Слике страница
PDF
ePub

Hrvatskoj, a po njoj Ugarskoj, po starom p r a vu sjediniti i utjeloviti, to mislim, da bismo ubrzo Francuze potukli“. Ali sve žrtve hrvatskoga naroda i njegovih vodja ne samo da ostadoše jalove, već na najveće ogorčenje cijele zemlje kralj Franjo odstupi schönbrunnskim mirom (14. okt.) svu Hrvatsku s desne obale Save Napoleonu, koji je pridruži svojoj Iliriji.

Ovo doba teških i dugotrajnih ratova nanijelo je narodu hrvatskomu tolike udarce, da ih nije bilo tako lasno preboljeti. Neizmjeran bješe porez u krvi, a nebrojeno tisuća narodnih ruku propalo je na bojnim poljanama evropskim. Tome još je pridolazio golemi novčani porez i onaj u prirodninama, dapače poslije schönbrunnskoga mira nastala je nova pogibao, koja je sve slojeve pučanstva jednako teško pogodila i bacila u krizu. Oni vječni ratovi proždrli su bajoslovne svote, koje nijesu bile sakupljene iz redovitoga dohotka. Poradi toga se država ispomagala štampanjem papirnatoga novca (Bankzettel) i kovanjem rdjavoga bakrenoga. Već godine 1800. bješe u prometu oko 200 milijuna banknota, koja je svota sve više rasla, tako da su one poplavile isto tako Hrvatsku, kao i Ugarsku i Austriju. Badava su se staleži na saborima, a naročito 1807., opirali papirnatom novcu, njega je sve više bivalo, što je imalo konačno za posljedicu, da mu se prometna vrijednost vanredno mijenjala sve više padajući. Poradi toga svi su pretrpjeli golemu štetu, a naročito ratar, obrtnik i trgovac. God. 1811. bilo je u prometu u monarkiji osim 80 milijuna nevaljaloga kovanoga novca još i preko jedne milijarde papira, našto je kralj Franjo bio prisiljen, da naredbom od 20. februara snizi vrijednost novca na jednu petinu. Ova naredba, obično zvana „državni bankrot“, bješe od nedoglednih posljedica, te je prouzročila opću bijedu i osiromašenje. Na teritoriju ugarskom i hrvatskom cirkuliralo je od toga novca neko 400 milijuna, pa je razumljivo, da je sniženje vrijednosti na 80 milijuna bilo pravom narodnom nesrećom, na koju su vijest Hrvatska i Ugarska odjeknule bolnim jaukom.

Poradi toga sastao se sabor 25. augusta 1811. u Požunu. Nakon žestokih i strastvenih rasprava taj je sabor stvorio pet zakonskih članaka, te se razišao 1. juna 1812. Imao je poglavitu zadaću, da uredi financijalne neprilike, no budući da je dvor htio da to uredjenje bude isto onakovo, kako je on to već učinio u Austriji, došlo je do sukoba, u kojemu staleži nisu htjeli da popuste. Stoga kralj Franjo raspusti sabor, te ga više ne sazivaše sve do godine 1825. vladajući samovoljno, a naročito poslije pada Napoleonova. U tom je bio kralju glavni savjetnik knez Metternich, od godine 1809. prvi ministar. On je već 1811. predlagao kralju suspenziju ustava ugarskoga i hrvatskoga, no Franjo ne htjede da na to pristane jedino poradi medjunarodnih zapletaja. Ali kad je bečki kongres opet (1815.) povratio Evropu u staru kolotečinu, pa kad je tako zvani „sveti savez“ navijestio svakom ustavu rat, zatvoriše se saborske dveri. Središte obnovljenoga austrijskoga apsolutizma bješe dakako Franjo, no duša svega knez Metternich.

Metternich bijaše muž simpatične spoljašnosti, obrazovan, duhovit i radin, ali bez svakoga moralnoga i pravnoga osjećaja, pa i bez pravoga državničkoga talenta. Lukavština i prevrtljivost, prosta sila i nasilje nadomještavahu kod njega umne sposobnosti, te ga učiniše despotom, čuvarom evropskih tamnica i nemilosrdnim krvnikom slobode i naroda, koji su htjeli da sudjeluju u javnim poslovima. Napoleona je mrzio silno, a kad ga je konačno strovalio, prenio je mržnju svoju na francuske slobodoumne ideje, koje je dosljedno i proračunano sa svim mogućim sredstvima obilne svoje armature progonio. Kralja Franju vodio je do njegove smrti (1835.) po svojoj volji

, i dok nije preokret medjunarodnih odnošaja pokolebao njegova sistema (1848.), Ugarska i Hrvatska stenjale su pod gvozdenim jarmom njegove_samovolje. Ovaj sistem karakterizirao je sam Franjo najjasnije riječima upravljenim profesorima ljubljanskoga liceja godine 1819. : „Sada se radjaju nekake nove ideje, kojih ja niti umijem cijeniti, niti ih hoću da cijenim. Držite se starih, koje su dobre i kod kojih je našim predjima dobro bilo, dakle može i nama dobro biti. Ne učenih, već dobrih gradjana hoću da imam. Čuvajte se da medju mladež ne raširujete tih novih ideja! Tko meni služi, mora da nauča ono, šta ja zapovijedam. Tko to ili ne može ili ne će da čini, on neka putuje, ili ću mu ja sam dati pakrački dekret (Laufpass)“. Te riječi najbolji su tumač kraljeva principa, kao da je cijela država privatno vlasništvo vlada revo. Kod toga se sistem upirao na vojsku, javnu i tajnu

policiju, kojoj je stajao na čelu ministar grof Sedlnitzky (od 1817.) Sada procvate cenzura do nevidjenoga savršenstva, tako da se u ono vrijeme nije proučavala filozofija, povijest i prirodopis, već se svijet smio baviti jedino glazbom, istočnim · jezicima i sličnim „neopasnim“ predmetima. Škole su bile radi toga na pola prazne, jer je vlada išla za tim, da dobije pokorno činovništvo, a ne prosvijetljene državljane. Dašto, apsolutistički vladari redovito ništa ne nauče iz historije, jer vazda drže, da je njihove prethodnike prisililo samo pomanjkanje snage na popuštanje, a za tu snagu misle, da njome razpolažu u punoj mjeri.

Budući da se vladalo neustavno, bez sabora, samo naredbenim putem, to se Magjari i Hrvati utekoše županijskim skupštinama, gdje su podigli glasne proteste. Nato imenova vlada po županijama komesare, te je vojničkom silom provodila u krepost kraljevske naredbe. Poradi toga nastupi pravo političko mrtvilo i opća zastrašenost. Svijest narodnu održaše budnom u to doba još jedino književni pokušaji. U Hrvatskoj bješe tome na čelu biskup Vrhovac. Dne 26. juna 1813. izdade on na svoj kler cirkular, u kojem ga poziva, da se za

za „ilirski jezik“, njegovu frazeologiju i pučke pjesme. „Ilirski jezik, kaže biskup, premda se u tolikim ustima različno izgovara, ipak imade u riječima i govoru svoju čistoću i krasotu, u pojedinim stvarima raznolikost obilja i slatkoću, te ne gledajući na razliku izmedju pojedinih narječja i primjesu riječi tudjica, plodan je i čistim riječima“. Malo po tom izdade 1815. Zagorac Antun MiDr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

9

uzme

[ocr errors]

ha nović spis „Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku“, u kojem se obori na latinski u korist hrvatskoga. Dvije godine poslije toga (1817.), zatraži Karlovčanin Juraj Šporer, sin bivšega maire-a za francuskoga vladanja Josipa Šporera, dopuštenje od kralja Franje, da može izdavati „ilirske“ novine pod imenom „Oglasnik ilirski“ u Beču, dva puta nedjeljno, i to poglavito beletrističkoga sadržaja. Premda je Sporer tada bio mladić od dvadeset i dvije godine i slušač medicine na sveučilištu, Metternich mu dade dopuštenje (u junu 1818.) uz tajnu motivaciju kralju, što će se tim novinama možda polučiti „viša državna svrha", da će se „pravoslavni Iliri", koji sada većma imadu oči uprte u Petrograd negoli u Beč, radi toga što se služe kao i Rusi ćirilovskim pismom, okaniti ćirilice, te prigrliti latinicu, a kroz to i privrženiji postati Austriji. Medjutim Šporerove novine nikad ne ugledaše svijetla, jer poziv na pretplatu ne nadje baš nikakova odziva u narodu.

No apsolutizmu je došao prije kraj, negoli su se u Beču nadali. Jer kad je kralj pokušao, povodom buknule revolucije u Italiji i Španiji, da naredbenim putem sakupi 30.000 regruta po Ugarskoj i Hrvatskoj, skočiše županije složno na noge, te uskratiše svaku suradnju uputivši kralja, da sa zove sabor. Istodobno povisi Franjo još i cijenu soli od 4 na 8 for. po centi, te naloži, da se ratni izvanredni porez plaća u srebru, što je pet puta više vrijedilo od papirnatoga novca. Radi toga postade otpor općenit, dapače poprimi tako

« ПретходнаНастави »