Слике страница
PDF
ePub

više kosti svoje na mohačkom polju, to i nije trebalo mnogo govorničke vještine Verböczyjeve, da je na sastanku ugovoreno, da se ima za 5. novembra sa zvati i zbornis a boru Stolni Biograd i ondje Ivan Zapoljski, najimućniji velikaš ugarski,1 izabrati kraljem. No budući da su Ivanu Zapoljskomu i njegovim drugovima dobro bile poznate težnje i pismeni ugovori kuće Habsburške, došli su poradi odstranjenja oprjeka s bečkim dvorom na misao, da se udovica Ludovika II., Marija Habsburška, preudade za Ivana Zapoljskoga, ali sestra Ferdinandova odlučno odbi ovu ponudu naglasivši izrijekom, da ne će da „izdade” svoga brata. Medjutim okrene Ivan Zapoljski s vojskom svojom na zapad, uzme Budim, Östrogon i Višegrad (gdje se čuvala kruna sv. Stjepana s ostalim insignijama), te Stolni Biograd. Ovdje se početkom novembra sastao izborni sabor, koji je, pozivajući se na saborski zaključak od 28. septembra 1505., po kojemu bijaše svaki stranac isključen od prijestola ugarskohrvatskoga, jednoglasno dne 10. novembra izabrao Ivana Zapoljskoga ugarskim kraljem i sjutradan okrunio krunom sv. Stjepana. Pošto su oba nadbiskupa poginula na Mohaču, okruni ga Stjepan Podmaniczky, biskup njitranski, kao najstariji prelat. Izboru i krunisanju prisustvovala je gotovo čitava Ugarska (53 županije), a oduševljenje naročito nižega plemstva bija še toliko, da je poljski poslanik biskup Krzycki izvijestio svoga gospodara kralja Žigmunda I., muža Barbare, sestre Ivana Zapoljskoga, ovako: „Ni bogovi ne bi mogli Magjare nagovoriti da sebi izaberu stranca za vladara. Sada su kao preporodjeni, te se uz najveće veselje vraćaju svojim kućama".1 Potom javi kralj Ivan svim županijama svoj nastup uz dodatak, da će se svak onaj, koji bi se tome opro, smatrati veleizdajnikom i ka zniti konfiskacijom imanja.

1 Još otac njegov palatin Stjepan Zapoljski posjedovao je god. 1494. u svemu 12.308 „porta“ (= se. sija), a herceg Ivaniš Korvin, toliko obdareni sin kralja Matijaša Korvina, tek 5.937.

Medjutim uze se i Ferdinand, koga je poglavito pomagala sestra mu udovica Marija, spremati, da ostvari svoje pravo na krunu sv. Stjepana. U prvi mah mislio je, da će ga ona zapasti naprosto na osnovu baštinskoga prava po ženi Ani, sestri Ludovika II. i na osnovu već spomenutih ugovora, dakle bez izbora, a kamo li borbe. No videći raspoloženje svoje malobrojne stranke, u kojoj bijahu palatin Stjepan Báthory, ban hrvatski Franjo Batthyány i prior vranski Ivan Tahi, odluči se i on na izborni sabor ; ovi velikaši naime bili su samo za to za kralja tudje krvi, jer su se nadali, da će se tako lakše obraniti od pogibli turske. Ponajprije bi odabran grad Komoran na Dunavu i dan 25. novembra, ali kad taj pade u ruke kralju Ivanu, sazovu kraljica udova Marija i palatin Stjepan Báthory sabor u Požun. Uza sve to, što je bečki dvor

1 U Ugarskoj bijaše takovo neraspoloženje prema Ferdinandu, da su svi, narod i plemstvo, govorili, da vole biti pod Turčinom, nego li pod Nijemc em. (Sanudo ap. Starine XV., 181. Ovo se mjesto ne tiče Slavonije, nego Ugarske).

dijelio gotove novce, a još ih i više obećavao, na sabor, koji je otvoren 16. decembra, dodjoše tek neki velikaši i nekoliki zastupnici susjednih županija i gradova Šoprona i Požuna. Sjutradan u ponedjeljak 17. decembra bude Ferdinand jednoglasno izabran ugarskim kraljem, a izbor i krunisanje Ivana Zapoljskoga proglašeno nezakonitim, kao i pristalice njegove veleizdajnicima, kojima će imetak, za slučaj ako se ne okane „vojvode“, biti zaplijenjen.

I tako je Ugarska krajem godine 1526. do bila dva kralja: Ivana i Ferdina nda.

Nalično se razviše stvari u Hrvatskoj i Slavoniji. Tek što je Ferdinand primio siguran glas, da je kralj Ludovik II. poginuo na Mohaču, odmah se obrati još kasno noću od 8. na 9. septembra iz Innsbrucka javnom okružnicom na slavonske i hrvatske velikaše s molbom, da ga uzmu za svoga kralja, kako s obzirom na njegovo baštinsko pravo po ženi Ani, tako i s obzirom na već pomenute ugovore. Podjedno odredi (15. septembra) za Slavoniju kao kraljevske komisare svoje savjetnike Zigmunda Dietrichsteina i Ivana Auersperga, a za Hrvatsku kapetane Nikolu Jurišića i Ivana Pichlera

1 Tako su medju ostalima imali primiti ban B a tth y á n y 6.000 dukata, i to 1000 odmah, 2000 poslije 14 dana, a 3000 iza mjesec dana, a prior vranski Ta hy 1800 dukata, polovicu odmah, a ostatak za mjesec dana. (Gl. o tom Smolk a: Ferdinand I. Bemühungen um die Krone von Ungarn. Wien 1878. pg. 64–65. u: Archiv f. österr. Gesch. vol. 57., po spisima iz car. tajnoga arkiva.) U Ceškoj bješe još gore (gl. Rezek: Gesch. Ferd. Prag 1878, 107).

Nikola Puojatnije je, nu ili nijesu; nie

oskrbivši ih posebnim vjerodajnim pismima na pojedine uplivnije velikaše i dostojanstvenike ; s ovim komisarima imali su se Hrvati posavjetovati glede zemaljske obrane i inih posala. Da li su Dietrichstein i Auersperg došli u Slavoniju ili nijesu, nije nam poznato, no vjerojatnije je, da nijesu. Medjutim sazvaše Nikola Jurišić i Ivan Pichler hrvatski sabor početkom oktobra u (na žalost) nama nepoznato mjesto; komisari zatražiše od hrvatskih stališa, da izravno prime Ferdinanda svojim kraljem na osnovu baštinskoga prava i onih ugovora, no oni toga ne htjedoše učiniti, već se odlučiše, da će ponajprije otpremiti poslanstvo Ferdinandu, da se sporazume glede uvjeta; za poslanike svoje izabere hrvatski sabor Ivana Perušića i Gašpara Križanića. Oko polovice novembra bili su oni u Požunu kod kraljice Marije, a onda se zapute pred Ferdinanda u Beč. Kako nijesu imali podrobnijih uputa i punomoći, ne mogoše se sporazumjeti s Ferdinandom, pa stoga bi ugovoreno, da se ima hrvatski sabor ponovno sastati da privede pregovore kraju. Prije povratka u Hrvatsku pohodiše na molbu Ferdinandovu oba poslanika i požunski izborni sabor (16. i 17. dec.), ali ne kao i zbornici, nego poput istodobno ondje nazočne dvadesetorice čeških velikaša, kao gosti. 1

1 Moderni magj. historici silom hoće, da su tada oba naša poslanika za stup ala kod izbora Hrvatsku, pa da su tako cetinski sabor i izbor tobože samo potvrda požunskoga. No to nipošto ne stoji, kako jasno izlazi iz sačuvanih nam isprava i onoga, što slijedi.

Ponovni hrvatski sabor imao se sastati 21. decembra na Cetinu gradu blizu Slunja, ali poradi rdjava vremena i loših cesta sabraše se stališi hrvatski tek koncem decembra. Na zočni bijahu medju ostalima : Andrija T u šk a nić naslovni biskup kninski i.opat topuski, Ivan Karlović od plemena Gusić knez krbavski, grof Nikola Zrinski (otac sigetskoga junaka), braća Krsto i Vuk knezovi Franka pa ni Slunjski i Cetinski, grof Stjepan Blagajski i mnogi drugi. S Ferdinandove pak strane stigli su na sabor kao komisari kapetani Nikola Jurišić, Ivan Pichler, i Ivan Ka zia ner (Kocijan), te bečki prepošt. Pa va o Oberstein.

U ponedeljak dne 31. decembra započeše rasprave u cetinskom franjevačkom samostanu. Ponajprije se predstaviše Ferdinandovi komisari ra zloživši svoju misiju i pravo svoga gospodara, a onda zatražiše od sabranih stališa, da Ferdinanda priz nad u svojim kraljem, a ženu mu Anu svojom kraljicom. Pozivali su se kod toga na poznate nam ugovore, a onda i na ugarski izborni sabor od 16. decembra, napokon i na pomoć, koju im je Ferdinand već dulje vremena davao. Kad se komisari odstraniše, uzmu sabrani Hrvati ispitivati njihove razloge, te se s tim poslom zabaviše kroz čitav dan ; kasno u veče poslaše komisarima deputaciju, koja im je javila, da su se nazočni stališi hrvatski nakon točnoga i savjesnoga ispitivanja uvjerili, da Ferdinand odista ima pravo na prijesto hrvatski i krunu sv. Stjepana (koja se još od vremena Bele III. (IV.) uzimala kao zajednička). Sjutradan u utorak

« ПретходнаНастави »