Слике страница
PDF

sedmogodišnjega rata. Tom prilikom izašla je neka anonimna knjižica,1 koja je žestoko napadala hrvatski i ugarski ustav zahtijevajući, da se plemstvo dobre volje podvrgne plaćanju poreza, da se uredi stalna vojska i tvrdeći, da vladar može bez privole sabora izdavati zakone. Radi te knjižice nasta velika uzbudjenost, jer se općenito držalo, da kazuje ono, što dvor hoće, pa tako se desi, da su ugarski i hrvatski stališi ne. tom saboru uskratili Mariji Tereziji povišenje poreza u zatraženoj svoti, već joj dozvoliše samo jednu trećinu. Ozlovoljena tim, kraljica više ne sazivaše sabora, već dojavljivaše pojedinim županijama ugarskim i hrvatskim preko patenata (naredaba) volju svoju, onako, kako je to činila u austrijskim i češkim zemljama.

Znajući, da u svim političkim poslovima odlučuje visoko plemstvo, kraljica uze nastojati, da ga predobi za sebe. U tu svrhu dade sinu svomu pored ostalih još i grofa Karla Batthyanyi, bana hrvatskoga (1742.—1756.), za odgojitelja utemelji red sv. Stjepana (1764.), kojim odlikova neke ugarske i hrvatske velikaše, osnova u Beču „Theresianum" kao odgojilište za mladr plemiće, dapače ona uredi ugarsku tjelesnu stražu, sastavljenu isključivo od mladih ugarskih i hrvatskih plemića. Roditelje pak njihove pozivala je na dvor, gdje ih uze opsipavati častima i naslovima. To je početak germanizacije h r

1 Pisac joj je Fr. Ad. K o 11 a r. U Hrvatskoj se u prvi mah sumnjalo, da ju je napisao u službi dvora stojeći kanonik K r 6 e 1 i ć.

vatskoga plemstva i otudjenja njihova narodnim interesima. Da predobije i crkvene dostojanstvenike, uze sebi dozvolom pape KlementaXIII. naslov „apostolski kralj" (1758.), što ju je ovlastilo im e n o v a t i najviše crkvene dostojanstvenike, dapače i kanonike; imenovani nadbiskup ili biskup odmah je primao prihode svojih imanja, a crkvene funkcije preuze tekar nakon papinske potvrde.

Od god. 1765. postade kraljičinim suvladarom sin joj car Josip II. (1765.—1790.), muž osobito zabrinut za veličinu i napredak buduće svoje baštine, no odgojen u aristokratskim slobodoumnim idejama prosvjete svoga vijeka. Mati kraljica predade mu u upravu vojničke i financijalne poslove, dok se donekle okionila njegovih predloga

0 reformama u ustavu i crkvenim poslovima. Sada budu izgradjene tvrdjave Gradiška, Osijek

1 Petrovaradin (1766.).

Doskora se zgodi vrlo važna promjena u Hrvatskoj. Tobože radi „utjehe" naroda hrvatskoga i radi „vrhunca sreće" uredi kraljica protiv volje Hrvata dne 7. jula 1767. kraljevsko vijeće (consilium regium) za poslove političko-ekonomske i vojničke sa sijelom u Varaždinu (kasnije u Zagrebu), onako, kako je i za Ugarsku postojalo od 1723., nalično namjesničko vijeće (consilium locumtenentiale), a zapravo radi centralizacije i mimoilaženja sabora. Ovo su vijeće, sastavljali ban i petorica savjetnika : jedan crkveni dostojanstvenik, jedan velikaš i tri plemića. Ovo vijeće, koje je izravno izdavalo naloge i zapovijedi (primajući ih iz Beča) pojedinim županijama, imalo je odsele biti zemaljska vlada, pored koje postaje sabor pravo reći suvišan. Poradi toga Hrvati su *%JŠda k- nepovjerenjem gledali u ovo kraljevsko "vijeće, premda ih je kraljica posebnim dopisom uvjeravala, da je ono ravnopravno ugarskomu i da se njime ne misli nipošto okrnjiti prava sabora i naroda hrvatskoga. Usporedo nepovjerenju hrvatskomu teče potajna akcija Magjara, koji su išli za tim, da se hr atsko kraljevsko vijeće podvrgne njihovom namjestničkom vijeću. I tako se odista zgodi, da je kraljica tobože na želju Hr. vata dne 30. jula 1779. dokinula kraljevsko vijeće, ali ne tako, da bi opet svu vlast prenijela na hrvatski sabor, kako su se svi nadali, nego da je poslove bivšega hrvatskoga kraljevskoga vijeća predala ugarskom namjesničkom vijeću, u koje bijaše slobodno doći banu da dade glas i mnijenje u hrvatskim poslovima. Time bi Hrvatska prvi puta podvrgnuta Ugarskoj i njezinoj vladi. Posljedice toga čina najjasnije se očitovaše kod Rij e k e.

Sve do XIV. vijeka bila je Rijeka dio kraljevstva hrvatskoga, kad dodje založnim pravom u vlast susjednih istarskih knezova od Divina (Duino), a kad ova porodica izumre, postade vlasništvom njezinih baštinika knezova Walseea i ostade im sve do god. 1467., kad je oni predadoše Fridriku III. Habsburgovcu; od sada bila je Rijeka pod austrijskom upravom čineći s Istrom tako zvano austrijsko primorje. Poslije Zrinjsko-Frankopanske katastrofe dodje pod av

strijsku upravu i hrvatsko primorje sve do Senja, a kako su Senj i Bag bili u Krajini, ne posjedovaše u to doba banska Hrvatska ni mrve primorja. Sabor je hrvatski s toga često tražio od dvora, da mu vrati primorje (posljednji puta 25. februara 1770.) i da se od njega uredi „vinodolska županija", No dvor se nikako ne htjede na to odlučiti. Tek kad je car Josip II. godine 1775. proputovao hrvatskim primorjem, predloži majci svojoj, da vrati Hrvatskoj primorje osim krajiškoga Senja i Baga. No Marija Terezija posluša sina samo djelomice; dne 9. augusta 1776. vrati Rijeku i okoliš Hrvatskoj ovim riječima: „Odlučismo, neka se grad i luka riječka kano i ona bakarska imanja koja idući iz Karlovca put Rijeke leže na desnoj strani Karlove ceste (Bakar, Bakarac i Kraljevica ležeći na lijevoj strani rečene Karlove ceste, neka se zadrže za Vojnu K r ajinu), opet neposredno pridruži kraljevstvu Hrvatskomu („immediate regno Croatiae reincorporentur)," te od toga teritorija, kojemu kraljica pridruži još i grad Karlovac kao kr. slobodni grad, uredi županija severinska, koja se ima podvrći kraljevskom hrvatskom vijeću. Kraljica podjedno imenova Josipa grofa Majlatha velikim županom i riječkim gubernatorom, jer je mislila Rijeci za procvat njezine trgovine dati posebni položaj. Malo po tom bude i Rijeka s ostalim teritorijem pred posebnim povjerenstvom faktično utjelovljena Hrvatskoj, na što gradsko vijeće riječko dne 4. novembra posla hrvatskom kraljevskom vijeću dopis, u kojem izrazuje radost svoju, što je „u istom uzvišenom kraljevskom vijeću našlo

pravoga oca i brižnoga savjetnika". Slijedeće godine 1777. utjelovi kraljica severinskoj županiji još i Bakar, Bakarac i Kraljevicu, a na to je dne 10. novembra iste godine održana u Mrkoplju kao n sijelu novouredjene županije prva Bkupština, na kojoj su sudjelovali i poslanici riječki. Doskora postade Ri jeka slobodan trgovački grad s veoma proširenom autonomijom, tako da se smatralo kao posebno s ugarskom krunom spojeno tijelo (separatum sacrae regni Hungariae coronae adnexum corpus) ili drugim riječima: obzirom na autonomiju njezinu smatrala se Bijeka posebnim dijelom zajedničke u g a r s k o-h rva t s k e krune, a da kraj toga ipak nije bila izlučena iz teritorija kraljevstva hrvatskoga (23. aprila 1779.).1 No kad je malo po tom kraljica dokinula hrvatsko kraljevsko vijeće, bude i Rijeka podredjena ugarskom namjasničkom vijeću. Sada se uze stvarati mnijenje, da je Bijeka utjelovljena neposredno Ugarskoj, a ne Hrvatskoj.

Marija Terezija umrije dne 29. novembra 1780., a naslijedi je stariji sin car Josip II. (1780.—1790.), koji htjede sve one promjene, što ih je činio još za svoga vijeka, vidjeti provedene kao korisne uredbe.

1 1 Neki magjarski pravnici hoće da to tumače, kao da je Rijeka posebni dio Ugarske, to jest, da se izmedju njih uvalila Hrvatska; prema tome ne bi pripadala Hrvatska kruni sv. Stjepana. God. 1779. radilo se samo o nutarnjoj uredbi Rijeke, a ne o njenoj spoljašnjoj (političkoj) pripadnosti Ugarskoj.

[ocr errors][merged small]
« ПретходнаНастави »