Слике страница
PDF

Temeljna mu je misao bila, da od raznolikih zemalja i kraljevina svojih učini jednu jaku državu, u kojoj bi bio jedan ustav, jedan narod i jedan zakon. Pored toga još je snovao, kako bi podanike svoje, učinivši ih slobodne i ravnopravne jednakom školskom obukom i procvatom trgovine i industrije, doveo do obćega blagostanja. Baš u tu je svrhu još kao suvladar Marije Terezije mnogo putovao po zapadnoj Evropi, a onda i po svojim zemljama, da upozna potrebe narodne i sredstva, kako da im doskoči; tako Slavonijom 1768., a Hrvatskom 1775. i 1776.

I odista, čim zasjedne na prijesto, poče naglo provoditi svoje r e f o r m e. Da ga u tome ništa ne može smetati, ne samo da nije sazvao krunidbenoga sabora, nego je i krunu sv. Stjepana dao dopremiti u Beč ne okrunivši se njome. Stoga ga i ne ide naslov kralja ugarsko-hrvatskog a, nego samo cara rimskoga.

Prve godine vladanja svoga posvetio je poglavito crkvenim reformama. Glavna im je svrha bila crkvu katoličku podvrći državnoj vlasti te zbližiti izmedju sebe pojedine konfesije. Stoga dokine mnoge bratovštine i manastire, a ostavi samo one, koji su se bavili odgajanjem mladeži i njegovanjem bolesnika. Od zaplijenjenih imanja manastirskih utemelji vjerozakonski fond za potporu župa, crkvi i škola. Odgoj svećenički stavi takodjer pod državni nadzor osnovavši u tu svrhu centralna sjemeništa. Takovo jedno osnovano bi za Hrvatsku u Zagrebu, no kasnije ga dokine te odredi, da peštansko ima da služi za cijelu Ugarsku i Hrvatsku. Dalje izdade nalog biskupima, da ne smiju ni primati ni proglašivati nikakih bula ni breva od pape bez carske dozvole (placetum regium). Dapače on uze dirati i u nutarnji život crkve katoličke i grčko-istočne zabranivši svetkovanje nekih svetaca, proštenja i procesija, te umanjivši nutarnji sjaj crkve. P atentom o toleranciji (25. oktobra 1781.) podijeli slobodu vjeroispovijedanja protestantima i grčko-istočnjacima, a tako isto dade pravo gra

Iz težnje, da od svoje države učini po pruskom uzoru jaku i jedinstvenu državu, potekoše njegove naredbe, koje se odnose na promjene u upravi. Ponajprije naloži, da svaki činovnik ima za tri godine naučiti njemački, jer će se od toga roka početi u svim oblastima njemačkim jezikom uredovati. Na taj glas skočiše županije ugarske i hrvatske u svojim skupštinama te uložiše žestok protest. Malo poslije stiže nalog, da se ima sav narod, plemstvo i puk popisati, što izazva opću bunu i nemire, jer se držalo (a tako i jest bilo), da se radi oopćem porezu na osnovu posjeda; samo jakom vojničkom silom bi opet mir uspostavljen, ali tako, da su županije bile dokinute, a Ugarska i Hrvatska razdijeljene na deset okružja (distrikta), koji se raspadahu na manje upravne kotare (Verwaltungsbezirke). Tom prilikom budu Hrvatska i Slavonija i opet rastavljene, jer Slavonija potpade pod Pečuh, a Hrvatska sačinjavaše sa sijelom u Zagrebu posebno

djanstva

[graphic]
[ocr errors]

okružje. Banska čast ostade samo po imenu, jer Franjo Balassa de Gyarmath bijaše zapravo carev povjerenik vladajući nasilno bez sabora. Ove naredbe izazvaše toliku ogorčenost u zemlji, da su s negodovanjem primljene i onakove naredbe, koje su odista bile njoj na korist, kao dokinuće kmetstva (22. augusta 1785.), po kojoj je svak mogao slobodno seliti s jedne zemlje na drugu, te sa svojim vlasništvom slobodno raspolagati, onda dokinuće cehova, gradnja cesta i uredjenje odnošaja izmedju gospodara i podanika (urbar), koji je kod nas već Marija Terezija provela.

Vladanje caraJosipa II. označuje uopće vrhunac centralizacije i germanizacije bečkoga dvora.1

Ipak je najveći dio ovih reforma ostao bezuspješan i to poradi nesrećne spoljašnje politike careve. Pored holandeških i pruskih zapletaja najkobniji je svakako turski rat, u koji se Josip II. upustio kao saveznik ruske carice Katarine II., koja naumi Turke potjerati iz Evrope. Tom prilikom imale su Josipa zapasti Srbija, Bosna i Hercegovina. Uza sve to, što je car sabrao veliku vojsku (245.000 pješaka, 36.000 konjanika i 900 topova) i što su mu se pridružile ustaše po Srbiji, Bosni, Hercegovini, dapače i Crna Gora, a carski general Laudon zauzeo Beograd (8. oktobra 1789.), vojna nije uspjela. Kad jejfnaime trebalo namaknuti novaka i živeža za dalji rat, Josip napusti uredjenje okružja, te sazove stare ugarske i hrvatske županije u skupštine.

1 Ali je u formi svojoj bilo blaže negoli njemačka vojnička prevlast za Leopolda I.

Na tim se skupštinama stalo bučno zahtijevati Baziv sabora, dapače carski činovnici budu otjerani, a njemački jezik dokinut. Zemlja je stajala na pragu potpune bune. Kad to vidje car, koga je slomila teška bolest, izdade najprije dne 18. decembra 1789. naredbu, kojom obeća saziv sabora, a deset dana kasnije (28. decembra) vrati posebnom naredbom Ugrima i Hrvatima ustav, kakav je bio u onaj čas, kad je nastupio prijesto; izuzeti budu od toga jedino patent o toleranciji i dokinuće kmetstva. Osim toga car još obeća, da će diljem godine 1791. sazvati sabor, ter se okruniti i izdati krunidbenu zavjernicu. Da se vidi ozbiljnost njegove nakane, dade odmah otpremiti krunu sv. Stjepana u Ugarsku, gdje je velikim veseljem i slavljem dočekaše. I u Hrvatskoj bijaše opće veselje zbog vraćena ustava, koje još poveća potajni bijeg „bana" Balasse iz Zagreba, da spase glavu. Medjutim dan prije nego li je stigla kruna sv. Stjepana u Budim, umre car Josip II. (20. februara god. 1790.).

Naslijedio ga je brat Leopold II. (1790.—1792.), koji sklopi mir s Turskom u Svištovu (4. augusta 1791.) odrekavši se svega, što je Laudon osvojio. Medja, što je tom prilikom odredjena izmedju Hrvatske i Turske (odnosno Bosne), ista je kao što i danas.

Još prije toga sazva novi vladar sabor u Budim, koji bi velikim sjajem otvoren dne 10. juna 1790. Odmah na prvoj sjednici uzeše Magjari raspravljati u magjarskom jeziku, te se živo zauzeše za stari svoj ustav. Leopold ih nije ni u čemu priječio, već im zadovoljio krunidbenom zavjernicom željama, a onda se dne 15. novembra svečano okrunio u Požunu za ugarsko-hrvatskoga kralja. Ovim se činom opet izmiri vladar s Ugrima i Hrvatima. Sabor medjutim nastavi svoja vijećanja, te ih konačno složi u 75 zakonskih članaka. Glavni članci jesu ovi: novi kralj je obvezan, da se najdulje šest mjeseci poslije smrti svoga predšasnika dade kruniti izdavši prije krunidbenu zavjernicu; kruna sv. Stjepana čuvat će se odsele u Budimu; kralj treba da što više boravi u Ugarskoj ; Ugarska (i Hrvatska) jesu slobodne i nezavisne zemlje, u kojima vrijede samo oni zakoni, koje kralj potvrdjuje u sporazumu sa saborom; sabor se ima najdulje svake treće godine sazivati; naredbe i patenti nemaju zakonite vrijednosti ; bez dozvole sabora nema novaka ni novaca ; magjarski se jezik uvodi u sve škole, a isto će se tako odsada u saboru i u županijskim skupštinama magjarski raspravljati; iznimku čine Hrvatska i Hrvati, koji su sebi spasili latinski jezik energičnim zauzimanjem bana Ivana Erdodvja i biskupa zagrebačkoga Maksimilijana Vrhovca.

Pored sve nesuglasice glede magjarskoga jezika ipak se Hrvati na ovom saboru tijesno pridruže Magjarima u administrativno-političkom smislu. Iza apsolutističke vladavine Josipa II. naime, Hrvati uvidješe, da pored tolikih saborskih zaključaka i tolikih molbi i obećanja kraljeva nijesu ne samo mogli povratiti pod bansku vlast otkinute krajiške dijelove, nego da im i ovo, što su imali, nije sigurno. Stoga odluče, ne pouzdavajući se u svoju vlastitu

« ПретходнаНастави »