Carigradu, da prima godišnjih 10.000 dukata. Uz pašu je namjesnik njegov, zvan kiaja (ćehaja). Sveukupno zemljište smatralo se državnim dobrom, koje je tek starim posjednicima ostavljeno na porabu. Glavna razlika izmedju istočnoga i zapadnoga lena jest u tome, što je na zapadu predmet lena posjed nekretninâ bez obzira na svotu, koju nosi vlasniku, dok se na istoku najviše pazi na prihod (dirlik); pored toga može na istoku s va ki muslim steći takovo leno, dok ga na zapadu neplemenit čovjek ne može. Vlastela turska zovu se spahije, a bilo ih je dvije vrste: zijametlije i timarioti. Zijametlije imali su zijamete, to jest baštine, koje davahu godišnjega prihoda najmanje kakih 400 dukata, a nijesu prelazile od oca na sina; oni su u neku ruku ono, što su u zapadnoj Evropi baruni i grofovi. Timarioti posjedovali su timare, naime spahiluke, što davahu najviše do blizu 400 dukata godišnjega prihoda, a sultani davali bi ih junačkom vojniku za nagradu, ali i uz obvezu, da daje prema visini svoga prihoda neki stalni broj konjanika u carsku službu; ovi su posjedi prelazili od oca na sina samo dozvolom sultanovom, no često i prevarom. Sveukupnoj vojsci jednoga pašaluka na čelu je aga janjičar ski, glavni savjetnik pašin, dok se oko alajbega (pukovnika) skupljaju spahije jednoga sandžaka u alaje; pod alaj-begom jesu čeri ba š a (kapetan) i surudži baš a (poručnik). Janjičarima opet zapovijedaju pojedini dizdari ili kapetani. Kod sviju važnijih pi tanja saziva paša divan (vijeće), koje se sastoji od dvanaest lica. Sva sudbenost bila je u rukama kadije, od kojega nema apelata, jer sudi na temelju korana. On sjedi u posebnoj zgradi, te ureduje preko čitavoga dana. Plaće nema već što mu se daje; odatle velika podmitljivost kadija, koji daje onomu pravo, koji više plati. Kršćanin uopće nikad nije mogao dobiti pravo protiv muslimana.1 Kazne turske bijahu redovito globe korist kadijinu, a rjedje siječenje ruke, jezika, nosa i nabijanje na kolac. Policajnu službu vršili su muselimi, koji izvršivahu ono, što kadije presude. Isto su tako bili policajni činovnici i s uba še, koji su živjeli po selima. Ni muselimi ni subaše nijesu imali plaće, pa odatle su i oni primali mita, a kadikad znali upotrebiti i silu. = u Kad Turci osvojiše hrvatske zemlje, a naročito Bosnu i Hercegovinu, gdje većina plemstva primi islam, stadoše se žitelji dijeliti u dva razreda : u pravovjernike (muslimane) i u nevjernike (raja stado). Kako Turci ne čine razlike po krvi, jeziku i narodnosti uopće, već jedino po vjeri, uze se stvarati u narodu našem nalično mišljenje, koje još i danas postoji, naročito medju slabije obrazovanim dijelovima, naime identifikovanje vjere i narodnosti. Ma da Hrvati muslimani nijesu ni znali turski, ipak se smatrahu Turcima, bijesno progoneći i mrzeći na svoju kršćansku braću. Kršćani (dža u ri, od arap. 1 Odatle ona narodna: „,Kadija te tuži, kadija ti sudi". ćafir = krivovjerac, heretik) imali su samo dužnosti, a gotovo nikakih prava. Oni su se u svemu morali razlikovati od muslimana gospodara: niti su smjeli nositi odijela ni po vrijednosti ni po boji, kao muslimani, niti konje jahati, već mule i magarce, niti oružja nositi, jer tobože kao,,nevjernici“ ne bijahu podobni da brane carstvo. Zanatima i trgovinom mogli su se zanimati samo oni, što su stanovali po varošima, dok su svi ostali morali stanovati po selima na spahilucima i obradjivati zemlju svojih gospodara. Tekar poturčena im djeca postaju ravnopravni s ostalim muslimanima. Pri dolasku svomu Turci su dašto porušili crkve i manastire, ili ih pretvorili u džamije i staje, dok od zvona sališe topove. Kasnije Turci nešto popustiše, no ipak nijesu rado dozvoljavali, da se grade ili popravljaju crkve ; stoga i jesu one rijetke kršćanske crkve bile ili ruševne ili od dasaka slupane. Kršćani su se ipak na službe ponajviše sastajali u privatnim kućama, a svu pastvu vršili su kod katolika franjevci (ujaci), a kod grčko-istočnih kalugjeri. Svjetskoga svećenstva po turskim stranama uopće nije bilo. Hrvati kršćani, kao i Srbi, imali su za vrijeme turs ke prevlasti dva glavna ognjišta za drugui selo. Zadružni se život za to doba još većma razvio, jer je narod obrane radi volio živjeti u većim skupovima, a i poradi poreza, budući da se porez plaćao po dimnjaku (ognjištu), to jest po kući bez obzira na broj ukućana. U tim su se zadrugama pjevale uz gusle pjesme o narodnim junacima i kroz mnoge godine podržavala nada u oslobodjenje. Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest. Selo je samo sebi biralo k ne z a kao starješinu, koji ga je zastupao pred turskim oblastima i seljanima sudio; u njegovo se sudjenje Turci nijesu miješali. Kršćanski podanici plaćali su desetinu i hara č. Desetina je išla spahiji od plodina, a harač sultanu za izdržavanje vojske u gotovom novcu, i to od svake kuće po dukat, a četiri aspre (kao jedna kruna) na trošak oko skupljanja harača. Harač doduše nije bio velik, ali je zato način, kojim se pobirao, bio grozan. Haračlije su u pratnji pisara polazile u narod, te s najvećom okrutnošću prikupljale harač, i to ne samo za sultana, nego i za sebe, tako da su se po obavljenom poslu vraćali kući kao bogati ljudi. Pred haračlijama često su čitava sela opustjela, jer Turci stanuju poglavito u gradovima; stoga i jesu gradovi i varoši pod neposrednom vladom sultanovom, a ne beglerbegovom. Ali najteži teret bijaše danak u djeci. U izvjesnim rokovima, kadikad i svake pete godine, razaslao bi sultan po cijeloj carevini haračlije, koji su odvajali tjelesno i duševno najzdraviju i najrazvijeniju mušku djecu kršćansku od desete do šestnaeste godine pa ih odvodili u Carigrad, gdje ih ponajprije poturčiše, a onda obrazovaše za vojnike i druge carske službenike, a mlade djevojke za sultanski ili drugi gospodski harem. Haračlije, koje su kupile ovu djecu, išle bi od sela do sela i od varoši do varoši; svaki je domaćin kršćanin morao pokazati koliko ima djece, a strašne su kazni čekale oca, koji bi sakrio svoje dijete. Imućniji otkupljivali su svoju djecu od pod mitljivih haračlija velikim svotama zlata, no sirotinja morala je da s tugom i čemerom gledi, kako joj se odvodi nada i potpora. Onaj, koji ove nevolje ili nije htio ili nije mogao da podnosi, odmetnuo bi se u hajduke. Hajduci su oni zaslužni ljudi, koji su u narodu hrvatskomu i srpskomu kroz čitavo vrijeme turskoga ropstva podrža vali misao na slobodu i oslobodjenje. Sjeverna Dalmacija, Lika i Slavonija bile su pune ove smione čeljadi, pred kojom su Turci strepili i izlaziti iz svojih gradova. Najčuveniji hajduci iz ovoga vremena jesu: Franjo Ilić, Luka Senčević, braća Mato i Marko Lapsanović, Mato Delimanić, Ante Slavetić i Franjo Kolaković, sami Hrvati katolici. Svratimo sada opet pozornost našu na one političke dogadjaje, koji se zbiše neposredno pred veliki rat za oslobodjenje. Poslije odlaska Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Beč biše doduše imenovani banskim namjesnicima, ali ne s potpunom vlasti, grof Nikola Erdödy i biskup zagrebački Martin Borković, no pravi gospodar u Hrvatskoj bijaše karlovački general Ivan Herberstein. Sada se učini dvoru i gradačkom ratnom vijeću e je došlo vrijeme, da se ili čitava Hrvatska, ili bar krajiški njezini dijelovi odcijepe od krune sv. Stjepana i priklope austrijskim nasljednim zemljama. zemljama. U tu je svrhu njemačka vojska zapremila ponajprije sva imanja Zrinsko-Frankopanska te bansku Krajinu, a onda se general Herberstein dao na to, da nagovori |