Слике страница
PDF
ePub

na

je sav prožet ljubavlju spram domovine i vjernosti spram vladara. Vi ste pali žrtvom vaše bivše (austrijske) vlade, ali s vama i njena najjača potpora, na kojoj se kroz dugo vremena podržavala njezina trošna vladalačka zgrada. Pouzdajte se u Boga i u mene, kojemu ste predani, zadržite vaš značaj, kojim ste sebi pribavili poštovanje Evrope i stekli moju klonost, budite mirni, poslušni, vjerni i ustrajni, ja ću na vas obratiti svoju očinsku brigu, kojom vladam s narodima osobitim načinom; pokazat ću Vam doskora, da nije ste dobili samo vladara, već podjedno i brižnoga o ca." Riječi se careve ispuniše. Teško da je ikada naš narod imao čestitijega, brižnijega i pravednijega glavara od Marmonta, koga su ubrzo naučili cijeniti njegovi podanici sačuvavši mu uspomenu do danas.

Dekretom od 25. decembra 1809. predade Napoleon Marmontu neograničenu vlast u Iliriji dopu tivši mu, da može u svim granama uprave po svom uvjerenju raditi, samo u financijalnim i vojnim poslovima morao se sporazumjeti s dotičnim ministrima. Desna ruka guvernerova u svim poslovima, osim u sudbenim i vojničkim, bijaše g eneralni intendant, najprije comte Dauchy, onda baron de Belleville, a konačno comte Chabrol. Prvo je bilo, da je onomu činovništvu, što ga je našao, stavio ponudu, da ostane na svojem mjestu, dašto položivši prisegu vjernosti Napoleonu, a onda udesi sve nužno, da se uspostavi mir i red u zemlji. Već 13. januara 1810. uredi drža v no

redarstvo (žandarmeriju), koje je bilo u vojničkim rukama, te je u vrlo kratko vrijeme nesmiljenom strogošću upravo istrijebilo iz Ilirije mnogobrojne razbojnike i lupeže, većim dijelom austrijske vojne bjegunce. Vojska sama pak dijelila se u dvije divizije; u prvoj nalazila se Gorica, Koruška, Kranjska, Hrvatsko Primorje, Senj, gradjanska Hrvatska (Karlovac), obje banske, slunjska i ogulinska krajiška regimenta, dok je ostali dio južne Ilirije s otočkom i ličkom regimentom, pa Dalmacijom sjedinjen u drugu diviziju. Žandarmerija je sačinjavala u toj vojsci posebni zbor s pukovnikom i više kumpanija (eskadrona), od kojih je svaka brojila 60 konjanika i 40 pješaka. Inače su Francuzi pridržali sistem vojne krajine, jer je i odgovarao njihovim intencijama, jedina je novost bila, što su se naši krajišnici imali vježbati po francuskom regulamentu. Nadalje zabrani Marmont (6. marta 1810.) uporabu austrijskoga papirnatoga novca u prometu ilirskom, čime je zemlju spasao od bankrota, koji je već naredne godine 1811. stigao Franjinu Hrvatsku kao i ostale njegove zemlje.

U vanjskoj službi Marmont se odlučio, da u Iliriji uvede hrvatski (ilirski) kao službeni jezik, a francuski da bude tek nutarnji, naročito u saobraćaju s centralnom vladom. Marmont je poznavao hrvatski jezik od svoga trogodišnjega boravka u Dalmaciji, a naročito je zavolio dubrovački govor, šta više, njegovom je pomoću izišao (1810.) rječnik talijansko-ilirskolatinski dubrovačkoga franjevca Stullija, dapače

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

7

za pouku francuskih oficira u hrvatskom jeziku pozove Marmont iz Dubrovnika u Ljubljanu mladoga opata Antu Sivrića. Namjera pak maršalova, da se hrvatski jezik uvede kao službeni, dala se ostvariti samo uz pomoć domaćih sinov a, dašto vještih objema jezicima. Stoga se u prvom redu pokazalo potrebnim, što prije organizirati u tom pravcu školstvo u čitavoj Iliriji, što je sve bilo potpuno plod Marmontove inicijative. Naredbu o ilirskom školstvu izdao je gubernator dne 4. jula 1810., te se u glavnom podudara s onom Viska Dandola od 1806. Marmont odredjuje tri vrste škola temeljne ili pučke, gimnazije i liceje, te centralňe škole. Temeljnih ili pučkih škola za dječake treba da ima svaka općina, a za djevojke samo glavno mjesto u kotaru; pored toga imadu još i dvije obrtne škole, naime za kovače i stolare, i to u Ljubljani i u Zadru. Nadalje uredjeno je 25 nižih gimnazija, i to u Ljubljani, Kranju, Novom Mjestu, Postojni, Idriji, Beljaku (Villah), Gmündu, Gorici, Trstu, Tržiču (Monfalcone), Kopru, Rovinju, Rijeci, Senju, Karlovcu, Skradinu, Trogiru, Šibeniku, Spljetu, Krku, Zadru, Hvaru, Makarskoj, Dubrovniku i Kotoru, te devet l'ceja ili viših gimnazija u Ljubljani, Trstu, Gorici, Beljaku, Kopru, Rijeci, Karlovcu, Zadru i Dubrovniku. Centralne ili visoke škole bile su otvorene, u Ljubljani i u Zadru, i to za apsolvente licejske, dok su seminari senjski i spljetski odredjeni za odgoj svećeničkoga podmlatka. Obje centralne škole raspolagat će bibliotekom, fizikalnim i kemičkim kabinetom, pa botaničkim vrtom. U pučkim školama

je obuka o buka bila samo na materinjem jeziku, a tako djelomično i u (nižim) gimnazijama, samo liceji i centralne škole imale su nastavni jezik francuski, odnosno talijanski. Raspored predmeta za sve tri vrste škola u glavnom se podudara s onim Dandolovim, a tako i osposobljenje onih, koji su dovršili centralne škole.

Školstvo je ovo većim dijelom započelo djelovati već u novembru 1810., a kako je trebalo školskih knjiga, naročito gramatika,,materinjega jezika", dao se Valentin Vodnik na pisanje gramatike slovenskoga jezika, dok je kod Hrvata toj potrebi zadovoljio oduševljeni prijatelj Francuza, župn k u ličkom Novom (kod Gospića) Ši me Starčević, izdavši (1812.),,Novu ričoslovicu ilirsko-francesku .. na potrebovanje vojničke mladosti ilirskih država", i,,Novu ričoslovicu ilirsku, vojničkoj mladosti krajičnoj poklonjena“. Kao što je Dandolo pokrenuo,,Kraljski Dalmatin", tako je

sada uzeo izdavati Marmont službene novine s naslovom,,Télégraphe officiel des provinces Illyriennes" na francuskom, talijanskom, njemačkom i hrvatskom (ilirskom) jeziku, koje su izlazile srijedom i subotom u Ljubljani. Prvi je broj izišao 3. oktobra 1810. Dašto, sada prestade izlaziti (još od 1. aprila) zadarski ,,Kraljski Dalmatin".

Sredinom 1810. odredi Marmont, da treba da podje velika deputacija ilirska u Pariz, gdje će se caru pokloniti.,,Sjaj carskoga prijestola i grada Pariza, reče on, treba da zabliješti nove podanike,

*

jer oni i onako nijesu imali nego vrlo pomućene pojmove o našoj veličini“. Svi veći gradovi, a medju njima Dubrovnik, Rijeka, Zadar, Kotor i Karlovac, kao i sve provincije, pak šest krajiških hrvatskih regimenata poslaše svoje zastupnike pred Napoleona, koji ih 15. augusta vrlo ljubazno primi, a neke članove deputacije obdari i visokim ordenima. Ali deputacija je ova za svoga šestmjesečnoga boravka u Parizu (do decembra) još i češće dolazila u dodir s carem i ministrima vijećajući o konačnoj organizaciji Ilirije. U tome je dao i savjeta sam maršal Marmont, kad je u februaru 1811. došao u Paris. Tom prilikom zatraži otpust, te podje u Španiju i Portugal kao potkralj, gdje ostade do pada Napoleonova. Poslije se povuče u mir, te umre u Veneciji god. 1852. Gubernatorom u Iliriji pak imenovan bi (25. marta 1811.) general baron Bertrand, koga zamijeni u martu 1813. maršal Junot, a već u julu Fouché, vojvoda od Otranta i glasoviti policist, posljednji ilirski gubernator, koji ostavi pred pobjedonosnim austrijskim oružjem Iliriju početkom oktobra iste godine.

Medjutim izišao je 15. aprila 1811. Na poleonov dekret o organizaciji Ilirije (Decret sur l'organisation de l'Illirie).

Ilirija je razdijeljena na šest civilnih provincija : Kranjsku, Korušku, Istru, civilnu Hrvatsku, Dalmaciju i Dubrovnik, te vojničku Hrvatsku. Civilne provincije raspadale su se na 20 okružja (Districts), i to Kranjska s glavnim mjestom Ljubljanom na tri (Ljubljana, Novo Mjesto i Postojna), Koruška s Beljakom na dva (Beljak i Lientz), Istra s Trstom

« ПретходнаНастави »