Слике страница
PDF
ePub

jezik. Inače bi bolji talenti odilazili potporom francuske vlade na više nauke u Francusku i Italiju, a naročito u vojničke škole.

Koliko su Francuzi za školstvo ilirsko nesumnjivo vrlo zaslužni, toliko se nijesu pokazali skloni crkvi. Uveden je,,katolički državni katekizam francuskoga carstva", s kojega se razlaganjem kler nije slagao, nadalje bi ukinuto više samostana i crkvenih bratovština, a imutak im zaplijenjen, te naprotiv stavljen u ilirski proračun medju „,prihode"; onda bi uveden francuski kalendar, kojim se umanjio broj crkvenih blagdana, a konačno nije francuska vlada htjela da popunjava neke ispražnjene biskupske stolice, kao one u Ninu, Šibeniku, Spljetu, Hvaru i Korčuli, čime pripravi rasulo ovih drevnih hrvatskih institucija, dok je civilna Hrvatska otkinuta od biskupije zagrebačke i pridijeljena senjskoj.

Kako je poznato, Napoleon se 1812. uplete u rat s Rusijom. Ovom su prilikom i hrvatske krajiške regimente izišle na bojište pod francuskim orlom. One se u toj vojni po više puta odlikovahu, no najvećma u groznoj bici na obali rijeke Berezine (27. i 28. oktobra), gdje ih je sa m Napoleon komandirao. Poslije boja reče im,,Juče sam se na svoje oči uvjerio o vašoj hrabrosti i vjernosti. Vi ste sebi stekli neumrlu slavu i čast, da vas brojim medju svoje prve čete. Za ovu vašu hrabrost obećajem Vam sve dopustiti, što ćete od mene pravedno tražiti, čim se povratimo. Ja sam s vama zadovoljan, vrlo zadovoljan." Dakako od naših se krajišnika malo tko

povratio iz ruskoga snijega i leda, no Napoleon ih se i poslije još živo sjećao rekavši jednom prilikom za njih maršalu Marmontu:,,Još nikad nijesam ima o hrabrijih i boljih vojnika u svim prilikama“ (Je n'ai jamais eu de soldats plus braves et meilleurs sous tous les rapports).

Nesrećna ruska vojna Napoleonova bješe znak općem ratu za oslobodjenje ispod francuske prevlasti. Nakon boja kod Leipziga (16., 17. i 18. oktobra 1813.), u kojem su se i Hrvati bili, te kod Waterloo-a (18. juna 1815.), bi konačno sudjelovanjem gotovo cijele Evrope uništeno francusko carstvo. Za vrijeme ovih ratova oslobode se i Hrvati u Iliriji ispod francuskoga gospodstva. Okupaciju izvrši u jesen 1813. general Franjo barun Tomašić vrlo lasno, jer mu je sav narod pod vodstvom klera, a naročito Franjevaca, dolazio u susret kao svome osloboditelju; jedino Zadar trebalo je kroz dulje vremena podsjedati. Poslije predaje Zadra (6. decembra), podje general T o dor Milutinović, da zauzme Dubrovnik (27. jan. 1814.) i Boku, što on i izvrši do juna 1814. Sada se proširi ime Dalmacije na Svu zemlju od Zrmanje do Budve; zemlja bi opet ravno podredjena Beču, kao i kroz godine 1797.-1805., dok je Vojnička Hrvatska i opet nastavila kao Vojnička Krajina svoj prvanji život. Sve ovo potvrdi bečki kongres (9. juna 1815.) člankom 93. i 94., koji uopće povrati kralju Franji I. najveći dio zemalja, što ih je u dugotrajnim ratovima s Francuzima izgubio. Medjutim dvor ne htjede da s preostalom Hrvatskom sjedini Na

poleonovu,,civilnu Hrvatsku", već je ostavi u vezi s Kranjskom i podvrgne njemačkoj upravi u Ljubljani; od ovih zemalja uredi dvor 3. augusta 1816. kraljevinu Iliriju, na veliku brigu i srdžbu hrvatskih staleža.1 Tekar nakon dugoga i opetovanog traženja povrati kralj Hrvatskoj onaj dio zemlje njezine (1822.), dok se naslov ,,kralj Ilirije" sačuvao sve do danas.

Poradi kratkotrajnosti svoje, u Dalmaciji kroz osam, a u jednom dijelu Hrvatske kroz četiri godine, francusko je vladanje zapravo epizoda u našoj prošlosti. Medjutim uza sve to, ona je snažno djelovala na duh i mišljenje inteligentnijih narodnih slojeva. U prvom je redu ono u nas usadilo zdravu klicu ideje narodnosti, t. j. ideju okupljanja članova jednoga istoga naroda oko jednoga imena, bez obzira na geografsko razdjeljenje. Paralelno s tom idejom teče i glavna spoljašnja oznaka njegova njegovanje narodnoga jezika. Šime Starčević u svojoj,,Ilirskoj ričoslovici", u predgovoru, izrijekom želi, da svojom knjigom postigne svrhu, ,,ne bi li i mi na izgled ostalih naroda kojom srićom k u ću vlastitu uzidjali, to jest jezik slavni očistili, zakoni utemeljili, naučnim od nas pisanim uresili i nakitili. Eto, juče na rodi ustadoše, koji se jurve

1 Da je dvor to namjeravao već prije učiniti, svjedoči pismo Kopitarevo batonu Zoisu od 20. maja 1810.; U Beču se nadaju, da će doskora dobiti Iliriju natrag,,,in sicer pravijo, da je bo cesar kot kralj Ilirije ohranil skupaj, tako kakor sedaj." (Dr. Prijatelju,,Vedi" 1911. pg. 334).

krunom diče, nauke svake vrste u svojim jezicim prosto pišu, kadi mi, u nika doba osamnaest kruna imajući, još ni temelje od jezika postavljene ne nahodimo, ako ne štogod, i to vele čipo (= rgjavo) ne od Ilirijanaca, nego žalosti, od in ostranaca sastavljeno". S idejom narodnosti u tijesnoj je vezi nadalje i sjedinjenje teritorija, na kojem stanuje jedan isti narod. Od vijekova prvi je puta Ilirija ujedinila pod jednom centralnom upravom jedan dio Hrvata i Slovenaca, a s užom Hrvatskom stopila znatan dio istočne Istre s hrvatskim žiteljstvom. Šta više, i sam je Napoleon pomišljao na proširenje svoje Ilirije, kad zamisli da,,iz Dubice pograbi Bosnu", kako piše 14. augusta 1810. svom ratnom ministru Clarke-u, što su medjutim još krajem 1809. očekivali ne samo u Beču, nego i u okolini Napoleonovoj, ističući kod toga srodnost žiteljstva Ilirije s onim u Srbiji i Bosni po jeziku.1 I me je ilirsko dakle stalo prvi puta narod naš zagrijavati za širu bazu narodnoga jedinstva, pokazujući mu ga djelomično i realizirana u Napoleonovoj Iliriji.

Klica je ova izrasla u snažno stablo, otkad je narod hrvatski došao u sukob s težnjama naroda magjarskoga.

1 Gl. časopis,,Minerva“ „,ein Journal historischen u. politischen Inhalts, herausgegeben von J. W. v. Archenholz, br. od dec. 1809. (Hamburg) članak,,Das vormalige u. künftige Illyrien" (,,V e d a" 1911, 40-42). Razumije se, da članak nije pisan u Hamburgu samom, već po svoj prilici, kako se po svemu vidi, iz okoline Napoleonove.

IV.

Franjo I. kao kralj ugarski i hrvatski.
(1792-1825.)

Poznato nam je, da je Franjo naslijedio od oca rat s Francuskom. Razumije se, u takovim prilikama trebalo se što prije obratiti na staleže ugarske i hrvatske, da dadu regruta i dopuste kontribuciju, a pogotovo kad se novi kralj tek krunisati trebao. Stoga novi kralj Franjo I. odmah po nastupu na prijestolje sazove zajednički sabor u Budim za 20. maja. Čim banu stiže kraljev otpis o sazivu budimskoga sabora i podjedno poziv, da se sastane hrvatski, İvan Erdödy sazove za 20. aprila hrvatski sabor, koji izabere kao svoje poslanike Matiju Bornemiszu za gornju, a Josipa Koczo-a i Adama Škrlca za dolnju kuću. Kao zadatak sabora istaknuo je kralj u prvom redu krunisanje svoje i svoje žene, a onda votiranje ovećega broja regruta, budući da mu je francuska zakonodavna skupština još 20. aprila navijestila rat. Da predobije staleže, kralj ih uze uvjeravati, da će biti najrevniji čuvar ustava, da će njegovom voljom vazda ravnati zakon, a srcem povjerenje spram naroda. Sabor je potom 6. juna uobičajenim sjajem okrunio Franju, a 10. juna njegovu ženu Mariju Tereziju, a onda je pored redovitoga poreza, votirao još četiri milijuna forinti, izvanredne ratne pripomoći, 5.000 regruta i 1000 konja. Kralja je ova darežljivost staleža veoma zadovoljila, pa je u tom raspoloženju i obećao, da će češće i na dulje vremena dolaziti u Ugarsku, dapače svečano izjavi, kako želi vazda, da,,svoju

« ПретходнаНастави »