Слике страница
PDF

II.

Bela II. (III.), Emerik i Andrija I. (II.)
(U80. -1235.).

Na glas o smrti cara Emanuela Bela se odmah riješi, da će silom mu otete hrvatske zemlje opet povratiti svojoj zakonitoj vlasti. Srijem predobi lako bez prolijevanja krvi, jer se pučanstvo njegovo svagdje rado vraćalo svomu bivšemu vladaru, a tako bješe u glavnom i u Hrvatskoj i Dalmaciji, tek što se grad Spljet kušao kroz neko vrijeme opirati. Poradi toga oduzme Bela gradu pravo slobodnoga izbora nadbiskupa i tek na molbu pape Aleksandra III. od 6. jula 1181. opet mu ga povrati. Nazočnost kraljevske vojske u primorju pod komandom vojvode .Mavra upotrijebe i Zadrani, jer početkom 1181. protjeraju iz grada Mlečane, te se podlože Beli; dašto, uslijed toga bijaše rat s Venecijom neizbjeziv. Istodobno priznadu Belu kao vrhovnoga gospodara zacijelo još od Emanuela postavljeni bosanski ban Kulin (oko 1170.—1204.), potomak Borića bana, onda humski knez Miroslav, dapače i brat njegov srpski veliki župan Stjepan Nemanja približi se u prvi kraj ugarskomu dvoru kao stari politički saveznik njegov. Ali kad za vladaše u bizantinskom carstvu brzo poslije smrti Emanuelove teški neredi, što upropastiše državu, a balkanskim narodima, naročito Srbima i Bugarima, omogućiše potpuno oslobodjenje od bizantinske prevlasti, preduze Bela, da bivšu ulogu Bizanta prenese na Ugarsku. Time je doduše Bela označio ugarskoj politici pravac za više vijekova, no radi toga zavadi se sa Srbima i Bugarima, a taki su neprijateljski odnosi i take težnje od strane ugarskih kraljeva potrajale sve do osmanlijske najezde idući nehotice ovoj na ruku. Kao što se nekoć Bmanuel služio smutnjama radi nasljedstva u Ugarskoj, tako Bela i njegovi nasljednici uzeše izrabljivati vjerske prilike na Balkanskom poluotoku u svoje političke svrhe.

Medjutim smrću Emanuelovom nije samo prestala bizantinska prevlast u Hrvatskoj i Dalmaciji, nego se tekar od sada stalno utvrdiše ugarsko-hrvatski odnosi u onom obliku, kako je bilo uglavljeno za Kolomana. Kad god. 1184. umre kraljica Agneza, pa kad se skoro po tom Bela oduči na novu ženidbu s francuskom princesom Margaretom, upotrijebi kralj ovu prigodu za uredjenje pitanja o nasljedstvu tako, da je dao svoga desetgodišnjega prvenca Emerika okruniti ugarskim kraljem, a deset godina kasnije (1194.), za boravka svoga u Dalmaciji, posebnim hrvatsko-dalmatinskim kraljem, davši mu podjedno u upravu svu zemlju od Drave do mora.' Od sada vlada Emerik do očeve smrti gotovo nezavisno i samostalno imajući uz bok rodjaka svoga bana Dominika.

Radi Zadra bijaše (kako rekosmo) još god.

1 Od god. 1181.—1190. bijaše banom hrv.-dalm. Dionizije, a od god. 1190.—1193. „gubernator" pečujski biskup Kalan,

1181. došlo dorata s Venecijom; Mlečani su kroz desetak godina velikom silom i teškim troškom neprestano udarali na grad. Zadar se ipak održa odbivši junački sve juriše na kopnu i moru; izrijekom treba spomenuti sjajnu pobjedu njegovu nad mletačkom mornariom kod predbrežja Puntamika početkom maja 1190. To prinudi dužda Henrika Dandola, da sklopi primirje, koje se jednako produljivalo (1190., 1192., 1194., 1196., 1198. 1200), ada do mira nije došlo. Čini se, da se za toga rata odlikovao Bartol, treći sin prvoga Krčkoga kneza Dujma; stoga ga obdari Bela mod-tuškam županijom XJ193.J položivši tako temelj glasovitoj hrvatskoj porodici Frankapana. Nekako istodobno potvrdio je Bela županu Mjroslavu_Žubiću njegov posjed bribirske župe, a Stjepanu županu vodičkome i njegovim potomcima (Babonićima, knezovima Blagajskim) zemljište izmedju Une i Save učinivši ih time svojim vazalima. Ovim se potvrdama i darovnicama kraljevim počeo medju hrvatskim plemstvom širiti zapadno-evropski feudalizam na uštrb staroga slavenskoga plemenskoga uredjenja ili drugim riječima, hrvatsko s e ple mstvo počelo izjednačivati s ugarskim. Glede nasljedstva uredi Bela primogenituru maknuvši za uvijek senioratsko pravo, dapače on dokide staru uredbu, po kojoj dobivaše kraljev brat u upravu Hrvatsku i Dalmaciju kao posebnu hercegovinu (ducatus), prenijevši i to pravo na prvorodjenoga sina kraljeva. Bela umre 23. aprila 1196., a sahranjen bude u Stolnom Biogradu,

PoJitiku oca svoga odluči nastaviti Emerik (1196.—1204.), ali ga u tom uze spriječavati mladji mu brat A n d r i j a podignuvši se god. 1197. na nj. Andrija zahtijevaše, sve protiv očeve odredbe, Hrvatsku i Dalmaciju kao baštinu svoju. Pobijedivši brata postade Andrija herceg (dux) hrvatski, te uze potpuno samostalno vladati. Srećno ratujući god. 1198. u proljeće protiv srpskoga velikoga župana Stjepana, sina Stjepana Nemanje, kojemu ote humsku zemlju, namještavajući biskupe i nadbiskupe, vršeći vrhovnu sudačku vlast i opkruživši se sjajnim dvorom. U ponovnim ratovima što ih je imao s bratom Emerikom konačno nastrada ostavljen od svojih pristaša, te bude u Knegincu (kod Varaždina) zatvoren, no uza sve to Emerik pun briga za budućnost ipak dade još za života svoga jedinca sina Ladislava okruniti ponajprije po spljetskom nadbiskupu Bernardu za posebnoga hrvatsko-dalmatinskoga kralja, a onda po kaločkom nadbiskupu Ivanu za ugarskoga kralja (26. aug. 1204.).

Za vrijeme ovih gradjanskih ratova složi se na zapadu četvrta križarska vojna, a pošto učesnici njeni, poglavito francuski velikaši, nijesu mogli da potpuno uplate Veneciji pogodjene pre vozni ne na istok, prisili ih dužd Henrik Dandolo, da mu u novembru 1202. pomognu osvojiti i razvaliti Zadar, a onda buduće godine srušiti bizantinsko carstvo. Na razvalinama se njegovim podiže slabo i traljavo latinsko carstvo. Jadni Zadrani doduše obnove grad, poglavito s pomoću kneza D o m a 1 d a od plemena Svačićeva, ali

Or. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest. 1

videći, da ne mogu dobiti pomoći od zakonitoga vladara svoga, izmiriše se (početkom 1205.) na svoju ruku s Mlečanima pod vrlo teškim uvjetima.

Istodobno uplete se Emerik u bosanske nutarnje poslove, kod čega mu je izlikom služilo b ogomilstvo (patarenstvo). Bogomilstvo je podrijetla istočnoga, naime jedna vrsta gnostičkomanihejskoga nauka, što ga doniješe bizantinski vojnici u Bizant iz Armenije, a odavle se onda raširi medju Bugare (oko 930.), koji su još slabo bili upućeni u kršćanske istine; neki pop J e r e m i j e (Bogomil) podade mu slovjensku spoljašnost uzevši za osnovu slovjenske svete knjige, kako ih prevedoše sveta braća Čiril i Metodije. Bogomili su vjerovali u jednoga Boga, dapače i u Trojstvo, ali ga ne smatrahu tvorcem neba i zemlje, jer Bog da je samo dušu i sve nevidljivo stvorio, a sve ostalo vidljivo nečastivi (zli Bog). Time imadjaše bogomilstvo dualistički značaj, poput nauka Zoroastrova. Za Isusa naučali su, da je bio najviši angjeo s prividnim tijelom, pa stoga su muka i smrt mu prividne. Zabacivali su sve sakramente, sav stari zavjet, a od molitvi pridržali su jedini „O č e n a š". Razvijene hijerarhije nijesu poznavali, već jedino djeda (kao biskup), gosta (svećenik) i starca (djakon), dok su strojnici (učitelji) imali širiti nauk. Crkve i oltare nijesu gradili, nego su se na službu, koja je stojala u pjevanju i lomljenju kruha, skupljali po šumama, ili u običnoj kakvoj sobi. Oni, koji točno ispunjavahu propise bogomilske nauke, zvali su se savršeni, dok su ostali postajali savršenima odrekavši se pred smrt

« ПретходнаНастави »