Слике страница
PDF
ePub

izjavili, da im nije ni na kraj pameti bilo, da podignu bunu, čime su ih okrivili, već da im je pred očima stojao jedino zakoniti napredak domovine. Na osnovu njihovih izjava započeše u Ugarskoj hrpimična uapšivanja, koja su u cijeloj zemlji izazvala bolno iznenadjenje. Peštanska županija uze sada zahtijevati u smislu zakona, da se uapšenici stave pred magjarski sud, našto bjehu krajem novembra premješteni u Budim, gdje je protiv njih započela parnica pred kraljevskom tablom pod predsjedanjem Örményija, čovjeka velike obrazovanosti i vanrednog talenta, ali inače prava ropska duša bez moralnog i pravnog osjećaja ; svaki je sistem služio do kraja : katolički Marije Terezije, slobodoumno-apsolutistički Josipa II. i liberalni Leopolda II. Budući da su ga njegovi lični dušmani tada oklevetali kao sumnjivca, upotrebio je Urményi zgodu, da zadobije povjerenje kralja Franje, te je mimoila zeći svaku formalnost, što je traži zakon, postupao s optuženima nasilno i nemilosrdno.

Isključivši od parnice javnost mimoišao je zakon od godine 1791., kojega je stvaranju kao predsjednik donje kuće nekoć i sam predsjedao, pa je pomoću državnoga odvjetnika Ivana Német ha proširio progon na najšire krugove. Protiv optuženika bješe podignuta tužba radi uvrede veličanstva, pa su konačno bila petorica, medju njima i Martinović, odsudjena na smrt, a sva sila ostalih njegovih drugova na višegodišnje tamnovanje. Martinović bješe smaknut dne 20. maja 1795. na budimskoj poljani, i to uz od ob ra v a nje većeg dijela Ugarske i Hrvatske, a naročito plemstva i svećenstva.

No tim se činom nije stvar svršila, jer su se progoni nastavljali protiv slobodoumnih ljudi, kojom su prilikom najviše nastradali književnici i profesori, a zamalo i sam zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. U istrazi je Martinović medju svojim znancima i kao uzorni primjer liberalna muža spomenuo i njega. Biskup pak bijaše odista rijetke obrazovanosti muž, što je mnogima bilo zazorno, a naročito mnogim kanonicima, koji ga nijesu voljeli. Još Josipov ban Balassa gledao je, kako bi ga kod dvora upropastio, a to je on ponovio i 1792., čim je kralj sumnjivim okom stao gledati ljubitelje knjiga. Medjutim se odluči biskup godine 1793. da kupi štampariju, koju je smjestio u današnjem zagrebačkom orfanotrofiju u Vlaškoj ulici, te upravu povjeri Antunu Novoselu, mužu svoje sestre. Ovaj čin biskupa liberalca bijaše mrzak klerikalcima, pa stadoše širiti lažne klevete, kako biskup namjerava u toj štampariji štampati revolucionarne spise, a drugi opet, da se ne pristoji biskupu, da se bavi trgovačkim poslom. Radi ovih kleveta bješe biskup prisiljen, da posao štamparijski posve predade šurjaku Novoselu, a osobito s tim više, što se po uapšenju Martinovićevu uzelo i Vrhovca smatrati članom njegove tajne družbe ; potvrdu za to mislili su vlastodršci naći u očitovanju samoga Martinovića, da je bio dobro poznat s biskupom, a fantazija nekih Zagrepčana znala je čak i to, da su se zagrebački jakobimci sastajali u Galjufovu jarku kod groblja sv. Petra. Kao glavni dušmani biskupovi

[ocr errors]

ističu se zagrebački štampar Kotsche, dašto poradi konkurencije, te otpušteni biskupski odvjetnik Stjepan Briglević ; prvi je tužio biskupa, da štampa zabranjene knjige, a drugi, da se druži s poznatim zagrebačkim jakobimcem Taufererom, koga je vlast još u augustu 1794. zatvorila. Sumnja se protiv biskupa samo još poveća, kad je Martinović u iskazu svom od 21. oktobra 1794. pred bečkom policijom biskupa karakterizirao kao potpunoga demokrata, a onda još dodao : „Budući da je hrvatski narod mnogo darovitiji od magjarskoga i budući da fanatički puk slijepo sluša svoje svećenstvo, to se samo djelovanjem biskupovim raširila demokracija po Hrvatskoj“. Sada bi povedena istraga, koja je konačno dokazala, da je Martinović pretjeravao, valjda da sebe izvuče, te da na biskupu nema krivnje (febr. 1795.). Kao u Ugarskoj, tako je i u Hrvatskoj u to doba vladala potpuna duševna tama, jer samo tako možemo razumjeti, kako je u tim kritičnim časovima bilo protiv biskupa ne samo zaplašeno plemstvo, nego i naivno zagrebačko gradjanstvo. Još do polovine XIX. vijeka pronosile su se o njem na Kaptolu i u Vlaškoj ulici razne izmišljotine i anegdote.

Takovi su dakle bili dvor, država i njezini organi, kao i raspoloženje vladajućega društva u doba francuskih ratova. Prirodna je stvar, da je to ubilo ne samo svaki napredak, već je uopće priječilo svako slobodno kretanje na političkom polju, kao i na polju gradjanskih nastojanja. Kralj Franjo dakle ubrzo se uvjerio, da mu se ne treba bojati staleža, jer su i oni isto tako mrzili savremene slobodoumne ideje kao i on. Stoga i jeste sa zvao sabor za 6. novembra 1796. no ne u Budim, već da promjena sistema dobije i spoljašnji oblik, u Požun. Nije mu istaknuo zadaćom raspravljanje o modernim reformama, premda su elaborati onih strukovnih odbora već davno bili pripravljeni, nego da „u interesu ojačanja kraljevskoga našega prijestolja, obrane drevnoga ustava zemaljskoga i zaštite plemićkih prava i privilegija, te konačno očuvanja vjere“ učini potrebne ustanove „protiv onih dušmanskih nastojanja, koja smjeraju na propast zakonitoga ustava i uništenje kršćanske vjere“. Kralj se u svom očekivanju nije prevario.

u Kratki ovaj sabor stvorio je tri zakonska članka ; prvi sadržaje izbor nadvojvode Josipa palatinom, budući da je brat njegov Aleksandar Leopold nenadano umr'o (10. jula 1795.), drugi, da staleži pružaju na obranu kraljevu i drevnoga ustava život, krv, snagu i duševne sposobnosti, pa dosljedno tome votiraše za dopunjenje vojske, koja je sastavljena od 340.000 momaka, novih 50.000 regruta, a za njezino uzdržavanje golemu svotu ne toliko u gotovu novcu, već poglavito u prirodninama i u stoki, pa su zaključili još i to, da se za slučaj potrebe može pozvati i plemićki ustanak (insurectio nobilium). Treći zakon ticao se kmetskih prilika. Ova kratka zakonodavna radnja bješe od kralja sankcionirana 10. decembra, kad su se francuske čete već pogibeljno stale približavati Beču, pa tako je dvor umakao u Budim i Prag, dok se kancelarije preseliše u Peštu. Konačno sazove kralj Franjo 10. aprila 1797. na oružje plemićki ustanak, ali on nije stupio u akciju,

jer je ubrzo uglavljeno poznato nam primirje u Ljubnu (18. aprila), a onda i definitivni mir u Čampoformiju (18. okt.). Na ovaj sabor izabrao je hrvatski sabor u Zagrebu 23. oktobra 1796. kao svoje poslanike za gornju kuću Matiju Bornemiszu, a za donju Petra Komaromyja i Ludovika Petkovića, dok mu je zaključke primio do znanja 23. januara 1797. Medjutim da raspravi pitanje o plemićkom ustanku, sastao se sabor hrvatski još i 22. aprila 1797., te 15. septembra 1798.

Tek poslije drugoga francuskoga rata (1799.1801.) i mira uglavljena u Luneville-u (9. febr. 1801.), koji je suspendirao ratovanje na pet godina, sjeti se kralj, da sazove sabor, jer se spremao na nov rat trebajući novaca i vojske. Nije dakle mogao da mimoidje staleža, pa je za 2. maja 1802. sazvao sabor. u Požun, na koji su u tudjini kao i kod kuće s mnogo očekivanja gledali, jer ih je mnogo bilo, koji su se stalno nadali

, da će pružiti lijeka ranama, što su ih u Ugarskoj i Hrvatskoj zadali mnogogodišnji ratovi. No niti kralj a niti sabor nijesu na to pomišljali

. Kralju je trebalo samo novaca i vojske. Da predobije staleže, on, a osobito kraljica Marija Terezija, odlikovali su članove sabora najvećom pažnjom i susretljivošću. Blještave dvorske svečahosti slijedile su jedna za drugom, a velikaši razvijali su bajoslovni sjaj. Uz takove prilike gospoda su bezuvjetno podupirala želje dvora, dapače bilo ih je medju njima i takovih, koji su bili spremni, da sabor liše dosadašnjega najvećega prava njegova, to jest votiranja poreza i regruta. Kralj Franjo želio je, da ubuduće može sam dopunjavati vojsku i

« ПретходнаНастави »