Слике страница
PDF

državši pravo svoje ime, no docnije ga zanemariše tako, da je ponajviše ostalo "samo „Horvat". Isto su tako i u Austriji zvali naše iseljenike „Krabat" („genannt Krabath"), samo se ovdje brzo zaboravilo na taj dodatak, a ostalo je pravo ime (često izobličeno). No pored iseljenika ističu se i neki doseljenici. Tako su grofovi Erdddy podrijetlom iz Ugarske (szatmarske žup.), a gotovi svi slavonski velikaši, kojima je dvor poslije karlovačkoga mira prodao tamošnje velike spahiluke, Nijemci, kao T r e n k i iz Pruske, a E 11 z i iz Njemačke ili Talijani, kao Odeschalchi, Cordonai Car a f f a. Zivot neplemenitih ljudi bio je i sada sve do reforama Marije Terezije i Josipa II. isti kao u srednjem vijeku.

U crkvenom obziru preturila je Hrvatska u to doba mnoge nevolje i silovite promjene. Tečajem XVI. vijeka nestalo je srijemske, kninske i modruške biskupije, senjska je bijedno životarila uz more, a s opsegom zagrebačke biskupije gotovo se podudarao i opseg ostataka Hrvatske. Hrvati su uza sve nevolje ipak ostali vjerni vjeri svojih otaca, koja im bijaše štit i najuzvišenija zaštita u borbi za opstanak. Nakon oslobodjenja Like i Krbave, Pounja i Slavonije moglo se opet pomišljati na neku obnovu staroga stanja, pa tako se Hrvatska u XVIII. vijeku dijelila na pet biskupija: senj ska je obuhvatala (kao danas) sve primorje, Liku, Krbavu i svu zemlju do Kapele, zagrebačka (kao danas) proširila se do Une i u Slavoniju do Našica, Vočina, Orahovice i Požege, bosanskodj akovačka obuhvataše Djakovo i okolicu (Djakovštinu), p e č u j s k a zapremaše najveći dio Slavonije od Donjega Miholjca, Valpova, Čepina i Vinkovaca sve do Vukovara, Zupanje i Morovića, a srijemska okupila je oko sebe ostatak s Petrovaradinom kao sijelom, pa Zemun i Ilok. No pod konac XVIII. vijeka uze se biskupija djakovačka širiti na račun pečujske, koja bi ograničena na jedan dio Podravine (kao danas), a od god. 1773. primi u se još i biskupiju Brijemsku nakon njezina dokinuća.

Od redova najviše ih je propalo za turske prevlasti, a održaše se Franjevci, naročito u Slavoniji, gdje su dugo vremena (a djelomično još i danas) imali župe u svojim rukama, te Isusovci po nekim gradovima kao u Zagrebu i Osijeku do dokinuća toga reda (1773.). Drugi neki preostali redovi, naročito za hrvatsku prosvjetu toli važni Pavlini, bili su dokinuti za vladanja Josipa II.

Pored sve pažnje hrvatskoga klera i plemstva, ipak se i po Hrvatskoj stade širiti protestantizam. U prvoj polovici XVI. vijeka nema mu traga, istom u drugoj polovici nalazimo pristaša njegovih medju Hrvatima. S tim je pokretom u svezi štajerski barun Ivan Ungnad, koji je kroz dulje vremena bio časnik na Krajini. Pod starost preseli se u Wiirttemberg, te osnova u U r a c h u kraj Tiibingena štampariju latinskim, glagolskim i ćirilovskim pismenima, izdavajući na slovenskom i hrvatskom jeziku crkvene knjige po nauku protestantskom. Uza nj pristade utemeljitelj slovenske književnosti Primus Trube r, Istranin Stjepan Konzul, Antun Dalm a t i n i umni Matija Franković (Flacius Illyricus), koji su na tim knjigama radili. No glavna pomoć i potpora dolazila im je od samoga kraljevića M a k s i m i 1 i j a n a, jer on bijaše tada vrlo sklon novoj vjeri. Misao im je bila proširiti protestantizam po cijelom Balkanskom poluotoku, dapače i medju Turcima, ,ijer se hrvatskim jezikom govori sve do Carigrada", kazivahu oni. I odista, protestantskih se knjiga vrlo mnogo proširilo medju Hrvatima. Novoj vjeri odazvali su se i neki velikaši kao ban Petar Erdodv, sigetski junak Nikola Zrinski, a naročito sin njegov Gjuro, koji osnova u medjumurskom Nedelišću novu štampariju. Novu vjeru proširiše donekle i nadošli krajiški njemački vojnici, a glavni razlog odzivu od strane Hrvata bijaše to, što je ona mjesto latinskoga uvodila u crkvu narodni hrvatski jezik.

Kad se pročulo za širenje protestantizma po Hrvatskoj, ustade sabor svom energijom protiv njega. Magjari pokušaše na požunskom saboru u martu 1608., da ga učine pristupnim i u Hrvatskoj, kako se to zgodi bečkim mirom od 1606. za Ugarsku, no ban Toma Erdodv najodlučnije se ogradi protiv toga, te držeći u rukama izvučen mač reče: „Ovim mačem iskorijenit ćemo tu kugu, ako nam stupi na vrata ; još imamo tri rijeke: Savu, Dravu i Kupu, jednu ćemo tim novim gostima dati piti". I odista energičnoj akciji sabora i radu pozvanih Isusovaca brzo je uspjelo uništiti klicu nove vjere. Ipak ostavi ona nešto važno iza sebe: na njezinom osnovu poče se razvijati kajkavska hrvatska književnost.

Grčko-istočnoj crkvi pripadali su doseljeni Srbi. U sredovječnoj Hrvatskoj nije bilo Srba, osim nekoliko njih po srijemskim imanjima prebjeglih srpskih velikaša, naročito Brankovića. U Bosni i Hercegovini bilo ih je već više (naročito u južnoj Hercegovini), ali ipak ni izdaleka u toj mjeri, da bi činili većinu, jer u tim zemljama bijaše pored katoličanstva poglavito rašireno bogom i I s t v o sve do dolaska Osmanlija. Kad Turci osvojiše Bosnu, stanu oni Srbe iz Srbije i sjeverne Maćedonije po njoj naseljavati, da im služe kao neredovite čete (martolozi, od grč. harmatolćs t. j. oružan čovjek) i da im obradjuju polja, pa ih tako hrane (raja).1 Kako su odsele dalje Turci napredovali, tako su se unutar njihovih političkih granica Bve to većma širila na sjever i srpska naselja. Sve do pred XVI. vijek još uvijek (osim pojedinačkih omanjih slučajeva) nema u glavnom Srba u onim krajevima Hrvatske, što ostadoše slobodni od Turaka. Tekar kad je okrenula ratna sreća turska (poslije 1593.), stadoše se oni iz turskoga carstva a naročito iz pašaluka bosanskoga seliti u Hrvatsku.

Prvo crkveno uredjenje njihovo u turskom carstvu vezano je isključivo uz manastire. Najviše ih je bilo po Fruškoj Gori u Srijemu, kao Hopovo, Krušedol, Vrdnik (Ravanica) i Gr

1 Sa Srbima povedoše Turci takim prilikama još i mnoštvo ine balkanske raje, naročito Cincara i Rumunja (Vlaha).

getek,1 u Hrvatskoj Kmanj na Uni, u Dalmaciji Savina (Herceg Novi) i Arhangjelovac na Krki, a u Bosni Papraća nedaleko Zvornika. Stoga bijaše u to doba kler isključivo kalugjerski. Godine 1557. bude uskrišena još oko 1460. propala Brpska pećka patrijaršija i tom prilikom njoj podvrgnuti svi pripadnici gr č k o-istočne crkve po svim zemljama s j e v e r o-z a p a d n o g a dijela Balkanskoga poluotoka gdj.ejevladao Turčin. Prvi patrijar obnovljene pećke patrijaršije bio je Makarije; on osnova sada episkopiju požeško-cerničku u manastiru Orahovici za Slavoniju i Dabrobosansku u Sarajevu za ostali dio bosanskoga pašaluka, naime HercegBosnu, Hrvatsku i Dalmaciju, ukoliko su te zemlje bile u turskoj vlasti. Turci pomagahu ove vladike, dapače oni su kadikad nagonili i katolike, da ih priznadu svojim glavarima, naročito u doba, kad je katolički Beč bio vodja u turskim ratovima.

Oko god. 1598. preseli se u sporazumku s nadvojvodom Ferdinandom u Gracu vladika V a s i1 i j e iz Orahovice u varaždinski generalat i utemelji kao sijelo manastir Marču kod Čazme. To je prva episkopija grčko-istočne crkve u kršćanskoj (slobodnoj) Hrvatskoj. Desetak godina potom prijedje Vasilijin nasljednik vladika Vratanja na uniju i pri

1 Neki kao Hopovo i Krušedol stajahu još od početka XVI. vijeka, dakle prije turske najezde. To su bile zadužbine posljednjih srpskih despota, koji su prebivali u. Srijemu.

« ПретходнаНастави »