Слике страница
PDF
ePub

i ini mletački podanici bit će iz Senja zauvijek izagnani ; 3. svi preostali Uskoci, osim njih stotinu najmiroljubivijih, bit će preseljeni nekud u nutraš. njost i napokon 4. ovim preostalim Uskocima zabranit će general hrvatske Krajine, naime Juraj Lenković, porabu oružanih barka. S ovom uputom dade se Rabatta na posao.

Skupivši vojsku od 1500 arkebuzira i praćen od mletačkog kvarnerskog admirala Filipa Pasqualiga i biskupa Dominisa, udje dne 29. januara 1601. u Senj, baš u čas kad u gradu nije ni trista Uskoka bilo. Rabatta se nastani u kaštelu, zatvori gradska vrata, namjesti straže, pa onda izdade zapovijed : Svak se ima bez prigovora njemu pokoravati pod gubitak glave; nitko ne smije plijeniti niti se barkom voziti po moru ; u roku od jednog dana ima se svatko lično prijaviti u kaštelu i reći svoje ime ; zlotvori se imadu sami prijaviti u roku od dva dana i zamoliti kraljevsku milost, koju će svaki Uskok sposoban za vojnika i dobiti ; nitko ne smije oružja nositi, niti izlaziti iz grada danju ili noću bez dozvole Rabattine ; tko se odmah ne odazove pozivu, gubi glavu ; konačno biše sva četvorica uskočkih vojvoda pozvana, da odmah dodju.

Sada započe krvav sud nad svima onima koje Mlečani označiše kao glavne krivce. Još 2. februara biše vojvode Martin knez Posedarski i Marko Margetić Ledenički po prijekom sudu na smrt odsudjeni kao razbojnici, te iste noći u tamnici smaknuti, a onda nad vratima gradskoga kaštela obješeni. Takih je odsuda bilo više svaki dan kroz dulje

vremena. Ova strogost komisarova natjera Uskoke toliko u strah, da su zamolili milost uz povratak plijena. Rabatta je sada osjetio, da je došao do svoje glavne svrhe: izagnavši još dvadesetoricu iz grada dade prebrojiti preostalo pučanstvo, te onda jedne odredi, da će ra eliti, a druge da ostanu. Oko stotinu porodica primivši biskupov blagoslov spremi se na put iz Senja.

Dok se to zgadjalo u Senju, predočiše bivši senjski kapetan Danilo Barbo i ban hrvatski Ivan Drašković u Gracu rad Rabattin u izdajničkom svjetlu, to jest da je podmićen od Mlečana. Uslijed toga pade komisar u nemilost, a Senjem se proširi glas, da se na dvoru Ferdinandovu ne bi žalila smrt Rabattina. Saznavši za sve ovo, podje komisar u Grac, gdje se uspješno opravdao, a onda se vrati koncem septembra 1601. u Senj, te nanovo započe strahovladom. Da mu posao bude lakši, odredi veću četu Uskoka u Kanižu pod vodstvom Juriše Senjanina, koga se osobito bojao. Došavši Juriša do Karlovca, nagovori ga ovdje Danilo Frankol, glavni dušmanin Rabattin, da se vrati natrag. Začuvši za taj čin, dade komisar Jurišu uhapsiti, ali sada se pobune Uskoci, udare topovima na Kaštel osvoje ga na juriš, sasijeku Rabattu i njegove vojnike, te mu izlože glavu na vratima (31. decembra 1601.). Sjutradan još mu žene osramote tijelo, kad ga dopremiše u crkvu. I tak o bi sve jednim udarcem uništeno, što je do sada uradjeno. Gradački dvor ne samo da nije kaznio Uskok?, nego je dapače imenovao senjskim kapetanom Danila Frankola. Sada se opet vrate svi Uskoci natrag u Senj, a neprijateljstva s Venecijom započeše na novo."

Ponajprije udariše Uskoci god. 1604. na Turke u Liku i Krbavu, gdje zarobiše golem plijen, od kojega darovaše svomu kapetanu Frankolu 1500 talira gotova novca i osedlana konja. Dakako, istodobno udariše i na Mlečane, koji ponovno podigoše viku na gradačkom dvoru, uslijed čega je došao kao komisar u Senj karlovački general Vid Kisel. No kad Uskoci ovome otvoreno izjaviše, da bez plijena tursko-mletačkoga ne mogu da žive, jer ne primaju plaće, povrati se general kući ne opiavivši ništa. God. 1605. iskrca se u šibeničkom zaljevu pod vojvodom Jurišom 600 Uskoka, navali na turski Skradin, te ga do temelja popali i porobi. Naredne godine oplijene jednu mletačku ladju kod Rovinja i zaplijene tom zgodom 10.000 dukata. Tim povodom doplovi mletačka ratna mornarica pred Senj i ostale gradove hrvatskoga primorja, te ih stade blokirati.

Medjutim bi sklopljen mir na ušću rijeke Žitve (11. novembra 1606.), pa tako dobiše Uskoci od kralja Rudolfa zapovijed, da se okane pod gubitak glave navale na tursko zemljište i da se imadu svi brodovi povući na obalu, te spremiti u magazine. Na tu zapovijed podje uskočki vojvoda Nikola Radić u Prag kralju Rudolfu, te mu razloži, kako Uskoci bez plaće ne mogu živjeti, nego jedino od plijena. Dvor se našao u neprilici, jer je dobro znao, da nema novaca, no iz te ga neprilike izvuče vojvoda Radić izjavivši, da bi se ta plaća dala namaknuti tako, da se Ui kocima prepusti onaj porez što su ga plaćala neka sela u senjskoj kapetaniji karlovačkom generalu. Praški se dvor složi s tim predlogom, ali gradački bijaše protivan, pa tako bjehu Uskoci prisiljeni, da provode stari život. Medjutim zaželi se Rudolf u bolesti svojoj rata s Turcima, pa zamisli pogaziti tek nedavno sklopljeni mir na ušću Žitve. Sada bi Uskocima poručeno iz Praga, da navale na Turke, no oni podjedno ne poštediše ni Mlečana. Uslijed toga došlo je do nove blokade hrvatskoga primorja i mletačke tužbe u Gracu. Nadvojvoda Ferdinand pošalje potom dva komisara u Senj, koji istjeraše iz grada vojvodu Jurišu i još neke druge odličnije Uskoke. Kad se komisari vrate, a Mlečani podignu blokadu, uzmu Juriša i njegovi drugovi još većom žestinom napadati Mlečane ; tako udariše na grad Pulu te u njemu zaplijene robe u vrijednosti od 4.000 dukata. Sada ne preostade drugo, već izagnanicima dozvoliti povratak u Senj, da se primire.

God. 1610. napade Juriša jedan turski brod, u kojemu nadje silu bogata plijena, medju ostalim i dragocjenu jednu sablju, koju Uskoci poslaše na dar caru Rudolfu, što ga je osobito obradovalo. Istodobno oplijeniše i mnoge mletačke ladje, tako da je u Senj poslana nova komisija, koja oduze Uskocima ladje, te ih otpremi na Rijeku, da se ondje spale. Ali Uskoci se na to pobune, provale iz Senja te kopnom još za vremena dolete na Rijeku, silom ugrabe svoje ladje, sjednu na njih i oplijene velik dio mletačke Istre. Na taj se glas vrate komisari u Senj i odsude vojvodu Jurišu na vješala (1611.). Smrt Jurišina primiri za neko

a u njemu, a ne preostu Senj, da turski bilim

vrijeme Uskoke, a kad se opet povratiše prijašnjemu životu, odluči se gradački dvor imenovati senjskim kapetanom Nikolu Frankopa na (1612.) pouzdavajući se u nj, da će znati učiniti red.

Novi kapetan odmah po dolasku odredi, da se imadu iz Senja iseliti svi oni, koji nijesu senjski gradjani. Na taj način bješe prisiljeno oko stotine porodica uskočkih (venturini) ostaviti Senj, te se nastaniti u Selcima i Crikvenici. Preostalim pak bi naloženo mirovati jer im je u izgled stavljena točna plaća. Na taj se glas pobune Uskoci pod vojvodom Gjurom Daničićem uz izjavu, da oni bez plijena ne mogu živjeti, a u ostalom u točnu plaću ne vjeruju. Nikola Frankopan uze ih miriti i dade im riječ, da će lično poći u toj stvari u Grac, ako bi plaća zaostala. I odista, koncem 1612. podje kapetan u Grac nadvojvodi Ferdinandu. Ali na glas o odsutnosti Nikole Frankopana povrate se svi izagnani Uskoci u Senj, te nastave stari život još gore nego li prije. Na Uskrs dne 7. aprila 1613. podju u šibenički kotar i nemilice orobe onamošnje Turke; potom odoše do Makarske, pa na Trebinje, te se onda vrate krcati bogatim plijenom kući. Mjesec dana potom napadnu Mlečane kod otoka Hvara, ali ih Arbanasi taj puta pobiju, medju mnogim Uskocima pogibe tom prilikom i glavni im vodja Niko Hreljanović. Smrt svoga vodje odluče Uskoci ljuto osvetiti. Doskora napadnu kod Paga jednu mletačku galiju, orobe je, a zapovjednika njezina Krstu Veniera dovuku kao sužnja u Senj i tude pogube.

Na glas o tom dogadjaju sve uzavre u Veneciji glasno zahtijevajući osvetu i propast uskočku.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

« ПретходнаНастави »