Слике страница
PDF
ePub

potom, još iste ove godine 1559. založi Teufenbach svoj dio za 6.000 for. Báthoryju, a onda osim njemu još i podbanu Ambrozu Gregorijancu i ženi svojoj Uršuli za ukupno drugih 9.133 for. Četiri godine iza toga (1563.) umre Teufenbach i ostavi pored udovice Uršule još i četiri kćeri, od kojih bijaše jedna, Marta, u čas smrti očeve zaručena s podbanovim sinom Stjepkom Gregorijancem.

Medjutim uvuče se već naredne godine 1564. u ovo vlastelinstvo muž Jelene Zrinske, kćeri sigetskoga Nikole, Franjo Ta hi, kraljevski savjetnik, vrhovni meštar konjušnik i kapetan kaniških konjanika, kupivši bez znanja i privole Uršule Meknitzer i njenih kćeri polovicu posjeda susjedgradsko stubičkoga od Andrije Báthoryja za 44.000 for. dok mu je za drugih 6.000 for. isti Báthory predao u zalog drugu svoju polovicu istoga vlastelinstva. U posjed kupljena dobra uveo je Tahija zagrebački kaptol po svom kanoniku Gjuri Svesvetičkom i kraljevskom čovjeku Mojsiji Humskom, ali protiv svih pravila potajno noću, tako da su Uršula i ostali interesenti tek naknadno saznali za gotov čin.

Kad se to pročulo, stade opća graja, jer je Tahi bio poznat kao siledžija, oholica, lakomac za tudjim imetkom i ženama, a podjedno započe i parnica. Uršula Meknitzer i njezine kćeri protestovaše protiv prodaje kao nezakonite i nikako ne htjedoše dozvoliti, da se imanje dijeli ; osim toga još je ona s Ambrozom Gregorijancem uložila prosvjed protiv Tahija s pozivom na njihove zaloge (9.133 for.) na drugu polovicu imanja još od god. 1559. Tahi

pako stao je tražiti na osnovu svoga kupljenoga založnoga prava čitav posjed susjedgradskostubičkoga vlastelinstva.

Ali Uršula Meknitzer i zet joj Stjepko Gregorijanec, poznavajući velike i jake koneksije Tahove (ban Petar Erdödy bijaše mu zet), ne zadovoljiše se samo parnicom, već navališe s 800 susjedgradskih i stubičkih seljaka, upotrijebivši odsutnost Tahija, na proljeće 1565. na Susjedgrad i odanle protjeraše obitelj njegovu i namještenike njegove. Na taj glas isposlova Tahi kod kralja Maksimilijana nalog, da Uršula i njene kćeri imadu ostaviti Susjedgrad, ali se energična udovica tome ne htjede pokoriti. Potom dobije ban Petar Erdödy nalog, da je odanle silom makne. I odista ban se zaputi s Franjom Tahijem na 2. jula 1565. s dvjesta momaka i tri topa na Susjedgrad, no bude od Uršulinih rodjaka, naročito podbana Ambroza Gregorijanca i 3.000 seljaka do nogu potučen, dapače topovi i sve mu oružje zaplijenjeno. Kad se poradi toga stao kralj prijetiti Uršuli, popusti ona, te dobrovoljno predade polovicu imanja Tahomu, a drugu polovicu kralju, u čije ime upravljaše provizor Stjepan Grdak. Sada se uze Tahi nemilice osvećivati seljacima, koji su bili na strani Uršulinoj, te ih užasno mučiti i ubijati, a da mu se nikako nije moglo doskočiti. Tek kad je umr❜o dne 26. aprila 1567. ban Petar Erdödy, a njegovim nasljednicima biše imenovani u septembru iste godine biskup zagrebački Gjuro Drašković za civilne, a Franjo Frankapan Slunjski za vojničke poslove, moglo se pomišljati na uspjeh.

Skoro potom bi izaslana komisija, koja presluša 508 svjedoka; Tahijevih grijehova i zločina sabrala se čitava knjiga. Uza sve to ostade Tahi nekažnjen, šta više, Uršula Meknitzer i zetovi joj budu stavljeni pod optužbu, jer u se god. 1565. oprli banu, a 1569. izradi Tahi, da mu je kraljevska komora dala u zakup drugu polovicu susjedgradsko-stubičkoga vlastelinstva za 4.500 for. godišnje zakupnine. Sa da je Tahi postao potpunigospodar u cijelom vlastelinstvu, i progonio upravo nevjerojatnom okrutnošću jadne seljake kao prijatelje,,stare gospode.“

Videći Uršula Meknitzer i zet joj Stjepko Gregorijanec, da se parnicom ne će pomoći, a znajući, da su seljaci neizmjerno ogorčeni na Tahija, odluče se, da će ga protjerati pomoću seljaka iz Susjedgrada i Stubice. I zbilja seljaci se 1571. pobune, no pojedinački. Ipak se gospoda poplaše, pa stoga izaberu na saboru u Zagrebu (2. juna 1572.) dva poslanika, Šimuna Keglevića i Ivana Barzeja, da mole kralja, neka kazni buntovne seljake u vlastelinstvu susjedgradsko-stubičkom. No protiv toga digne se na slijedećem saboru (11. aug. 1572.) sam Tahi, ističući, da će on kao gospodar znati sam kazniti buntovnike i da ne treba kraljevske pomoći. Napokon stiže koncem 1572. odluka kraljeva, da se ima polovica imanja predati Uršuli i njenim kćerima. Kad se Tahi tome opre, provali Stjepko Gregorijanec na čelu buntovne seljačke čete na Susjedgrad i nastani se ondje silom uz Tahija, koji mu se ne uzmože oprijeti. Kad su se tako Uršula i njene kćeri opet domogle svoga

posjeda, prepuste seljake groznoj osveti Tahijevoj. Seljaci pak bijahu kroz sve to vrijeme smutnja i suviše ogorčeni, a da bi se mogli primiriti. I tako plane početkom 1573. seljačka buna.

Pored direktnoga povoda seljačke bune, naime susjedgradske parnice, ima još nekih razloga, što su ozlovoljavali seljake. Ne prekidni turski ratovi zahtijevahu velikih žrtava od plemstva, a te je zapravo morao plaćati seljak (kmet); nadalje su plemići uzimali od svake seljačke kuće po jednoga momka u rat, dok su gotovo svi morali u smislu saborskoga zaključka raditi oko popravaka i utvrdjivanja gradova. Kako se s kmetovima postupalo, najbolje nam kazuje nadbiskup ostrogonski, Šibenčanin Antun Vrančić, kad je kralju pisao povodom hrvatske seljačke bune, da u Hrvatskoj gospodariboljeipoš tenije postupaju s marvom, nego li sa svojim kmetovima.1 Kmet je naime morao najprije gospodsku zemlju obraditi, a onda tek svoju, što ju je imao ne kao vlasništvo, nego tek prehrane radi. Od toga mršava prihoda morao je plaćati državi porez, danak gospodi, a desetinu crkvi. Dakako kad je jadnik udovoljio ovim svojim dužnostima, često nije njemu i brojnoj obitelji njegovoj ostalo ništa; otale velika bijeda i teško nezadovoljstvo. Razumije se, kao nigdje u savremenoj Evropi, tako nije ni hrvatski seljak imao nikakih političkih prava.

[ocr errors]

1 U pismu od 23. februara 1573. d. d. Požun : Quoniam apud nos pecora melius et honestius habentur a suis dominis, quam hoc genus subditorum". Starine VII. 270.

Poradi nasilja Tahijeva seljaci se kroz godinu 1572. tri puta potužiše u Beču kod samoga kralja, no to im nije mnogo koristilo, jer bi istraga prepuštena hrv. saboru. Kad to vidješe seljaci, izjave složno, da Tahija više ne priznaju svojim gospodarom, našto sabor pobunjene seljake proglasi i zdajicama domovine. Otvoren oružan otpor koncem januara 1573. zvan,,muška puntarija“ bješe saboru krvavi odgovor. Seljaci se već dulje vremena spremahu na bunu, tako da su spremni započeli ustanak, a i znali su, što hoće: oni su podigli oružje za opću slobodu i stališku jednakost, dakle dokinuće feudalizma, onda za opće plaćanje poreza i opću vojnu dužnost na obranu domovine, ter za dokinuće carina i mitnica u korist trgovine i prometa, koji smisliše navrnuti na more. Geslo im bijaše: „,Za staru pravicu" i ,,Dolje s gospodom". Eto što je rekao u istrazi jedan od vodja:,,Da smo gospodu pobijedili, osnovali bismo posebnu carsku vladu u Zagrebu. Ovdje bismo sami pobirali poreze i daće, pa se i sami brinuli za čuvanje granica od provala turskih".1 Kralju Maksimilijanu ostadoše vjerni,

1 Iskaz Ivana Svrača iz Pušće 25. febr. 1573. ,,Ist auch geredt worden, wo Sie die herrn v be rw u nden hetten, so wollten Sie zu Agra main khaysserliche stell aufrichten, die gefell Zinss vnd Steuer selbst ainfordern vnnd die Graniczen selbst versorgen. Dann die herrn fragen vmb die Graniczen nichts." (Starine VII., 274.)

« ПретходнаНастави »