Слике страница
PDF
ePub

manom. Iz Poljske pošalje u Carigrad kao svoga poslanika Poljaka Jerolima Laskija, koji je pomoću Mlečanina Ludovika Grittija i nastojanjem francuskoga kralja Franje I. znao predobiti portu za svoga gospodara, tako da se ljeti 1529. Sulejman odazvao pozivu Ivanovu, te drugi puta ušao s golemom vojskom u Ugarsku. Sada se vrati kralj Ivan u svoju državu i dočeka sultana na mohačkom polju, gdje mu se pokloni (18. augusta). Potom podje sultan u Budim i proglasi Ivana ugarskohrvatskim kraljem predavši mu u upra v u čitavu državu, od koje je zapravo držao samo istočni dio s Erdeljem, jer je zapad s Hrvatskom bio u rukama Ferdinandovim; dašto, kralj Ivan obvezao se kao turski vazal na godišnji danak (14. sept.). Time bi polo žen temelj tijesnim svez a ma i zmedju ne zadovoljnih uga r- . skih velik a ša i otomanske porte, što će odsada unaprijed vrijediti kao pravilo. Iz Budima krene sultan na Beč, podsjedne ga, no nakon odbijena juriša (14. okt.) napusti dalju podsadu. Istodobno bjesnio je i u Slavoniji gradjanski rat; vodja Ivanove (narodne) stranke bijaše po smrti kneza Krste Frankapana novoimenovani hrv.-dalm. slav. ban Šimun Erdödy, biskup zagrebački, a Ferdinandove (njemačke) stranke od njega imenovani banovi Franjo Batthyány slavonski i I van Karlović hrv.-dalmatinski. Naročito su ljuto postradali od Ferdinandovih četa kaptol i stolna crkva u Zagrebu, jer se pronio glas, da je biskup Šimun sklopio savez s Turcima. Konačno se kod Dišnika nedaleko Garešnice obje stranke izmire dne 8.

oktobra 1530. zajamčivši medjusobni mir i sjegurnost posjeda. Time se dovrši gradjanski rat, da pa če brzo potom nestade i stranke Ivanove u Slavoniji, jer joj članovi zazirući od kraljevih sveza sa sultanom priznaše Ferdinanda svojim gospodarom.

Medjutim se kušalo izmiriti oba kralja, no kako je Ivan, poduprt sultanom, tražio za sebe čitavu Ugarsku i Hrvatsku, pregovori se razbiju, a Sulejman povede ljeti 1532. treć u vojnu na Ugarsku s namjerom, da uzme Beč. Ali naum njegov spriječi Nikola Jurišići zadržavši Turke pod Kisegom, inače neznatnim gradićem nedaleko Szombathelya u željeznoj županiji. Podsadu započe dne 6. augusta veliki vezir Ibrahim, jer se Jurišić ne htjede predati sa svojom malom posadom (oko 700 momaka) sastavljenom od Magjara i Hrvata. Kad se nakon dvadeset i dva dana pokazaše svi turski juriši kao uzaludni, upusti se veliki vezir u sultanovo ime s Nikolom u pregovore. Na ličnom sastanku u Ibrahimovu čadoru ugovoriše besprimjerni slučaj u svjetskoj povijesti : fingira nu predaj u. Jurišić je naime dozvolio nekim Turcima, da su na najvišem tornju gradskom istakli turski barjak, a po tom krene sva vojska sa sultanom na čelu natrag u Carigrad, kao bajagi da je osvojila Kiseg i tako spasla čast svoga oružja (30. aug.). Ali sultan nije natrag krenuo istim putom, već je ponajprije pustošeći i robeći zašao duboko u

1 Rodjen oko 1490. (u Senju ili Zadru?), umr'o u decembru 1543. u Beču, a pokopan bi u Kisegu u crkvi sv. Jakova.

*

kod hand po

Štajersku sve do Graca (12. sept.), pa se prešavši Muru zaputio do Maribora, a onda ušao desnom obalom Drave u kraljevstvo Hrvatsko kod Vinice (23. sept.). Odavle pošao je pored Varaždina do Rasinje, gdje se vojska turska podijelila na dva dijela : sultan podje preko Koprivnice i Virovitice Podravinom, a veliki vezir preko Križevaca i Čazme Posavinom ; u Beogradu sastaše se oba odjeljenja (12. okt.) krcata bogatim plijenom i nebrojenim robljem. To je jedini puta što je jedan sultan lično, na čelu vojske proš a o Hrvatskom, izuzevši dašto Srijem i istočne slavonske strane. Medjutim skupi Ferdinand pomoću brata svoga cara Karla V. kod Beča oko 100.000 vojske, s kojom po odlasku sultanovu ne poduze nikakih vojnih operacija, već se ponovno odluči pokušati, ne bi li kako sklopio mir sa sultanom i kraljem Ivanom. No dobri se izgledi iza kratkotrajnoga primirja sklopljena ljeti 1533. s Turcima i duljega pregovaranja s kraljem Ivanom opet ra zbiju, našto Turci provale s jedne strane u današnju Slavoniju, gdje osvoje ljeti 1536. Požegu, a s druge u Hrvatsku na tvrdi Klis, koji im se predade 12. marta 1537. ; tom prigodom pogibe branitelj njegov Petar Kružić. S Klisom. pa de čita v aj už na Hrvatska (danas Dalmacija do Neretve) osim mletačkih primorskih grado y a u turske ruke.

Pad Požege osobito se bolno dojmio Hrvata, pa stoga ih je dosta bilo, a naročito medju nižim plemstvom, koji su javno govorili, da im je sve jedno, tko im je kralj, Ferdinand ili Ivan, te da će

poduze nikakiny s kojom parla,

ciratkotra hraljem 1e bi li koracija, ver sultano

cima otrajnoga prihvanom. No sklopio mirpo

se prikloniti onomu, koji će ih u istinu pomagati.1 Nakon gubitka Klisa, dašto, bijaše raspoloženje još mnogo gore, a samo faktički poslana pomoć pod komandom generala Ivana Kazianera primiri duhove. Sada se uze raditi o tom, da se Slavonija natrag osvoji. I odista, kad se nakon raznih neprilika skupilo do augusta 1537. kod Koprivnice oko 24.000 momaka, započe vojna. Ali vojsku ovu u brzo većma smanjiše neprekidne kiše, a još više teška oskudica hrane, nego li turske vojne operacije. U općoj smutnji i neredu stiže Kazianer prolazeći pokraj Osijeka, Erduta i Djakova do Gorjana, gdje mu bude vojska gotovo do posljednjega momka uništena, dok je on sam s nekoliko odličnijih časnika još u oči katastrofe noću od 9. na 10. oktobra kukavički utekao. Gorjanskim se porazom utvrdila vlast turska u današnjoj Slavoniji.

Neuspjela vojna Ka zianerova osobito uzbuni duhove u Hrvatskoj, pa stoga obeća Ferdinand Hr. vatima, da će slijedeće godine 1538. poduzeti novu vojnu u zajednici s bratom carem Karlom V. Osim toga odredi Nikolu Jurišića generalom svojih pomoćnih četa u Hrvatskoj mjesto Ka zianera, a pošto

1 Tako javlja 12. aug. 1536. iz Križevaca general Ivan Kazianer Ferdinandu (ap. Fraknoi: Mon. comit. I, 635.).

2 Radi svoga kukavičluka bude Ka zianer pozvan u Beč pred sud i u tamničen, no 31. jan. 1538. umače. Nakon poduljega lutanja dobježa u Kostajnicu Nikoli Zrinskomu, te ga stade nagovarati, da s njime predje Turcima. Radi toga dade ga Nikola privolom Ferdinandovom dne 27. okt. 1538. kod stola za ručkom po svojim slugama ubiti, a glavu njegovu pošalje u Beč.

još od god. 1531., naime od smrti Ivana Karlovića, nije bilo bana, imenova hrv. dalm. slav. banovima Petra Keglevića (1537.-1542.) i Tomu Náda s d y j a (1537.—1540.). Novi banovi budu instalirani 6. jan. 1538. na saboru u Križevcima, a onda se uzeše ozbiljno baviti oko pitanja zemaljske obrane. Na istom saboru bude slijedećih dana zaključeno, da svaki hrvatski plemić bez iznimke ima od trideset svojih kmetskih kuća naoružati po jednoga momka i njega o svom trošku uzdržavati kroz godinu dana na Krajini, a kad provali Turčin u zemlju, onda je obvezan lično poći u boj, i to s petinom svojih kmetova, a u velikoj nuždi dapače sa svima (insurekcija). Osim toga uzdržavat će Hrvatska iz zemaljskih sredstava u svrhu redovite obrane 300 plaćenika vojničkih (200 pješaka i 100 konjanika), a provale turske imadu se danju javljati gruvanjem iz mužara, noću pako još i paljenjem velike vatre po visovima. Konačno bje zaključeno obzirom na prehranu vojske, da će plemstvo od svakih dvadeset kmetskih kuća dati po jedna kola hrane, a uz to još će i desetinu svojih prihoda odpremiti u krajiške gradove.

Spremajući se na turski rat, Ferdinand uvidje, da je prvi uvjet sigurnijeg uspjeha mir s kraljem Ivanom, što mu izrijekom i naglasi sabor hrvatski, pa tako ga i vidimo, gdje je stao ozbiljno o tom raditi. No ujedno zaželi se i kralj Ivan mira. On se naime naumi oženiti Izabelom, kćerkom poljskoga kralja Žigmunda I.', a taj mu je opet ne htjede dati, ako ga

1 Od druge žene Bone Sforza; prva je žena bila Ivanova sestra Barbara.

« ПретходнаНастави »