Слике страница
PDF

Još na proglas Josipov od 28. januara odmah se sastadoše, iza višegodišnje stanke, županijske skupštine, da rasprave o svojim tegobama. Ove su skupštine protekle ponajviše veoma bučno, a neke dapače i vrlo burno. Ni u Hrvatskoj nije bilo raspoloženje bolje negoli u Ugarskoj.

Cim je Josip II. povukao svoje reforme, te narodu povratio stari mu ustav (28. jan. 1790.), nastade posvuda živahno protivunjemačko gibanje; carevi zemljomjeri (geometri) i ostalo njemačko činovništvo spase se bijegom u Kranjsku i Štajersku, dapače i sam ban-komesar grof Franjo Balassa, po pričanju savremenoga grofa Adama Oršića, uteče ispred bijesa mladeži ponesavši sa sobom sav arkiv svoga banovanja.1 Istodobno vraćala se (privolom Josipovom od 18. febr.) kruna sv. Stjepana iz Beča u Budim. Osjećaje naroda hrvatskoga u to doba, najbolje karakteriše jedna anonimna pjesma, spjevana po načinu fra. Andrije Kačića štokavsko-ikavskim dijalektom.2 Nepoznati stihotvorac opisuje jato sokolova, vitezova i mladih plemića, a izrijekom spominje baruna Ignjata Magdalenića, grofove Franju Vojkffvja, Adama i Ivu Oršića, kako polaze u Budim, gdje ih dočekaše djevojke, koje se u kolo uhvatiše, te one „od Ilira dike vilovite, — izvedoše pisne glasovite. — Slovinkinja divno kolo vodi, —. pak pripiva slovinskoj gospodi, — a najposlije svoj zemlji hrvatskoj, — ohda

1 Danas se nalazi u narod, muzeju u Budimpešti.

2 „Pisma od plemenite čete Horvata u Budim za pohodit svetu krunu odlazećih. Ispisana po G. K. u Zagrebu 1790."

rečem bolje iliričko j". U tom kolu djevojke Budimkinje srdačno pozdravljaju „gospodu virnestražare — svete krune, od Hrvata dan e", želeći im vazda sreću na oružju i dobro zdravlje od Boga. U Budim stiže kruna sv. Stjepana 21. februara, dakle dan poslije Josipove smrti.

Malo dana potom sastadoše se i hrvatske županije na generalnu skupštinu. Od svih je najzanimljivija županija zagrebačka, koja se sastala 2. marta. U taj se čas već saznalo za smrt carevu, pa se pod dojmom toga dogadjaja i kretao smjer raspravljanja. Kako je dokinućem županija još od 1784. i odrekom Nikole Skrlca od časti velikoga župana bilo to mjesto prazno, predsjedao je prvi podžupan Ivan Jurinić, koji je u taj čas već bio u položaju, da javi skupštini, da je dopisom ugarskoga namjesničkoga vijeća (to jest ugarske vlade) Nikola Škrlec opet uspostavljen na osnovu Josipova reskripta od 28. januara, što bi burnim oduševljenjem pozdravljeno. Iza toga je županijska skupština upravila na ugarsko namjesničko vijeće predstavku, u kojoj uznositim riječima izriče beskrajnu radost svoju, što je pokojni vladar svojom posljednjom voljom vratio „Ugarsku samoj sebi i što je to htio da zasvjedoči pred nama, našim potomcima i pred čitavom Evropom." No beskrajnu radost njezinu smućuje misao, da joj sreća nije potpuna. „Još pale one rane, što nam ih kroz pet godina zadade grof Franjo Balassa, koji nije poštivao ni vjere, ni poštenja, ni države, niti povjerene mu domovine. Dapače nedavno, još prije no je stigla vijest o carevoj smrti, požurio se u Beč, da Leopoldall., koga svatko hvali, ispuni sumnjom spram najboljih rodoljuba, a osobito protiv nas. Njegovi su grijesi tako teški, da naš vapaj: trebamo novog bana, dopire do zvijezda, a to samo s tim više, što su dosele dobival i plemići ovu čast jedino na preporuku staleža i redova hrvatskoga sabora, a ožive li nam stara prava, bit će grof Balassa i onako kao uzurpator nezakonit". Sada se nabraja duga čitulja Balassinih nasilja i zlodjela, a onda se nastavlja: „Ali nama ne treba samo ban, nama treba i protonotar, pa zbog toga treba da se sastane hrvatski sabor još prije ugarskoga". Za bana pak preporuča županija zagrebačka, medju ostalima i grofa Ivana Erdod y j a. No istodobno se i neke ugarske županije zabaviše hrvatskim poslovima. Tako je županija Arva, ispod Tatre, razaslala cirkular, u kojem se kaže medju ostalim, da je nužno, da bude o dnošaj s Hrvatskom što tješnji, pa stoga, neka ona ne šalje samo poslanike svoje na sabor (zajednički), već neka daje na njemu i sanirati svoje povrede, dok je vesprimska stvorila zaključak, da treba u sve urede uvesti m a g j a r s k i jezik po uzoru kulturnih naroda; „u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji neka ostane latinski, dok ne nauče mag j a r s k i. Kad su nam mogli nametnuti tudji jezik, ne može se ni nama kratiti to naše pravo; jedino kod suda i u crkvi neka ostane latinski jezik."

Malo potom primi Leopold ostavku grofa Franje Balasse (21. marta), s motivacijom, da Hrvatskoj treba vojnička ličnost kao ban, pa imenova po predlogu zagrebačke županije i na privatnu preporuku biskupa zagrebačkoga Maksimilijana Vrhovca1, i zagrebačkoga župana Nikole Škrlca2, tada vodje hrvatskoga plemstva, dne 31. marta grofa Ivana Erdodvja banom (1790.—1806).3 Skoro potom imenova Leopold biskupa Vrhovca svojim komesarom (12. aprila), te ga podjedno ovlasti, da sazove hrvatski sabor za 12. maja i da na njemu instalira novoga bana.

Još prije negoli je taj kraljev otpis stigao u Zagreb, sastala se ponovno županija zagrebačka na glavnu skupštinu (15. aprila), kojoj je prvi puta opet predsjedao Nikola Škrlec kao obnovljeni

1 Maksimilijan Vrhovac rodio se 23. nov. 1752. u Karlovcu. Ponajprije posveti se vojničkom staležu kao i otae mu, no onda ga ostavi, te podje u sjemenište zagrebačko, bečko i bolognsko, te se 1774. vrati u Zagreb kao doktor teologije. G. 1775. bješe zaredjen, te postade rektor u sjemeništuu Zagrebu, a radi slobodoumnih ideja imenova ga car Josip II. 21. aug. 1787. biskupom zagrebačkim. Umr'o je 16. dec. 1827.

2 Nikola Škrlec rodio se od oca Sigismunda, predsj. sudb. stola, god. 1731., valjda u Zagrebu, kao potomak još 1608. nobilizirane turopoljske porodice. Prve nauke učio je u Zagrebu, a onda nastavi nauke u Beču, gdje mu učitelj bješe kanonik Balt. Krčelić, Bologni i ugarskom Jegru (Eger). God. 1755. stupi u službu županije zagrebačke, te bi iza raznih služba imenovan njezinim vel. županom 1782., te je kao takav izuzevši jozefinsko doba od 1784. do 1790. i umr'o u Zagrebu 29. jan. 1799.

'han Erdodv, sin Gjure Erdodvja, rodio se god. 1760.; postade car. kr. komornikom, onda pravim tajnikom savjetnikom i vijećnikom ugar. namjesničkoga vijeća, te vel. župan Zvolenskim. Banom ostade od 1790. do smrti 23. marta 1806. Ostavio je sinove Aleksandra, Petra i Zigmunda.

župan, đa opravi restauraciju. Svečana deputacija pošla je po nj u biskupsku polaču, te ga doprati u dvoranu, gdje bi od ukupnoga plemstva burno pozdravljen. Zapremivši mjesto velikoga župana, izreče Nikola Škrlec vrlo značajan govor. Ponajprije sjeti plemstvo nemilih dogadjaja prošlih godina, naime kako je odstranjena čast velikožupanska, pogaženi bili zakoni, uvedene tudjinske uredbe i „egzotičan jezik", no podjedno istaknu, da se zapravo takove težnje od strane e g z ekutivne vlasti (to jest bečkoga dvora) pokazase već od vremena Karla III., tako da se stvorio pravi sistem mimoilaženja vlasti legislativne ili sabora. Zato treba, „da se n erazrješivom vezom sjedinimo sa Ugarskom, onda ne će više vlast egzekutivna moći prelaziti svojih g r a n i c a". Stoga bi trebalo, da se uredi „v rhovni senat kraljevine" (naime i Ugarske i Hrvatske), koji bi bio izravno u vezi s vladarom, ali tako, da se ništa ne može bez privole čitavoga senata učiniti; nadalje treba da se županski čin obnovi, kaki je bio u doba Andrije II.; da uopće pojedinac ništa ne može s a m da odredi i konačno treba, da i egzekutivna vlast bude odgovorna legis 1 a t i v n o j; ,,pa kad sve to bude tako uredjeno, reče Škrlec, tada ne će više nikaka pogibao zaprijetiti našem ustavu od egzekutivne vlasti, i to ni od njezinih izravnih, ni od neizravnih pomagača . . ." „Ovo je moje privatno mišljenje, kako da se ustav usavrši i obez

« ПретходнаНастави »