Слике страница
PDF

Sulejman u 75. godini odluči na šestu svoju ličnu vojnu u Ugarsku s namjerom, da osvoji Beč. Predznaci velikoga rata bijahu, da je livanjski paša Mustafa Sokolović provalio u Hrvatsku još ljeti 1565. i osvojio Krupu na Uni, koju je tvrdjavu s malom šakom ljudi branio junačina M at i j a B a k i ć kroz dvadesetak dana i poginuo konačno slavno sa sedam drugova (23. juna), no kod Obreške, nedaleko Ivanića bi paša od bana Petra Erdodvja potučen i natrag bačen, dok je istodobno pomoću temišvarskoga Hasan-paše Ivan Zigmund. uzeo u szatmarskoj županiji grad Erdod.

Na ove glase sazove Maksimilijan 28. novembra sabor u Požun za 2. februara 1566., i prepusti predsjedništvo bratu svome, nadvojvodi Karlu Štajerskomu; zadaća ovoga sabora bila je, da se raspiše porez na dvije godine u vojničke svrhe. Ali sabrani stališi bijahu vrlo ljuti, jedno, što nije kralj lično došao na sabor, a drugo poradi sve to većeg uplitanja Nijemaca u poslove ugarske i hrvatske. Stoga su u prvi mah pomišljali na to, kako bi kralju svaki porez uskratili, sve dok ne dodje medju njih i dok ne odstrani razne protuzakonitosti. Tek nakon duljega nagovaranja uspjelo je nadvojvodi Karlu sabrane stališe ipak namoliti, da su zaključili jednogodišnji (tekući) porez, ali uz obvezni uvjet, da kralj Maksimilijan ima lično da dodje na slijedeći sabor, na kojem se imalo vijećati o odstranjenju raznih ustavnih povreda.

Još za požunskoga sabora stigoše glasi, da sultan Sulejman više ne će da zna za mir, nego da se sprema na rat s velikom vojskom. I odista 1. maja 1566. podje Sulejman sa 150.000 momaka na vojnu. Sredinom juna bijaše u Beogradu, otkuda izasla Pertaf-pašu sa 70.000 ljudi, da osvoji tvrdjavu Gyulu na bijelom Korošu. Malo potom primi u Zemunu Ivana Zigmunda Zapoljskoga, te mu obeća svaku zaštitu i nadalje. Sredinom jula prijedje kod Osijeka Dravu, te skrene s 90.000 vojske i trista topova na Siget,1 gdje je od 1561. zapovijedao kao kapetan Nikola Zrinski. On se češće zalijetao u turske posjede oko Blatnoga jezera, a uopće bijaše poznat u čitavoj Turskoj kao krvni dušmanin njezin; stoga ga naumi sultan taj puta teško kazniti. Medjutim još je prije dolaska Sulejmanova Nikola Zrinski znao, što ga čeka, pa stoga ode ravno iz Požuna, gdje je bio na saboru, u Siget, oskrbi grad hranom i oružjem, a onda sabere oko sebe isključivo hrabru četu Hrvata i tek neke Magjare (ukupno oko 2.500 mom.) u tvrdoj nakani, da će pod gradom zabaviti sultana Sulejmana, sve dok se oko Maksimilijana ne skupi oveća vojska, koja će ga onda osloboditi. U to se doba Siget sastojao od tri dijela ovim redom : novi grad, stari grad i tvrdjava s kulom, koji bijahu dubokim jamama odijeljeni i jedino mostovima svezani.

Dne 6. augusta opkoli Sulejman tvrdjavu sa svih strana, te je stade iz trista topova biti tolikom žestinom, da se Nikola Zrinski morao već 14. augusta povući u nutarnji grad. Sada po

1 Izmedju Barča i Pečuha u jugozapadnoj Ugarskoj; s z i g e t znači na magjarskom jezika otok.

nudi sultan Nikoli čitavu Hrvatsku, ako mu predade grad, no on to B prezirom odbije. Potom Turci uzeše neprekidno jurišati grad, ali ih Zrinski odbije, dapače smjelim provalama nanese im znatnih šteta. Radi toga neuspjeha začeše Turci kopati lagume i rušiti gradske zidove; i odista 5. septembra uspjelo je Turcima takim lagumom razrušiti glavni dio zidina. Treći dan (8. septembra) sve je bilo razrušeno osim barutane ; Nikola Zrinski uvidje, da se dalje više ne može braniti, pošto nije stigla očekivana pomoć. Stoga se spremi na zadnji boj : obuče ljubičasto-svilenu dolamu, u džep stavi sto dukata, „da ne reče onaj, koji ga bude mrtva pretraživao, da nije ništa našao", objesi zlatni lanac oko vrata, a na glavu stavi kalpak nakićen diamantima. Potom iznese na jednu hrpu sve svoje pokretno 'dobro, te ga dade zapaliti. Iza toga provali sa 600 preostalih ljudi uz barjaktara Lovru Juranića na vrata tvrdjave i pogibe kao junak sa preostalom posadom.1 No radosne ove vijesti o padu Sigeta sultan nije više dočekao, jer je još 4. septembra u svom čadoru umro. Smrt njegovu znao je veliki vezir Mehmed Sokolović vješto zatajiti, jer bi se inače ne samo sva turska vojska razbježala, nego bi se nesumnjivo i Maksimilijan odlučio na kakovo smjelije djelo.' Tim lukavim činom spase veliki vezir slavu i snagu carstva, podjedno posla Su

1 Na životu preostadoše kao turski sužnji tek sedmorica njih, medju njima iGaspar Alapić.

* Za smrt Sulejmanovu saznao je Maksimiljan tek koncem oktobra!

lejmanovom sinu, a~svome tastu S e 1 i m u, glasnika, da ga prvi pozdravi kao novoga padišaha. Junaštvo Nikole Zrinskoga zadivilo je čitavu Evropu, koja ga je prozvala novim Leonidom.

Za podsjedanja Sigeta stajaše Maksimilijan kod Gjura sa 100.000 slabo disciplinovane vojske, ali mu ne htjede na veliku srdžbu Hrvata i Magjara u pomoć doći, zazirući na savjet svojih njemačkih ratnih doglavnika od rala- Kad^"pomislimo na junačku smrt slavnoga Hrvata Nikole Zrinskoga, onda možemo s pravom reći, da je ovaj zaključak njemačkog ratnogvijeća prava sramota i kukavičluk. Za pad Sigeta sazna Maksimilijan tek onda, kad je u tabor stigla glava Nikole Zrinskoga, koju je veliki vezir Mehmed Sokolović poslao svomu bratu, paši budimskomu, a ovaj opet prema bratovoj uputi kralju Maksimilijanu; ostalo tijelo njegovo dade veliki vezir svečano sahraniti. Izgubivši 18.000 konjanika i 8.000 janjičara, povrate se Turci po padu Sigeta natrag, na što Maksimilijan nakon duljega pregovaranja sklopi 17. februara 1568. u Drenopolju osamgodišnje primirje sa sultanom Selimom uz uvjet godišnjega danka od 30.000 dukata, i da svaki od interesenata, naime Turčin, Maksimilijan i erdeljski vojvoda Ivan Zigmund Zapoljski, zadrži ono, što doista u taj par ima u vlasti.

Uza sve to, što su Turci zauzeli Siget, ipak se može reći, da tim časom počinje ponajprije lagano, a kasnije sve to brže p a d a t i n j i h o v a snaga; oni su naime došli do zenita svoje sreće.

Drenopoljsko primirje prinudi Ivana Zigmunda Zapoljskoga, da je i on stao ugovarati s Maksimilijanom; mir bi napokon sklopljen u Speieru na Rajni dne 16. augusta 1570. ; mladi Zapoljski odreče se ugarsko-hrvatskoga kraljevskoga naslova i zadrža samo naslov vojvode erdeljskoga (woyvoda Transsilvanus et comes Siculorum), a Maksimilijan se obveza po smrti Ivana Zigmunda Erdeljcima prepustiti slobodan izbor novoga vojvode. Mladi Zapoljski umre sa razuzdana života, kao i otac mu, od kapi već 14. marta 1571. u trideset i prvoj godini, a s njime izumre rod njegov. Erdeljci potom izaberu za vojvodu Stjepana Bathorvja, koji skoro potom (1576.) postade kraljem poljskim, no vlast vojvodsku održa porodica njegova.

Medjutim stiže Hrvatsku teška nevolja, kad početkom 1573. planu seljačka buna. Taj je kobni dogadjaj u najtješnjoj svezi s pitanjem vlasništva velikoga imanja susjedgradskostubičkoga, koje je od polovice XV. vijeka dalje jednako preko ženske loze prelazilo u druge ruke, poradi čega se rodiše vrlo teške i zapletene parnice. Do vrhunca dodjoše te baštinske smutnje početkom druge polovice XVI. vijeka, kad su bili po ženskoj lozi baštiniti čitavoga imanja državni sudac Andrija Bathorv i Andrija Teufenbach, koji bijaše oženjen energičnom Uršulom Meknitzer. Njima naime izdade Ferdinand dne 3. sept. 1559. u Augsburgu darovnicu, kojom darova njima i njihovim potomcima oboje ga spola pomenuto imanje , na vječna vremena", dakle svakomu polovicu. Malo

« ПретходнаНастави »