Слике страница
PDF
ePub

ili je ležala neobradjena ; industrija i trgovina bijahu prepuštene potpunom zastoju ; znanost i umjetnost drijemale su većim dijelom po gdjekojim svećeničkim kutovima, ili ih uopće još ni bilo nije, dok su škole bile ne rijetko mjesta za duševno zaglupljivanje. Dašto, kod svega toga igrao je latinski jezik prvu ulogu, jer je hrvatski u javnom životu bio u glavnom zanemaren ; dapače kad bi tkogod u kućnom životu ili na društvenim sastancima govorio kajkavštinom, onda mu je svaka četvrta, peta riječ bila latinska, a u nekim krajevima kadšto i njemačka. Treba odista istaknuti: u to je tužno doba narod hrvatski jedno besvijesno i uspavano društvo, kojemu je gusta pomrčina zastirala svaki duševni život, tako da je pored rijetkih izuzetaka sve bilo kao okamenjeno. Iz ovoga mrtvila probudiše ga političke težnje cara Josipa II. i istup preporodjenih Magjara.

Vladanje cara Josipa II. pola zna je točka, kod koje se rastaju feudalna i moderna Habsburška monarhija. Jer teorije o „prosvijetljenom apsolutizmu“, kojima bješe car Josip tako gorljivim apoštolom, bile su uzrokom političkom i nacionalnom pokretu, koji postade temeljnom idejom, što je odsada dalje pokretala sve zemlje i narode od Krkonoša do Save i mora, pa od Alpa do donjega Dunava i Karpata.

Kako Josip II. umre dne 20. februara 1790. ne ostavivši djece, naslijedi ga mladji brat Leopold II. (1790.–1792.), još od godine 1765. veliki vojvoda toskanski, te na dobru glasu kao mudar i za dobrobit narodnu zauzet vladar ; šta više, zna se pouzdano, da je brata Josipa zabrinuto svjetovao, da vrati Ugarskoj i Hrvatskoj ustav. Medjutim bješe i Leopold, (općeno zvan ,,filozof“), racionalist i slobodoumnik, pa je i on u Toskani provodio znatnih državnih i crkvenih reforama, no kod toga nije se mašao one silovitosti, brzine i samovolje kao Josip II., već je sve to činio u sporazumu sa svojim narodom i glavnim mu predstavnicima. Vladanje samo u Habsburškoj monarkiji preuze u vrlo teškim prilikama. Rat s Turskom nije unatoč Laudonovim pobjedama davao povoljna izgleda, jer je Turska uglavila navalni savez s Pruskom (31. jan. 1790.), a obećale su sultanu pomoć još i Engleska i Holandija. Medjutim kud i kamo opasnije bješe nutarnje nezadovoljstvo naroda po isti opstanak monarkije, naročito pak nezadovoljstvo u Ugarskoj i Hrvatskoj, gdje je ono smrću carevom potpuno preotelo mah ne videći više pred sobom nikakih zapreka. Dapače ovdje je smrt Josipova pozdravljena velikim ushitom, jer se u prvi kraj općenito držalo, kao da je sada nestalo svake pogibli za ustav ugarski i hrvatski. „Magjarsko plemstvo obuze ujedared neka patriotska vrtoglavica, pa su svi htjeli da budu patrioti, kaže savremeni Hrvat Adam grof Oršić ; dali su sebi krojiti haljine po staro-magjarskom načinu, a i žene uzeše oblačiti odijela magjarskoga kroja s krznom, a na glavu staviše čako ; nitko ne htjede, da inače govori negoli magjarski, a u Hrvatskoj hrvatski“. Pored toga općenito se tražilo, da se sa zove s a bor, a ako toga Leopold ne bi htio da učini, onda neka ga županije same sa zovu na svoju ruku. No Leopold poruči još iz Toskane, da će započeti svoje vladanje krunisanjem i da će odmah sa zvati sabor, što je duhove malko primirilo. Novi vladar stigao je u Beč 12. marta. Treći dan potom (14. marta) izdade na Ugre i Hrvate proglas, u kojem im najavi, da je po smrti bratovoj na osnovu zak. čl. I. i II. od 1723. (to jest pragmatičke sankcije) zauzeo prijesto ugarsko-hrvatski, te da će staleže ostaviti u njihovim pravima i slobodi, što im ih daju ustav i zakoni, pa poradi toga da potvrdjuje Josipov proglas od 28. januara, ali s tim dodatkom, da će se glede onih reforama, kojih car nije povukao, a to su bili edikt o toleranciji i onaj o odnošaju izmedju gospodara i kmetova, napose raspravljati na saboru. Nekoliko dana docnije, 29. marta, odista sazove Leopold sabor za 6. juna u Budim na opću želju, budući da ondje nije bilo njemačke vojske. U sazivu izloži kao zadaću sabora izbor palatina, sastav inauguralne diplome, kraljevsku prisegu i krunisanje, te konačno istaknu, da će sam lično na nj doći. Uza sve to nije ogorčenosti na netom minuli sistem Josipov posve nestalo, što najjasnije dokazuje mnijenje Hrvata baruna Ignjata Magdalenića, da je neustavnim vladanjem Josipovim prestala zakonska moć pragmatičke sankcije i da je tako prekinut vez izmedju dinastije te Ugarske i Hrvatske, pa tako da su Magjari i Hrvati u pravu, da biraju sebi novu dinastiju, ili da uglave s Leopoldom nov ugovor i novu ina u guralnu diplomu, u kojoj će biti ustav i suverenost države, kao i prava staleža jasnije i izrazitije istaknuta negoli dosada.

Još na proglas Josipov od 28. januara odmah se sastadoše, iza višegodišnje stanke, županijske skupštine, da rasprave o svojim tegobama. Ove su skupštine protekle ponajviše veoma bučno, a neke dapače i vrlo burno. Ni u Hrvatskoj nije bilo raspoloženje bolje negoli u Ugarskoj.

Cim je Josip II. povukao svoje reforme, te narodu povratio stari mu ustav (28. jan. 1790.), nastade posvuda živahno protivunjemačko gibanje; carevi zemljomjeri (geometri) i ostalo njemačko činovništvo spase se bijegom u Kranjsku i Štajersku, dapače i sam ban-komesar grof Franjo Balassa, po pričanju savremenoga grofa Adama Oršića, uteče ispred bijesa mladeži ponesavši sa sobom sav arkiv svoga banovanja. Istodobno vraćala se (privolom Josipovom od 18. febr.) kruna sv. Stjepana iz Beča u Budim. Osjećaje naroda hrvatskoga u to doba, najbolje karakteriše jedna anonimna pjesma, spjevana po načinu fra. Andrije Kačića štokavsko-ikavskim dijalektom. Nepoznati stihotvorac opisuje jato sokolova, vitezova i mladih plemića, a izrijekom spominje baruna Ignjata Magdalenića, grofove Franju Vojkffyja, Adama i Ivu Oršića, kako polaze u Budim, gdje ih dočekaše djevojke, koje se u kolo uhvatiše, te one ,,od Ilir a dike vilovite, izvedoše pisne glasovite. - Slovinkin ja divno kolo vodi, — pak pripiva slovinskoj gospodi, - a najposlije svoj zemlji hrvatskoj, – oh da

i Danas se nalazi u narod. muzeju u Budimpešti.

2 „Pisma od plemenite čete Horvata u Budim za pohodit svetu krunu odlazećih. Ispisana po G. K. u Zagrebu 1790."

rečem bolje iliričkoj“. U tom kolu djevojke Budimkinje srdačno pozdravljaju „gospodu virne stražare - svete krune, od Hrvata da ne“, želeći im vazda sreću na oružju i dobro zdravlje od Boga. U Budim stiže kruna sv. Stjepana 21. februara, dakle dan poslije Josipove smrti.

Malo dana potom sastadoše se i hrvatske županije na generalnu skupštinu. Od svih je najzanimljivija županija zagrebačka, koja se sastala 2. marta. U taj se čas već sa znalo za smrt carevu, pa se pod dojmom toga dogadjaja i kretao smjer raspravljanja. Kako je dokinućem županija još od 1784. i odrekom Nikole Škrlca od časti velikoga župana bilo to mjesto prazno, predsjedao je prvi podžupan Ivan Jurinić, koji je u taj čas već bio u položaju, da javi skupštini, da je dopisom ugarskoga namjesničkoga vijeća (to jest ugarske vlade) Nikola Škrlec opet uspostavljen na osnovu Josipova reskripta od 28. januara, što bi burnim oduševljenjem pozdravljeno. Iza toga je županijska skupština upravila na ugarsko namjesničko vijeće predstavku, u kojoj uznositim riječima izriče beskrajnu radost svoju, što je pokojni vladar svojom posljednjom voljom vratio ,,Ugarsku samoj sebi i što je to htio da zasvjedoči pred nama, našim potomcima i pred čitavom Evropom.“ No beskrajnu radost njezinu smućuje misao, da joj sreća nije potpuna. „Još pale one rane, što nam ih kroz pet godina zadade grof Franjo Balassa, koji nije poštivao ni vjere, ni poštenja, ni države, niti povjerene mu domovine. Dapače nedavno, još prije no je stigla vijest o carevoj smrti, požurio se u Beč,

skogskola skola od vljeno: ugarskeitim

pokojni

« ПретходнаНастави »