Слике страница
PDF

plemstvo hrvatsko na prelom s Ugarskom. Proputovao je cijelom zemljom govoreći svagdje, kako je car dobar otac svima, dok su banovi tirani; Hrvatska imala se podijeliti medju dva generalata: na karlovački od mora do Save i varaždinski od Save do Mure. Za ovu osnovu predobio je Herberstein tek malo plemstvo, i to većim dijelom one, koji su bili upleteni u Zrinsko-frankopansku zavjeru, pa krajiške časnike, dakle one, kojima je bio vrhovni zapovjednik. Visoko plemstvo, na čelu im grof Nikola Erdodv, oprlo se tomu najodrešitije, dapače na saboru, koji se sastao pod jesen 1670. u Zagrebu, zatraži od kralja, da se kraljevstvu opet stavi zakoniti b a n na čelo. No dvor odgovori 8. juna 1671. saboru, da je obnašao za neko vrijeme obustaviti bansku čast, što je niže plemstvo, poglavito krajiške časnike, u tolikoj mjeri preplašilo, da su se potpisima obratili u januaru 1672. na cara Leopolda s molbom, da bi proveo odcijepljenje Hrvatske od Ugarske i sjedinjenje njezino s austrijskim nasljednim zemljama. Ovo je zametak austrijske stranke medju hrvatskim plemstvom. Ipak se dvor ne usudi provesti osnove svoje ; već god. 1673. nadje se prisiljenim imenovati grofa Nikolu Erdodvja banskim namjesnikom s potpunom banskom vlasti, nadalje potvrditi sva prava kraljevstva hrvatskoga i povratiti bansku Krajinu, te ostala zaplijenjena imanja zrinsko-frankopanska osim primorja.1 Razlog tome ima se tražiti

1 Primorski posjed Zrinsko-frankopanski kupila je za 500.000 for. nutarnjo-austrijska dvorska komora od kr. u ponovnim znacima teškoga nezadovoljstva u sjevernoj Ugarskoj, koje se konačno 1077. prometne u bunu. Na čelo nezadovoljnika ugarskih stade mladi grof Emerik Tokolv, drugi muž Jelene Zrinske.1 Tokolv se odmah uspješno obrati za pomoć erdeljskomu knezu Mihajlu Apafvju i francuskom kralju Ludoviku XIV., koji se baš u to doba bavio mišlju, kako bi zauzeo neke njemačke gradove oko Rajne („reunion"), koristeći se smutnjama u državama Leopolda I. Uslijed toga našao se dvor bečki prisiljenim sasvim napustiti apsolutističko vladanje u Hrvatskoj i Ugarskoj. Nikola Erdodv bi 1680. imenovan banom i 10. aprila instaliran, dok je Ugarska na saboru u Sopronu, koji se sastao 28. aprila 1681., sebi izabrala palatinom grofa Pavla Esterhazvja.

U tom se primače kraju dvadeset-godišnji mir s Turcima, utanačen još 1664. u Vašvaru. Dvor je želio, da ga pod koju mu drago cijenu opet produži, ali kako je kod porte imenovanjem Kara-Mus t a f e za velikoga vezira prevladala ratoborna stranka, bijahu izgledi veoma traljavi. To se bjelodano vidjelo po tome, što je sultan Mehmed IV. (1648.—1687.) sklopio savez s Emerikom T6kolvjem, ter ga imenovao ugarskim kraljem; no

fiska, tobože kao ugarski magnat, god. 1692. U posjed uveo ju je zagrebački kaptol u augustu iste godine. God. 1749. .otkupila je naše primorje od iste komore bečka banka, a 1754. sjedini ga Marija Terezija s austrijskim primorjem, dakle Trstom, Istrom i Rijekom. Tako ostade sve do 1776.

1 Franjo I. Rakoczv umr'o je 1676. i ostavio sina Franju II.

grof to-odbije i zadovolji se naslovom ugarskoga kneza (1682. u septembru). Leopold se takodjer stao spremati na rat, ali od osudne važnosti bijaše to, što je nastojanjem pape Inocenta XI. sklopljen savez s poljskim kraljem Ivanom Sobjeskim (31. marta 1683.): Poljska se obvezala podići na noge u predstojećem turskom ratu 40 000 momaka.

Medjutim se skupljala početkom god. 1683. turska vojska kod Drenopolja, od kuda ona krene na sjever sa sultanom i velikim vezirom upravo isti dan, kad je sklopljen savez s Poljskom. To je bila nesumnjivo najveća turska vojska, što je ikad kretala u rat; bilo je sveukupno na okupu oko 250.000 ljudi i trista topova- Sto nije uspjelo slavnomu Sulejmanu i drugim sultanima, nadao se nada zacijelo postići veliki vezir Kara Mustafa sa svojim gospodarom, a to bijaše osvojenje Beča i cijele Njemačke. Dne 1. maja predade u Beogradu Mehmed IV. velikomu veziru zelenu prorokovi! zastavu, ter ga imenova vrhovnim vojskovodjom (seraskerom). Sultan ostade u Beogradu, da dočeka radosne glase, dok je Kara Mustafa pošao s vojtkom preko Osijeka (7. juna), Stolnog Biograda (23. juna) i Gjura (1. jula) ravno na Beč, kuda stiže 14. jula. Još u oči rata pozove Тбkб1у Hrvate na svoju stranu, a tako učini i veliki vezir Kara Mustafa, no oni odlučno odbiše obojicu. „Čestitamo sebi, što imamo toli pouzdane, te prisegi i prirodnoj obvezi tako odane podanike — piše Leopold hrvatskomu saboru 26. jula, — a vama s vaše stalnosti i ustrajnosti, o kojoj treba da ostane spomen kroz sve vijekove po cijelom kršćanstvu." Magjari se pak gotovo svi pridruže Tokolvju i Turčinu, tako da se oko palatina našlo jedva nekih 2000 ljudi.

Još prije, nego li je veliki vezir opkolio Beč, pobježe 8. jula iz grada Leopold sa svojim dvorom i velikim dijelom gradjana preko Linca u Passau. Obranu grada preuze s nešto (12—13.000) momaka grof Eiidiger Starhemberg, dok je s ostalom carskom vojskom (oko 40.000 momaka) zapovijedao carev šurjak herceg Karlo Lotar i n š k i. Prve turske čete pojave se u blizini Beča 12. jula, no podsada sama započe 17. jula, te je potrajala sve do 11. septembra, dakle punih osam tjedana. Za to vrijeme poduzeše Turci osamnaest neuspjelih juriša, ali uza sve to, kad je broj branitelja spao na polovicu, a stalo ponestajati hrane i municije, zaprijeti Beču krajna pogibao. U toj nevolji spase grad poljski kralj Ivan Sobjeski, stigavši još za vremena u pomoć sa 20.000 momaka i združivši se sa hercegom Lotarinškim. Dne 12. septembra došlo je pod gradom do odlučne bitke, u kojoj bi ametom potučena ogromna vojska velikog vezira Kara-Mustafe, a s njome i s v a m o ć i snaga osmanlijskoga carstva zau v i j e k. Turci ostaviše Beč u divljem bijegu zaboravivši ratnu blagajnu s jedno desetak milijuna gotova novca, onda sve topove, te svu silu inog oružja i zastava. Beč bi spašen, a s njime i zapadna kršćanska civilizacija u srednjem Podunavlju.KaraMustafa uteče u Beograd, gdje ga sultan dade (26. decembra) udaviti.

Poraz turski pod Bečom ne znači samo oslobodjenje podsjednutoga grada, nego bijaše znakom za oslobodjenje ugarskih i hrvatskih zemalja, dapače dogadjajem, kojim se zanimala čitava Evropa. U prvi mah bijaše plašljivi dvor za mir, možda i opet pod uvjetima od god. 1664., ali nakon ponovnoga poraza uzmaklih Turaka kod Раrkапуа (18. sept.) i osvojenja Ostrogona (26. oktobra) nije više nitko na nj pomišljao, naročito pak kad je Leopold nastojanjem pape Inocenta XI. sklopio dne 5. marta 1684. u Lincu „svetu ligu" s Poljskom i Venecijom na zator Turske, a 15. augusta iste godine 20-godišnje primirje s Ludovikom XIV. Sada planu četrnaestgodišnji rat (1684.—1699.) duž čitave evropske turske granice: Poljaci upadoše u Moldavsku i Vlašku, Venecija u Bosnu, Hercegovinu i Peloponez, a carske i banske vojske u Ugarsku, Slavoniju, Hrvatsku, Bosnu, Srijem, Srbiju i Bugarsku, šta više, dva se puta pomišljalo od strane saveznika morskim putom doprijeti do Carigrada i udariti na nj (1692. i 1696.). Dakako od ovog ogromnog bojišta nas zanima u glavnom samo djelovanje carske i hrvatske vojske, pak djelovanje republike mletačke, u koliko se zgadjalo na našem zemljištu i krvlju našega naroda.

Prvo i prvo bijaše vrhovnomu carskomu vojvodi Karlu Lotarinškomu, da se dade na podsjedanje Budi ma. Borba započe u junu 1686., a dovrši pobjedom kršćanskom 2. septembra; nakon 145godišnjega robovanja Budim bijaše opet slobodan, što je gotovo čitava Evropa proslavila. Skoro

« ПретходнаНастави »