Слике страница
PDF
ePub

Metternich bijaše muž simpatične spoljašnosti, obrazovan, duhovit i radin, ali bez svakoga moralnoga i pravnoga osjećaja, pa i bez pravoga državničkoga talenta. Lukavština i prevrtljivost, prosta sila i nasilje nadomještavahu kod njega umne sposobnosti, te ga učiniše despotom, čuvarom evropskih tamnica i nemilosrdnim krvnikom slobode i naroda, koji su htjeli da sudjeluju u javnim poslovima. Napoleona je mrzio silno, a kad ga je konačno strovalio, prenio je mržnju svoju na francuske slobodoumne ideje, koje je dosljedno i proračunano sa svim mogućim sredstvima obilne svoje armature progonio. Kralja Franju vodio je do njegove smrti (1835.) po svojoj volji, i dok nije preokret medjunarodnih odnošaja pokolebao njegova sistema (1848.), Ugarska i Hrvatska stenjale su pod gvozdenim jarmom njegove samovolje. Ovaj sistem karakterizirao je sam Franjo najjasnije riječima upravljenim profesorima ljubljanskoga liceja godine 1819. : „Sada se radjaju nekake nove ideje, kojih ja niti umijem cijeniti, niti ih hoću da cijenim. Držite se starih, koje su dobre i kod kojih je našim predjima dobro bilo, dakle može i nama dobro biti. Ne učenih, već dobrih gradjana hoću da imam. Cuvajte se da medju mladež ne raširujete tih novih ideja! Tko meni služi, mora da nauča ono, šta ja zapovijedam. Tko to ili ne može ili ne će da čini, on neka putuje, ili ću mu ja sam dati pakrački dekret (Laufpass)“. Te riječi najbolji su tumač kraljeva principa, kao da je cijela drža va privatno vlasništvo vlada revo. Kod toga se sistem upirao na vojsku, javnu i tajnu

policiju, kojoj je stajao na čelu ministar grof Sedlnitzky (od 1817.) Sada procvate cenzura do nevidjenoga savršenstva, tako da se u ono vrijeme nije proučavala filozofija, povijest i prirodopis,

već se svijet smio baviti jedino glazbom, istočnim · jezicima i sličnim „neopasnim“ predmetima. Skole su bile radi toga na pola prazne, jer je vlada išla za tim, da dobije pokorno činovništvo, a ne prosvijetljene državljane. Dašto, apsolutistički vladari redovito ništa ne nauče iz historije, jer vazda drže, da je njihove prethodnike prisililo samo pomanjkanje snage na popuštanje, a za tu snagu misle, da njome razpolažu u punoj mjeri.

Budući da se vladalo neustavno, bez sabora, samo naredbenim putem, to se Magjari i Hrvati utekoše županijskim skupštinama, gdje su podigli glasne proteste. Nato imenova vlada po županijama komesare, te je vojničkom silom provodila u krepost kraljevske naredbe. Poradi toga nastupi pravo političko mrtvilo i opća zastrašenost. Svijest narodnu održaše budnom u to doba još jedino književni pokušaji. U Hrvatskoj bješe tome na čelu biskup Vrhovac. Dne 26. juna 1813. izdade on na svoj kler cirkular, u kojem ga poziva, da se zauzme za „ilirski jezik“, njegovu frazeologiju i pučke pjesme. „Ilirski jezik, kaže biskup, premda se u tolikim ustima različno izgovara, ipak imade u riječima i govoru svoju čistoću i krasotu, u pojedinim stvarima raznolikost obilja i slatkoću, te ne gledajući na razliku izmedju pojedinih narječja i primjesu riječi tudjica, plodan je i čistim riječima“. Malo po tom izdade 1815. Zagorac Antun Mi

Dr. F. pl. Šišić : Hrvatska povijest.

h a nović spis „Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku“, u kojem se obori na latinski u korist hrvatskoga. Dvije godine poslije toga (1817.), zatraži Karlovčanin Juraj Šporer, sin bivšega maire-a za francuskoga vladanja Josipa Šporera, dopuštenje od kralja Franje, da može izdavati „ilirske“ novine pod imenom „Oglasnik ilirski“ u Beču, dva puta nedjeljno, i to poglavito beletrističkoga sadržaja. Premda je Sporer tada bio mladić od dvadeset i dvije godine i slušač medicine na sveučilištu, Metternich mu dade dopuštenje (u junu 1818.) uz tajnu motivaciju kralju, što će se tim novinama možda polučiti „viša državna svrha“, da će se „pravoslavni Iliri“, koji sada većma imadu oči uprte u Petrograd negoli u Beč, radi toga što se služe kao i Rusi ćirilovskim pismom, okaniti ćirilice, te prigrliti latinicu, a kroz to i privrženiji postati Austriji. Medjutim Sporerove novine nikad ne ugledaše svijetla, jer poziv na pretplatu ne nadje baš nikakova odziva u narodu.

No apsolutizmu je došao prije kraj, negoli su se u Beču nadali. Jer kad je kralj pokušao, povodom buknule revolucije u Italiji i Španiji, da naredbenim putem sakupi 30.000 regruta po Ugarskoj i Hrvatskoj, skočiše županije složno na noge, te uskratiše svaku suradnju uputivši kralja, da sazove sabor. Istodobno povisi Franjo još i cijenu soli od 4 na 8 for. po centi, te naloži, da se ratni izvanredni porez plaća u srebru, što je pet puta više vrijedilo od papirnatoga novca. Radi toga postade otpor općenit, dapače poprimi tako

[ocr errors]

ozbiljnu formu, da su mu se morale pridružiti još i dvorska ugarska kancelarija, ugarska vlada i dvorska ugarska komora, to jest najviša financijalna oblast, izjavivši složno, da tako ne ide, već poradi velikoga narodnoga siromaštva, dapače i sam kraljev brat, palatin Josip stajaše na strani otpornika. Poradi toga morao je Franjo, odnosno Metternich, popustiti : sabor bi sazvan za 11. septembra 1825. u Požun.

V. Uzmicanje Hrvata ispred napredovanja Magjara.

(1825.--1830.) Obustavu ustavnih institucija dokrajčio je kralj Franjo upravo neočekivano, kad je iz talijanskoga grada Bergama dne 3. jula sazvao sabor u Požun za 11. septembra 1825. Odluka njegova značila je s načelnoga gledišta pad dotadašnjega sistema i bankrot apsolutizma, a tako su je staleži općenito i shvatili. Medjutim službeno motivirao je dvor ovu promjenu tako, kao da kralj hoće u prvom redu, da okruni četvrtu ženu svoju Augustu Karolinu Bavarsku, što je dašto bio samo plašt pravoj tendenciji. I dvoru se pričinilo poradi medjunarodnih zapletaja potrebnim, da umiri javno mnijenje Ugarske i Hrvatske, naime staleže, od čega je Metternich tim manje trebao da zazire, što se brzo uvjerio, da u borbi protiv slobodoumnih ideja jedva da bi mogao sebi naći boljega druga od ugarskih i hrvatskih staleža. Još u februaru 1824. prika zao je kralju Franji program, sagradjen na istim načelima, što ih je tada smatralo svojima i vladajuće ugarsko i hrvatsko društvo, naime plemstvo i kler. U smislu toga programa pak naviješten je rat novom, ili tako zvanom trećem stale žu, koji je nikao iz rada i obrazovanosti, te se proširio diljem cijele Evrope kao glavni lučonoša svakoga napretka ; reče, da je „,treći stalež“ onaj, iz kojega izlaze tako zvani umjerenjaci, slobodoumnici, doktrinarci, čovjekoljubi i njima slični, koji zvučnim fra zama i lozinkama zaludjuju svijet. Te njihove nazore treba istrijebiti, pa je dužnost plemstva, da učestvuje u borbi protiv ovoga „trećega staleža“, jer i onako je zavidan i pohlepan za vlašću, a opasan državi sa svojim revolucionarnim težnjama. Eto, u službu takova shvaćanja htio je Metternich da stavi plemstvo, a naročito velikaše ugarske i hrvatske, pa je zato i dao sa zvati sabor, za koji se inače nije zanosio ; u povjerljivom razgovoru nazivao ga je „najdosadnijom zabavom na svijetu“, te se ljutio, što se zbog njega mora na neko vrijeme da obuče „kao husar“ i da govori latinski.

Uoči sabora požunskoga sastao se 22. augusta hrvatski u Zagrebu, na kojem budu kao poslanici na zajednički sabor izabrani Stjepan Ož egović i Antun Kukuljević u donju, a Alojzije B u ž a n u gornju kuću. Instrukcija, što je primiše od hrvatskoga sabora traži : sjedinjenje Dalmacije i Vojne Krajine, onda da slavonske županije plaćaju porez poput hrvatskih, jer pripadaju pod upravu bansku, da se snizi carina na austrijskoj granici, te konačno, da se kmetovima zabrani slobodno seliti, čime je i sama pomisao na

« ПретходнаНастави »