Слике страница
PDF
ePub

zajedničkih dušmana. U starije vrijeme bila je to Venecija, koja je još od IX. vijeka osporavala Hrvatima vlast nad dalmatinskim gradovima i otocima, ili bolje reći vlast nad Jadranskim morem. Medjutim još se jače istakla potreba zajedničke obrane, kad se Turci prikučiše ugarsko-hrvatskim medjama. U Beogradu i Jajcu bore se složnim silama hrvatski i ugarski, dapače i srpski junaci ; Sibinjanin Janko" u narodnoj pjesmi prikazuje se kao sin jedne Srpkinje, dok ugarski Kisek brani Hrvat Nikola Jurišić, kao što je i za ugarski Siget izgubio glavu Hrvat Nikola Zrinski sa svojim hrvatskim drugovima. Kod Zrinskih nastaje kao pravilo, da su ih smatrali,,ambarum patriarum defensores", to jest dobrim sinovima obiju domovina, i Hrvatske i Ugarske, pa tako se i zgodi, da je Nikola Zrinski († 1664.) postao glavni stariji magjarski pjesnik, čije pak djelo prevodi na hrvatski brat mu Petar, ali tako, da ono,,magyar“ originala pretače u „Hrvat". Najjače se oprobalo tijesno prijateljstvo hrvatsko-magjarsko u borbi s Nijemcima, odnosno u borbi s Austrijom. Ta borba bješe najžešća i najdulja. Za nje postade veza hrvatsko-ugarska najtješnja, a sve poradi obrane zajedničkoga blaga, starodrevnoga u s t a v a, od bečkoga centralizma i germanizacije. Ovo je zbliženje konačno urodilo i time, da su se Hrvati krajem XVIII. vijeka konačno sasvim tijesno svezali s Magjarima.

U to pak doba bile su opće prilike ne samo u Hrvatskoj, nego i u Ugarskoj, veoma nepovoljne. Nekoć tako jako, prostrano i ugledno kraljevstvo

hrvatsko bijaše sada ostatak jedne sredovječne od tisuću nevolja oslabljene zemlje, koja je živjela jedino od uspomena, jer joj je zakonitu samostalnost i stari ustav sve to jače gazio, kljaštrio i ugnjetavao austrijski apsolutizam. Narod sam bješe zapravo skupina od nekoliko hiljada privilegovanih ljudi (,,šljivara"), pored stotine tisuća bespravnoga i potisnutoga ljudstva, dok mu se visoko plemstvo potpuno otudjivalo jezikom i običajima.1 Gradjanstvo pak, ponajviše njemačkoga podrijetla, bijaše u svojim gradićima nesvjesno i naivno, jer u to doba nema lijepa i brojno napučena glavnoga grada, koji bi od svih bio priznat kao narodno središte. Oni spomenuti privilegovani Hrvati opet bijahu jedno društvo bez pravih uvjeta blagostanja, koje je sa svojim zastarjelim uredbama, neugladjenim i primitivnim navikama, nazadovalo i tako reći kretalo ususret propasti; oni bijahu jedno zaostalo i osiromašeno društvo, kojega su svikoliki materijalni, moralni i duševni interesi ostali na istoj visini, na kojoj su se nalazili još u XVII. stoljeću. Zemlja sama u rukama nekolicine tudjinskih velikaša, naročito u Slavoniji, a sputana feudalnim institucijama, slabo je davala prihoda,

1 Prema službenom popisu od god. 1805. brojila je civilna Hrvatska i Slavonija 762.172 žitelja, a od toga 19.740 plemića. Krajina brojila je 474.567 žitelja, dakle ukupno današnja Hrvatska i Slavonija 1,236.739 žitelja ; (danas iza ravno sto godina broji 2,800.000 duša) i od toga ukupnoga broja bilo je (1805.) ukupno 1.129 svećenika svih konfesija.

2 God. 1805. brojio je Zagreb oko 8.000 žitelja (danas 80.000), a od toga do 3.000 plemića i svećenika.

ili je ležala neobradjena ; industrija i trgovina bijahu prepuštene potpunom zastoju; znanost i umjetnost drijemale su većim dijelom po gdjekojim svećeničkim kutovima, ili ih uopće još ni bilo nije, dok su škole bile ne rijetko mjesta za duševno zaglupljivanje. Dašto, kod svega toga igrao je latinski jezik prvu ulogu, jer je hrvatski u javnom životu bio u glavnom zanemaren; dapače kad bi tkogod u kućnom životu ili na društvenim sastancima govorio kajkavštinom, onda mu je svaka četvrta, peta riječ bila latinska, a u nekim krajevima kadšto i njemačka. Treba odista istaknuti u to je tužno doba narod hrvatski jedno besvijesno i uspavano društvo, kojemu je gusta pomrčina zastirala svaki duševni život, tako da je pored rijetkih izuzetaka sve bilo kao okamenjeno. Iz ovoga mrtvila probudiše ga političke težnje cara Josipa II. i istup preporodjenih Magjara.

:

Vladanje cara Josipa II. polazna je točka, kod koje se rastaju feudalna i moderna Habsburška monarhija. Jer teorije o ,,prosvijetljenom apsolutizmu“, kojima bješe car Josip tako gorljivim apoštolom, bile su uzrokom političkom i nacionalnom pokretu, koji postade temeljnom idejom, što je odsada dalje pokretala sve zemlje i narode od Krkonoša do Save i mora, pa od Alpa do donjega Dunava i Karpata.

Kako Josip II. umre dne 20. februara 1790. ne ostavivši djece, naslijedi ga mladji brat Leopold II. (1790.—1792.), još od godine 1765. veliki vojvoda toskanski, te na dobru glasu kao mudar i za dobrobit narodnu zauzet vladar; šta više, zna se

pouzdano, da je brata Josipa zabrinuto svjetovao, da vrati Ugarskoj i Hrvatskoj ustav. Medjutim bješe i Leopold, (općeno zvan ,,filozof“), racionalist i slobodoumnik, pa je i on u Toskani provodio znatnih državnih i crkvenih reforama, no kod toga nije se mašao one silovitosti, brzine i samovolje kao Josip II., već je sve to činio u sporazumu sa svojim narodom i glavnim mu predstavnicima. Vladanje samo u Habsburškoj monarkiji preuze u vrlo teškim prilikama. Rat s Turskom nije unatoč Laudonovim pobjedama davao povoljna izgleda, jer je Turska uglavila navalni savez s Pruskom (31. jan. 1790.), a obećale su sultanu pomoć još i Engleska i Holandija. Medjutim kud i kamo opasnije bješe nutarnje nezadovoljstvo naroda po isti opstanak monarkije, naročito pak nezadovoljstvo u Ugarskoj i Hrvatskoj, gdje je ono smrću carevom potpuno preotelo mah ne videći više pred sobom nikakih zapreka. Dapače ovdje je smrt Josipova pozdravljena velikim ushitom, jer se u prvi kraj općenito držalo, kao da je sada nestalo svake pogibli za ustav ugarski i hrvatski. „Magjarsko plemstvo obuze ujedared neka patriotska vrtoglavica, pa su svi htjeli da budu patrioti, kaže savremeni Hrvat Adam grof Oršić; dali su sebi krojiti haljine po staro-magjarskom načinu, a i žene uzeše oblačiti odijela magjarskoga kroja s krznom, a na glavu staviše čako; nitko ne htjede, da inače govori negoli magjarski, au Hrvatskoj hrvatski". Pored toga općenito se tražilo, da se sa zove sabor, a ako toga Leopold ne bi htio da učini, onda neka ga županije same sazovu na svoju ruku.

No Leopold poruči još iz Toskane, da će započeti svoje vladanje krunisanjem i da će odmah sazvati sabor, što je duhove malko primirilo. Novi vladar stigao je u Beč 12. marta. Treći dan potom (14. marta) izdade na Ugre i Hrvate proglas, u kojem im najavi, da je po smrti bratovoj na osnovu zak. čl. I. i II. od 1723. (to jest pragmatičke sankcije) zauzeo prijesto ugarsko-hrvatski, te da će staleže ostaviti u njihovim pravima i slobodi, što im ih daju ustav i zakoni, pa poradi toga da potvrdjuje Josipov proglas od 28. januara, ali s tim dodatkom, da će se glede onih reforama, kojih car nije povukao, a to su bili edikt o toleranciji i onaj o odnošaju izmedju gospodara i kmetova, napose raspravljati na saboru. Nekoliko dana docnije, 29. marta, odista sazove Leopold sabor za 6. juna u Budim na opću želju, budući da ondje nije bilo njemačke vojske. U sazivu izloži kao zadaću sabora izbor palatina, sastav inauguralne diplome, kraljevsku prisegu i krunisanje, te konačno istaknu, da će sam lično na nj doći. Uza sve to nije ogorčenosti na netom. minuli sistem Josipov posve nestalo, što najjasnije dokazuje mnijenje Hrvata baruna Ignjata Magdalenića, da je neustavnim vladanjem Josipovim prestala zakonska moć pragmatičke sankcije i da je tako prekinut vez izmedju dinastije te Ugarske i Hrvatske, pa tako da su Magjari i Hrvati u pravu, da biraju sebi novu dinastiju, ili da uglave s Leopoldom nov ugovor i novu inauguralnu diplomu, u kojoj će biti ustav i suverenost države, kao i prava staleža jasnije i izrazitije istaknuta negoli dosada.

« ПретходнаНастави »