Слике страница
PDF
ePub

slije pogreba kralja Ivana) na Rákoškom polju po svojim pristašama proglasiti kraljem ugarskim, čime je dao najjasniji odgovor Ferdinandu, kad je ovaj stao tražiti od udovice Izabele, da se velikovaradinski mir ispuni. Sada ne preosta de Ferdinandu drugo, nego silom ostvariti svoje pravo. Njegov general Vilim Roggendorf podje u maju 1541. na Budim te ga stade podsjedati. Grad je velikom vještinom i hrabrošću branio fra Gjuro Utišenić, sve dok mu koncem jula ne stiže zamoljena turska pomoć, pred kojom, dašto, Nijemci uzmakoše. Doskora udje po četvrti put u Ugarsku i sam sultan Sulejman na čelu ogromne vojske, te se utabori dne 26. augusta nedaleko Budima. Kako je slaba njemačka vojska već prije umakla, bio mu je otvoren put sve do Beča, ali taj put nije bila taka vojna u osnovi sultanovoj, pošto je naumio da ostvari davnu svoju tvrdnju, da je Ugarska njegova, budući da ju je ,,na sablji osvojio“.

Dne 28. augusta poruči sultan kraljici Izabeli, da želi vidjeti njezina sina, pa stoga neka mu ga pošalje u tabor, pošto da prema muslimanskim propisima on glavom ne smije doći k njoj. Kad sjutradan udju s djetetom u Sulejmanov tabor kraljičini prvi doglavnici, medju njima i fra Gjuro, digne se nenadano zastor : sultan imajući u rukama Ivana Žigmunda izjavi, da nipošto ne može toli važna grada, kaki je Budim, ostaviti u rukama novorodjenoga djeteta i slabe žene, pa stoga da će Budim uzeti u svoju vlast do punoljetnosti kraljevićeve. Potom zaposjednu janjičari grad i razoru

žaju gradjane, a vrhovnu komandu primi u njemu paša,,od tri tuga". Sada postade Ugarska izmedju Blatnoga jezera i Tise, te današnja Slavonija turskim paš alukom, dok je Zatisje i Erdelj dobio mladi Ivan Žigmund kao ,,vojvoda". Ferdinandu preostadoše samo zapadna Ugarska s Požunom kao glavnim gradom, te ostaci Hrvatske i sredovječne Slavonije. Tako se ostavina Ludovikova raspade na tri dijela.

Suznim očima ostavila je Izabela Budim sa svojim sinom, savjetnicima i krunom sv. Stjepana. Sam fra Gjuro Utišenić bijaše teško potresen nenadanim dogodjajem, pa se uze domišljavati, kako bi proveo veliko- varadinski mir. Nadao se, da će Ferdinand na glas o padu Budima povesti na novo vojnu, kojoj bi se onda i on mogao pridružiti. I odista, Ferdinand pošalje s vojskom u Ugarsku markgrofa Joachima Brandenburškoga, kome priskoči u pomoć lijepa ugarska vojska pod zapovjedništvom Petra Perényija i hrvatska pod Nikolom Zrinskim; sve u svemu skupilo se oko 50.000 momaka. No nespretnošću Joachimovom ne postiže se ništa; iza neuspjele navale na Peštu (koncem septembra i početkom oktobra 1542.) vojska se razbježe. Ovaj je neuspjeh bio od odlučne važnosti po fra Gjuru: on se odluči, da ne predade zemlje Ferdinandu, nego da mudrom politikom spram Turčina sačuva slobodu Erdelju, otkuda bi onda vremenom imala svanuti sloboda i ostaloj Ugarskoj. Poradi toga sazove u Tordu god. 1544. sabor, koji uredi u stav erdeljski;

Ivan Žigmund priznat bi ugarskim kraljem, a skrbnikom do punoljetnosti bi mu odredjen uz vijeće od dvadeset i dva člana fra Gjuro. Tim saborom udaren bješe osnov budućoj znamenitosti Erdelja.

Navala Ferdinandova na Peštu u jesen 1542., u kojoj se osobitim junačtvom odlikova Nikola Zrinski, navede gnjevnoga Sulejmana na petu ugarsku vojnu. Ljeti 1543. ostavi sultan Carigrad s 200.000 momaka; već početkom juna bijaše u Osijeku, a onda osvoji redom Valpovo, Orahovicu, Vočin, Pakrac, Šikloš, Pečuj, Stolni Biograd i Ostrogon. Potom razdijeli Ugarsku na petnaest sandžaka (vojničkih okružja) bez obzira na bivše županije i vrati se pod jesen natrag. Na povratku popale Turci nemilice svu našu zemlju do Čazme. Poradi ovoga napredovanja turskoga odluči god. 1544. kaptol zagrebački, da će sagraditi na svom zemljištu na ušću Kupe u Savu grad Sis a k, dok je istodobno biskup zagrebački utvrdio Ivanić.

Uvjerivši se, da se jačoj sili ne može s uspjehom opirati, odluči se Ferdinand zamoliti sultana za mir ili bar podulje primirje. Još u decembru 1544. pošalje u Carigrad kao svoga poslanika prepošta jegarskoga Jerolima Adurna, da započne pregovore, no do željenog cilja došlo je tek 19. juna 1547., kad je sultan, spremajući se u rat na Perziju, pristao na pet godišnje primirje; Ferdinand pridrža sve, što je posjedovao u Ugarskoj i Hrvatskoj uz obvezu godišnjega,,dara" od 30.000 dukata. I tako je ovim primirjem Ferdinand iza dvadeset godišnjega ratovanja spasio u prvom redu za sebe

i svoj rod dostojanstvo ugarskoga i hrvatskoga kralja, jer zemljište, kojim je vladao, bilo je daleko ispod polovice, kako se prije mohačke katastrofe spajalo s njegovim naslovom.

Premda se Ferdinand klonuo svega, što bi dalo Turcima povoda, da prekinu primirje, ipak se doskora upusti s fra Gjurom u pregovore glede odstupa Erdelja i ugarskog Zatisja. Iza raznih neprilika došlo je konačno ljeti 1551. do toga, da je Ferdinandov general Španjolac Ivan Castaldo s 8000 momaka ušao u Erdelj, da ga preuzme. Sada se odreče 19. jula u Erdeljskom Biogradu kraljica Izabela u ime svoga sina Ivana Žigmunda Erdelja i Zatisja i predade Ferdinandovim poslanicima krunu sv. Stjepana; Ivanu Žigmundu pak obećana bi hercegovina Oppeln u Sleskoj kao leno češke krune i godišnji prihod od 25.000 dukata. Fra Gjuro postade za nagradu vojvodom erdeljskim i rimskim kardinalom s obilnim prihodima. No kad se u zelo raditi na tom, da se taj ugovor ostvari, uplete se u erdeljske poslove sultan Sulejman, koji bješe potajno o svemu ubaviješten. Velika turska vojska provali u krajeve oko Maroša i osvoji Lipu. Ovu nevolju upotrijebiše brojni dušmani fra Gjure i osumnjičiše ga kod generala Castalda i kralja Ferdinanda, da tobože potajno ugovara s Turcima, na koji način da mu oni nakon propasti njemačke vojske predadu sav Erdelj u vlast. Na taj lažni glas dade Ferdinand dozvolu, da se fra Gjuro smak ne. Rano zorom dne 19. decembra 1551. provali u njegovu sobu u Alvincu hrpa oboružanih ljudi te ga umori. I tako svrši ovaj čuveni Hrvat, koji

bijaše po jednoglasnom sudu svih magjarskih povjesničara, najumniji ugarski državnik sviju vremena.1

Posljedice ovoga nesmotrenoga čina brzo se pokazaše. Prvo je bilo, da je sultan naložio Mehmedpaši Sokoloviću, da opet započne rat, u kojem Hrvati doduše pobiše Turke kod Vinice u Zagorju (ljeti 1553.) i slavno obraniše Siget (1556.), no ipak izgubiše Viroviticu (u augustu 1552.), Čazmu (u nov. 1552.), Kostajnicu (16. jula 1556.) i Novi na Uni (u julu 1556.). Pored ove nedaće u Hrvatskoj, propadoše i u Erdelju sve osnove Ferdinandove, dapače po smrti svoje majke Isabele (15. sept. 1559.) postade Ivan Žigmund Zapoljski (1559.-1571.) jedinim gospodarom Erdelja i Zatisja, te uzme naslov ugarsko-hrvatskoga kralja, dašto plaćajući sultanu danak. Sve to prisili Ferdinanda, da je i opet uzeo kod Sulejmana po posebnim poslanicima svojim moliti mir. Iza teških muka konačno je došlo do osam godišnjega primirja (1. juna 1562.) suglasnog s onim od god. 1547.

U doba ovih posljednjih turskih bojeva bijaše banom hrvatskim Nikola Zrinski (1542.1556.). Kao takav dobije on nakon izumrća porodice Ernušta 12. marta 1546. čitavo Medju murje

1 Nevinost njegova danas je već jasno dokazana. Eto kako se o tom izražava austrijski historik Huber: ,,Eine genaue und ruhige Prüfung sämtlicher Handlungen des Bruders Georg führt zur Überzeugung, dass derselbe einem falschen Verdachte zu Opfer gefallen... Daher ist diese blutige That vom sittlichen Standpunkte aus im hohen Grade zu bedauern". (Gesch. Österreichs. Vol. IV. Gotha 1892. pg. 171.)

« ПретходнаНастави »