) umre i ostavi prijestolje sinu svomu Stjepan ular (III.) (1162. do 1172.), podiže se Emanuel s jakom vojskom na Ugarsku, zahtijevajući, da se po senioratskom zakonu podigne ljubimac njegov Stjepan, najmladji brat Gejzin. No Ugri ga ne htjedoše primiti. Samo nekolicina njih uzme za kralja Ladislava I. (II.) (1162.-1163.), mladjega brata, a kad on već iza šestmjesečnoga vladanja umre, priznaše konačno Stje pa na VX (IV.) (1163.–1165.) svojim gospodarom; naročito su Hrvati podupirali njegovo pravo, očito, jer su bili prvi Bizantu na udarcu. Medjutim nevaljalo mu vladanje doskora izazove općenitu bunu, koja ga potjera u bizan

jegnu u zgodno u Hrvatsktavi pris njime, Ločeka krilika Ugarsko) umre 111.) (1162:

tinsko carstvo, a na to postade Stje pa n I. (III.) opet kraljem. Nakon kratkoga rata s Emanuelom došlo je do mira, u kojem se car obveza da ne će više podupirati raskralja Stjepana V (IV.), a Stjepan Y. (III.) opet sa svoje strane morade caru ustupiti Srijem, a osim toga još i obećati, da će brata svoga Belu poslati u Bizant na odgoj, predavši podjedno u upravu Emanuelu Belinu baštinu, naime Hrvatsku Velebitu na jug i Dalmaciju. Stjepan odista pošalje Belu u Bizant, gdje ga car zaruči sa svojom kćerkom Marijom i ne imajući sam sina, učini nasljednikom prijestola, no baštine njegove ne htjede caru da izruči, radi čega je došlo do novoga rata, poslije kojega je Stjepan morao predati pomenute naše zemlje Emanuelu (1164.). Mir bijaše kratkotrajan, jer raskralj Stjepan VX (IV.) i opet izazove rat, u kojem Stjepan V. (III.) otme Bizantincima netom ustupljeni Srijem sa Zemunom; za vrijeme podsade umre u tom gradu od otrova nesrećni Stjepan VI. (IV.) (1165.) Na glas o tim dogadjajima podje car Emanuel s jakom vojskom u rat: s jednom polovicom podje glavom u Srijem, gdje zauzme na juriš Zemun, dok drugu polovicu pošalje na Bosnu, Hrvatsku i Dalmaciju, koje je zemlje carski vojvoda Ivan Dukas takodjer brzo osvojio. Uplašen zamoli Stjepan V. (III.) mir, kojim nanovo odstupi caru baštinu Belinu, ali kad nadje u Veneciji, koja se zavadila s carem Emanuelom, moćnoga saveznika, prekine sklopljeni mir i započe 1166. nov rat, u kojem brzo i lako zauze ustupljene zemlje hrvatske. To vjerolomstvo kraljevo potaknu cara Emanuela

[merged small][ocr errors]

na posljednji odlučni rat, pa tako su Biz a ntinci konačno za vladali Srijemom, Bosnom i Dalmacijom osim Zadra i otoka, te Hrvatskom Velebitu na jug (1167.).

Na čelu uprave u bizantinskoj Hrvatskoj bio je carev rodjak Konstantin Sebastos“ (= princ), a postupao je vrlo blago sa svojim podanicima, štedeći im imutak i vjeru katoličku. Medju tim se rodi Emanuelu sin Aleksije, na što je car hercega Belu ne samo skinuo s dostojanstva nasljednika prijestola, već i razvrgao zaruke njegove s Marijom, te ga oženio Agnezom, kćerkom kneza antiohijskoga. Malo za tim umre iznenada Stjepan V. (III.), a na to otpremi car hercega u Ugarsku, gdje kao Bela II. (III.) (1172.-1196.) naslijedi krunu, vladajući u Ugarskoj i Posavskoj Hrvatskoj osim Srijema, jer vlast bizantinska potrajala je u preostalim hrvatskim zemljama sve do god. 1180., kad je umr'o (24. sept.) silni car Emanuel. U taj su se čas sve one zemlje odmetnule od Bizanta i pridružile se i opet od svoje volje Beli II. (III.), dapače i Zadar se pobuni protiv Venecije; sa da se čitavo kraljevstvo hrvatsko našlo na oku pu pod jednim vla da rom, pre k u živši srećno za uvijek prevlast bizantinsku unutar svojih prirodnih granica.

gdje kao a na to otpreim umre iznas

II.

Bela II. (III.), Emerik i Andrija I. (II.)

(1180. 1235.). Na glas o smrti cara Emanuela Bela se odmah riješi, da će silom mu otete hrvatske zemlje opet povratiti svojoj zakonitoj vlasti. Srijem predobi lako bez prolijevanja krvi, jer se pučanstvo njegovo svagdje rado vraćalo svomu bivšemu vladaru, a tako bješe u glavnom i u Hrvatskoj i Dalmaciji, tek što se grad Spljet kušao kroz neko vrijeme opirati. Poradi toga oduzme Bela gradu pravo slobodnoga izbora nadbiskupa i tek na molbu pape Aleksandra III. od 6. jula 1181. opet mu ga povrati. Nazočnost kraljevske vojske u primorju pod komandom vojvode Mavra upotrijebe i Zadrani, jer početkom 1181. protjeraju iz grada Mlečane, te se podlože Beli; dašto, uslijed toga bijaše rat s Venecijom neizbježiv. Istodobno priznadu Belu kao vrhovnoga gospodara zacijelo još od Emanuela postavljeni bosanski ban Kulin (oko 1170.-1204.), potomak Borića bana, onda humski knez Miroslav, dapače i brat njegov srpski veliki župan Stjepan Nemanja približi se u prvi kraj ugarskomu dvoru kao stari politički saveznik njegov. Ali kad zavladaše u bizantinskom carstvu brzo poslije smrti Emanuelove teški neredi, što upropastiše državu, a balkanskim narodima, naročito Srbima i Bugarima, omogućiše potpuno oslobodjenje od bizantinske prevlasti, preduze Bela, da bivšu ulogu Bizanta prenese na Ugarsku. Time je doduše Bela označio ugarskoj politici pravac za više vijekova, no radi toga zavadi se sa Srbima i Bugarima, a taki su neprijateljski odnosi i take težnje od strane ugarskih kraljeva potrajale sve do osmanlijske najezde idući nehotice ovoj na ruku. Kao što se nekoć Emanuel služio smutnja ma radi na sljedstva u Ugarskoj, tako Bela i njegovi nasljednici u zeše izrabljivati vjerske prilike na Ba lkanskom poluotoku u svoje političke svrhe.

Medjutim smrću Emanuelovom nije samo prestala bizantinska prevlast u Hrvatskoj i Dalmaciji, nego se tekar od sada stalno utvrdiše ugarsko-hrvatski odnosi u onom obliku, kako je bilo uglavljeno za Kolomana. Kad god. 1184. umre kraljica Agneza, pa kad se skoro po tom Bela oduči na novu ženidbu s francuskom princesom Margaretom, upotrijebi kralj ovu prigodu za uredjenje pitanja o nasljedstvu tako, da je dao svoga desetgodišnjega prvenca Emerika okruniti ugarskim kraljem, a deset godina kasnije (1194.), za boravka svoga u Dalmaciji, posebnim hrvatsko-dalmatinskim kraljem, davši mu podjedno u upravu svu zemlju od Drave do mora.' Od sada vlada Emerik do očeve smrti gotovo nezavisno i samostalno imajući uz bok rodjaka svoga bana Dominika.

Radi Zadra bijaše (kako rekosmo) još god.

i Od god. 1181.-1190. bijaše banom hrv.-dalm. Dionizije, a od god. 1190.—1193. „gubernator“ pečujski biskup Kalan.

« ПретходнаНастави »