Слике страница
PDF
ePub

dati ubirati potrebni ratni porez. U tom slučaju kralj bi bio morao jedino sazivati krunidbeni sabor. Bilo je dakle govora o temeljnom pravu staleža, pa ipak ih je bilo, koji su ga htjeli da poruše, samo da se dodvore kralju. Medjutim osnova propade na otporu većine zastupnika, u prvom redu donje kuće. Za odmazdu gornja kuća potom osujeti želju donje kuće, da vlada podastre iskaz o brojnoj snazi ugarskih i hrvatskih regimenta i da se spram toga uzmogne utvrditi financijalna potreba. Isto su se tako velikaši usprotivili zaključku donje kuće, da u ugarskim i hrvatskim regimentama može samo domaći sin kao vojnik i časnik služiti. Kralj pak otklonio je predlog saborski, da se osnuje posebna vojnička akademija za ugarske i hrvatske mladiće, kao i predlog, da se novo stečena Dalmacija sjedini s Hrvatskom. Ove, kao i još neke druge predloge, dvor je hladno odbijao, jer je znao, da ima većinu, a i onako mu drugo nije trebalo osim vojnika i novaca. To je i dobio, pa tako bi sabor 31. oktobra zaključen.

Skoro potom nastupila je vrlo važna promjena u kraljevskom naslovu. Kralj Franjo uzeo je, budući da je Njemačka sveviše dolazila pod francuski utjecaj, nasljedni carski naslov austrijski (10. aug. 1804.), a nešto poslije konačno se odreče izbornoga naslova rimskoga cara, čime je zauvijek prekinuto s tom titulom (6. aug. 1806.). Prije ove promjene u naslovu bile su duge i povjerljive konferencije, na kojima je izbila i ideja, da Franjo uzme naslov cara Panonije ili Ugarske, protiv čega nije ni Napoleon ništa

imao, pa i ugledni dvorski ljudi direktno su Franji preporučivali, da prenese težište svoje države u Budim. Medjutim kralj Franjo to odbije, te naredbom od 17. augusta 1804. javi Ugarskoj i Hrvatskoj, da novi naslov služi samo na uvećanje sjaja i dostojanstva čitave monarkije, i da ne dira u integritet, prava, zakone i ustave,,vazda ljubljene kraljevine Ugarske i njoj pripojenih dijelova". U Ugarskoj i Hrvatskoj primili su ravnodušno novi carski naslov, tek su se obdržavale vojničke i crkvene svečanosti prigodom proglašenja. Uistinu pak nastala je tim naslovom znamenita promjena; s njime se rodila austrijska carevina, koja je naslijedila stare težnje centralizma nastojeći ih od sa d a novom i svježom snagom oživotvoriti.

Naredni sabor sastao se u Požunu dne 17. oktobra 1805., upravo u doba teških oluja novoga i nesrećnoga rata. Stoga je zasjedanje bilo kratko. Sabor je stvorio osam zakonskih članaka, u kojima je poglavito votirao teške terete za puk, te plemićki ustanak, a onda obratio pažnju svoju još i na neke druge poslove. U prvom redu staleži su prosvjedovali protiv postojaloga policajnoga, uhodarskog i doušničkog sistema, a onda su nastojali, da utru nov put magjarskom jeziku u službenom životu. Zaključili su, da se predstavke saborske odsele šalju kralju napola magjarski, a napola latinski pisane, a oblasti da mogu isto tako upravljati svoje predsavke dvorskoj kancelariji. Nasuprot s ugarskom se vladom, ili namjesničkim vijećem, smije samo

magjarski dopisivati, a i kod sudova valja se služiti jedino magjarskim jezikom, izuzevši najvišu instanciju, kuriju kraljevsku,,,koja još sada nije dužna magjarski suditi". Iza toga zapodjenu staleži debatu o učenju magjarskoga jezika u školama, i to s težnjom, da se on uvede i u Hrvatskoj. Dašto, sada je i opet došlo do sukoba izmedju Hrvata i Magjara. Hrvati su odgovarali na predloge Magjara, ,,da kraljevina Hrvatska imade glede svoga narodnoga jezika ista prava kao i Ugarska.“, Što više, veliki župan zagrebački, Antun Am a de doviknuo je u gornjoj kući Magjarima: „Mi Hrvati ne ćemo nikad ovaj zakon prihvatiti, već ćemo mu protusloviti do vijeka", a kad mu jedan Magjar dobaci, da je to malo i da im to ne će pomoći, dodade: „Pa ćemo mu se usprotiviti!" Biskup Vrhovac pak izjavi, da će se i Hrvati povesti za primjerom Magjara, pa uvesti u Hrvatskoj svoj jezik ilirski u upravne poslove. Odrješitim otporom svojim Hrvati i uspješe odnosni zakonski članak izrijekom je istaknuo, da se on tiče jedino Ugarske, a ne Hrvatske (infra fines regni Hungariae). Kad se iza toga razišao sabor požunski (7. nov.), sastao se hrvatski sabor u Varaždinu (28. nov.), koji na referat svojih poslanika na požunskom saboru zaključi, „da u ovim kraljevinama i u njihovim poslovima juridičkim i političkim nikad ni u jedno doba nema biti jezik magjarski, niti ikaki drugi, nego samo latinski

1 Pod tim,,ilirski" biskup je imao na umu štokavštinu, a nipošto ne kajkavštinu.

[ocr errors]

službenim, jer su na ovom jeziku, koji je isto tako starodrevan kao i ovo kraljevstvo i njezin ustav, svi zakoni i zapisnici napisani, a kad bi se ukinuo, onda bi propala i kultura i narod, koji ne bi konačno više razumijevao svojih prava i zakona.“

Dvije godine potom opet se sastao sabor u Budimu (5. aprila 1807.), na kojem i opet iskoči briga Magjara oko njihova jezika. Taj je sabor provijavao u donjoj kući sasvim nov duh. Staleži magjarski konačno se ovdje listom probudiše u osjećanju spram magjarskoga jezika, pa je Pavao Nagy od Felsö Bükka izrekao važnu riječ, da je materinji jezik znatniji i od samoga ustava i od samoga staleštva,

kojoj se misli vaskoliko magjarstvo radosno odazvalo, dok su se Hrvati još uvijek grčevito držali,,staroga i posvećenoga jezika latinskoga“. Dvor pak upravo se od riječi Nagyovih prepao, te je smjeloga govornika uzeo smatrati revolucionarcem, a naročito kad je stao zahtijevati, da se u ugarske regimente uvede magjarski službeni i komandovni jezik. Medjutim staleži prihvatiše taj predlog, te su u njegovo obrazloženje iznijeli, da je broj dobrovoljaca stoga tako malen, što Magjari ne mogu da stupe u vojsku radi neznanja njemačkoga jezika. No sve se to nastojanje slomilo na otporu dvora i gornje kuće. Razumije se, i Hrvati ustali su protiv toga, ali ne u interesu hrvatskoga jezika, već latinskoga, istaknuvši, da je to neprovedivo, jer za to, da nauče savršeno magjarski, trebala bi čitava generacija; uvedenjem magjarskoga jezika, kane Magjari samo istisnuti Hrvate iz službi. Sabor se razišao 15. decembra, da ga već ubrzo naslijedi novi.

Da uzmogne okruniti treću svoju ženu, dražesnu Talijanku Mariju Ludoviku, Franjo je za 28. augusta 1808. ponovno sazvao sabor, koji mu je želju rado udovoljio. Kako se u to vrijeme već trebalo bojati novoga rata s Francuskom, to se ono jedanaest zakonskih članaka njegovih u glavnom odnosilo na obranu Ugarske i Hrvatske. No ima medju njima dva članka, koji su značajniji. Jednim je stvoren magjarski narodni muzej, te podjedno pozvan kralj s vladom, da za budući sabor spremi predlog o osnovi magjarskoga učenoga društva, dok je drugi članak taj puta zadovoljio želju Magjara obećanjem, da će se otvoriti ugarska vojna akademija, u čast kraljici prozvana,,Ludovika". Dakako, kralj je ovaj članak prihvatio jedino pod pritiskom novoga francuskoga rata, ali do ostvarenja njegova uza sve to, što je bilo darovima sabrana golema svota od gotovo milijun forinti, još dugo nije došlo.

Tek što se sabor dne 5. novembra razišao, planuo je veliki francuski rat od godine 1809., u kojem je Napoleon pobijedio austrijske vojske, te konačno zaposjeo Beč, a Magjare napose pozvao posebnim proglasom od 15. maja iz Schönbrunna, da se skupe na sabor na Rákoškom polju, te sebi izaberu samostalnoga kralja. Medjutim taj je poziv ostao bez uspjeha, jer se Magjari isto tako digoše protiv Napoleona kao i Hrvati. Tude bješe duša čitavoga otpora biskup Vrhovac organizovavši pučki ustanak, a Beču je svjetovao (19. apr.) : „Kad bi se učinila proklamacija dalmatinskom narodu, da će se Dalmacija kraljevini

« ПретходнаНастави »