Слике страница
PDF

I tako se početkom 1527. i Hrvati razdijele u dva tabora.

U prvi kraj svakako su bolje stajale stvari po kralja Ivana, ne samo, što ga je veći dio Magjara i Hrvata smatrao svojim kraljem, nego i stoga, što ga priznaše vladarom papa,1 Francuska, Poljska i .Venecija, dapače neki mu, kao Franjo I. kralj francuski, obećaše i pomoć protiv Ferdinanda ; kod toga bio mu je kod stranih dvorova poslanikom najprije senjski biskup Franj oJožefić, dobar prijatelj Krste Frankapana, a kasnije Šibenčanin Ivan Statilić (Statileo), erdeljski biskup, te Poljak Jerolim Laski. Na Turke i pomoć njihovu u taj čas kralj Ivan nije pomišljao, dapače on je odlučno zabacivao takovu pomisao nekih svojih

Napredovanje kralja Ivana prinuka Ferdinanda na odlučan korak. Znajući za nespremnost i nemarnost Ivanovu, provali iznenada s izvrsnom njemačkom i češkom vojskom u augustu 1527. u Ugarsku; glavni gradovi Budim i Stolni Biograd budu lako i brzo osvojeni, dapače sam kralj Ivan kod Tokaja potučen, što ga prisili na uzmak najprije u Erdelj, a onda iza ponovnih poraza na bijeg u Poljsku. Istodobno uze ban Krsto Frankapan vojevati za svoga kralja u Slavoniji, ali onoga dana, kad je Ivan bio potučen kod Tokaja, pogibe on kod podsade grada Varaždina (27. sept.). Poraz tokajslđ i smrt Krstova znatno oslabiše zapoljsku stranku u Ugarskoj i Slavoniji, tako da se Fer

1 Odatle su i sva njegova biskupska imenovanja potvrdjena.

doglavnika.

[graphic]

dinand mogao nesmetano u nedjelju 3. novembra svečano okruniti krunom sv. Stjepana za ugar. hrv. kralja, pošto je jedini onodobni čuvar njezin, erdeljski vojvoda Petar Perenvi, ostavivši kralja Ivana, prešao zajedno s krunom na njegovu stranu; krunisanje obavio je i opet Stjepan Podmaniczkv, biskup njitranski, koji je takodjer ostavio „narodnoga kralja" izgovarajući se, da je bio prisiljen od oboružanih ljudi stupiti u njegovu stranku.

Ovim se gradjanskim ratom najbolje okoristiše Turci, a to s tim lakše, što od one na Cetinu prigodom izbora obećane pomoćne vojske Ferdinandove nije bilo ništa. Hrvati odmah uočiše pogibiju, pa stoga poruče Ferdinandu sa svoga ponovnoga sabora na Cetinu dne 27. aprila 1527., neka bi održao svoju riječ, jer im je on jedina nada. „Prije su nas pomagali (kažu oni) i papa i Mlečani, a i drugih smo prijatelja imali. Ali otkad vas izabrasmo za kralja, svi nas ostaviše". No poruka ova ostade bezuspješna, pa tako Turci zauzeše koncem marta Obrovac na Zrmanji, u aprilu važnu Udbinu, a konačno početkom 1528. J a j c e i Banjaluku, te provališe s jedne strane do Senja, a s druge do Klisa. Sada pade Lika s Krbavom (bez primorja) u vlast tursku, čime bi sveza izmedju sjeverne i južne Hrvatske prekinuta. Samo K 1 i s na jugu, koji je branio Petar Kružić, kapetan senjski, Senj na sjeveru i B i h a ć na istoku održaše se kao glavne straže.

Uspjesi Ferdinandovi prisiliše kralja Ivana, da je stao sklapati veza sa svim dušmanima kuće Habsburške, a u prvom redu sa sultanom Sulej

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest. 2

manom. Iz Poljske pošalje u Carigrad kao svoga poslanika Poljaka Jerolima Laskija, koji je pomoću Mlečanina Ludo vika Grittija i nastojanjem francuskoga kralja Franje I. znao predobiti portu za svoga gospodara, tako da se ljeti 1529. Sulejman odazvao pozivu Ivanovu, te drugi puta ušao s golemom vojskom u Ugarsku. Sada se vrati kralj Ivan u svoj u državu i dočeka sultana na mohačkom polju, gdje mu se pokloni (18. augusta). Potom podje sultan u Budim i proglasi Ivana ugarsko hrvatskim kraljem predavši mu u u p r a V u čitavu državu, od koje je zapravo držao samo istočni dio s Erdeljem, jer je zapad s Hrvatskom bio u rukama Ferdinandovim; dašto, kralj Ivan obvezao se kao turski vazal na godišnji danak (14. sept.). Time bi položentemelj tijesnim svezama izmedju nezadovoljnih ugarskih velikaša i otomanske porte, što će odsada unaprijed vrijediti kao pravilo. Iz Budima krene sultan na Beč, podsjedne ga, no nakon odbijena juriša (14. okt.) napusti dalju podsadu. Istodobno bjesnio je i u Slavoniji gradjanski rat; vodja Ivanove (narodne) stranke bijaše po smrti kneza Krste Frankapana novoimenovani hrv.-dalm. slav. ban Šimun Erdodv, biskup zagrebački, a Ferdinandove (njemačke) stranke od njega imenovani banovi Franjo Batthyany slavonski ilvanKarlović hrv.-dalmatinski. Naročito su ljuto postradali od Ferdinandovih četa kaptol i stolna crkva u Zagrebu, jer se pronio glas, da je biskup Šimun sklopio savez s Turcima. Konačno se kod Dišnika nedaleko Garešnice obje stranke izmire dne 8. oktobra 1530. zajamčivši medjusobni mir i sjegurnost posjeda. Time se dovrši gradjanski r-at, dapače brzo potom nestade i stranke Ivanove u Slavoniji, jer joj članovi zazirući od kraljevih sveza sa sultanom priznaše Ferdinanda svojim gospodarom.

Medjutim se kušalo izmiriti oba kralja, no kako je Ivan, poduprt sultanom, tražio za sebe čitavu Ugarsku i Hrvatsku, pregovori se razbiju, a Sulejman povede ljeti 1532. treću vojnu na Ugarsku s namjerom, da uzme Beč. Ali naum njegov spriječi Nikola Jurišić1 zadržavši Turke pod Kisegom, inače neznatnim gradićem nedaleko Szombathelva u željeznoj županiji. Podsadu započe dne 6. augusta veliki vezir Ibrahim, jer se Jurišić ne htjede predati sa svojom malom posadom (oko 700 momaka) sastavljenom od Magjara i Hrvata. Kad se nakon dvadeset i dva dana pokazaše svi turski juriši kao uzaludni, upusti se veliki vezir u sultanovo ime s Nikolom u pregovore. Na ličnom sastanku u Ibrahimovu čadoru ugovoriše besprimjerni slučaj u svjetskoj povijesti: f i n g i r a n u predaju. Jurišić je naime dozvolio nekim Turcima, da su na najvišem tornju gradskom istakli turski barjak, a po tom krene sva vojska sa sultanom na čelu natrag u Carigrad, kao bajagi da je osvojila Kiseg i tako spasla čast svoga oružja (30. aug.). Ali sultan nije natrag krenuo istim putom, već je ponajprije pustošeći i robeći zašao duboko u

1 Rodjen oko 1490. (u Senju ili Zadru?), umr'o u decembru 1643. u Beču, a pokopan bi u Kisegu u crkvi sv. Jakova.

Štajersku sve do Graca (12. sept.), pa se prešavši Muru zaputio do Maribora, a onda ušao desnom obalom Drave u kraljevstvo Hrvatsko kod Vinice (23. sept.). Odavle pošao je pored Varaždina do Rasinje, gdje se Vojska turska podijelila na dva dijela: sultan podje preko Koprivnice i Virovitice Podravinom, a veliki vezir preko Križevaca i Čazme Posavinom; u Beogradu sastaše se oba odjeljenja (12. okt.) krcata bogatim plijenom i nebrojenim robljem. To je jedini puta što je jedan sultan lično, na čeluvojske prošao Hrvatskom, izuzevši dašto Srijem i istočne slavonske strane. Medjutim skupi Ferdinand pomoću brata svoga cara Karla V. kod Beča oko 100.000 vojske, s kojom po odlasku sultanovu ne poduze nikakih vojnih operacija, već se ponovno odluči pokušati, ne bi li kako sklopio mir sa sultanom i kraljem Ivanom. No dobri se izgledi iza kratkotrajnoga primirja sklopljena ljeti 1533. s Turcima i duljega pregovaranja s kraljem Ivanom opet ra zbiju, našto Turci provale s jedne strane u današnju Slavoniju, gdje osvoje ljeti 1536. Požegu, a s druge u Hrvatsku na tvrdi Klis, koji im se predade 12. marta 1537. ; tom prigodom pogibe branitelj njegov Petar Kružić. S Klisom pade čitava južna Hrvatska (danas Dalmacija do Neretve) osimmletačkih primorskih gradovauturskeruke.

Pad Požege osobito se bolno dojmio Hrvata, pa stoga ih je dosta bilo, a naročito medju nižim plemstvom, koji su javno govorili, da im je sve jedno, tko im je kralj, Ferdinand ili Ivan, te da će

« ПретходнаНастави »