Слике страница
PDF
ePub

Ovo cjepkanje, prirodjeno mišljenju ne samo slavenskih naroda onoga vremena, nego i germanskih, bješe obilno poduprto u prvom redu geografskim prilikama, biva geografske jedinice ili cjeline, omedjene prirodnim medjama, kao što su to u prvom redu visoke planine, stvarale bi i političke jedinice ili cjeline, onako kako je to bilo i u drevnoj Grčkoj. Poradi toga prevladavaju u nas odmah od iskona, od doseljenja na balkansko poluostrvo, geografski lokalni na zivi potiskujući u pozadinu nacionalni, a samo je dalja posljedica, da se proširenjem jedne političko-geografske jedinice nad drugom uzeo širiti i naziv one, koja je održala pobjedu, dakle one, koja se proširila. Tako eto imamo ime hrvatsko (,,Hrvati“) u neko doba ograničeno na teritorij izmedju Cetine i Raše; ime „Slovinci“ na zemlju izmedju Kupe, Drave i Save; ime Bosna, Bošnjani na vrelište rijeke Bosne; Neretljani na donju Neretvu; Zahumljani na gornju i srednju Neretvu oko planine Huma, i slično.

Ovo narodno shvaćanje još su podupirale kroz sav srednji vijek a i novi vijek, sve do nadomak XIX. vijeka, onodobni neki općeniti principi. Nacionalna ideja, odnosno ideja narodnoga jedinstva, mogla se tek roditi, nakon što su bili odstranjeni ovi mnogovjekovni principi čovječanstva. U prvom redu bilo je to shvaćanje kršćanstva o jed nakosti svih ljudi, dašto, samo koliko su bili istoga vjerozakona. U to se doba ne pita toliko, da li je netko Hrvat, Talijan, Magjar ili Nijemac, već da li je katolik. Tako su hrvatski i magjarski plemići jedan drugome mnogo bliži upravo u svemu, negoli primjerice hrvatski plemić bosanskomu bogomilu, ili istočno-pravoslavnom Srbinu, a da i ne govorimo o docnijem bosanskom muslimanu. Stoga je dakle nacionalna ideja mogla tek onda nastati, kad je kod ljudi nestalo vjerske gorljivosti. Nadalje trebalo je ljudstvo da promijeni svoje mišljenje o politici i o državnom pravu. U ono pomenuto doba važio je kao princip, da su narodi vlasništvo njihovih vladara. Poradi toga prelazili bi podanici kao materijalna baština od oca na sina, dapače vladar ih je mogao i prodati, založiti ili uvjetno darovati, kome je htio. Zbog toga dakako sasvim je prirodna stvar, da su se sredovječne kao i novovjeke države stvarale tako, da se granice jednoga istoga naroda gotovo nikad ne podudarahu podjedno još i s državnim granicama. Nacionalna ideja opet traži, da se jedan isti narod okupi u jednoj istoj drž a vnoj tvorbi, pa tako dakle u nekim slučajevima čak da se teritorija, koja inače pripadaju raznim vladarima, ujedine u jedan. Da se taki zahtjev samo i staviti uzmogne, trebalo je dašto u prvom redu posve napustiti onaj drevni princip, te izreći nov: da država postoji poradi naroda koji ima pravo, da sebi uredi vladu kakovu hoće i treba. Prema tome dakle, ideja nacionalna mogla se roditi tek poslije pada ideje legitimiteta. Nadalje ne da se ni zamisliti postanak nacionalne ideje ondje, gdje je jedan isti narod još sasvim zaokupljen lokalnim običajima, interesima i razlikama, jer upravo ove razlike onemogu

nomodnosti

ćiše narodno jedinstvo. Stoga je tek živahan saobraćaj izmedju svih dijelova jednoga naroda od potrebe, da ovakove opreke izmedju pojedinih općina, gradova ili pokrajina sasvim izjednači. Konačno dobila je nacionalna ideja možnu potporu još i u demokraciji, jer narodnom jedinstvu pravi su dušmani svi strogo zasebni staleži, u prvom redu plemstvo, kojemu je bilo većma do staleške razlike negoli do narodnoga jedinstva. Poznato je, kako se evropsko ukupno plemstvo smatralo tako reći kao jedan narod spram neplemenitih podanika i sugradjana svojih, s kojima ne htjede ništa zajedničko da ima. Pa tako je dakle pobjeda demokracije, odnosno pad staleških razlika tek omogućila oživotvorenje ideje narodnosti.

Spoznaje o narodnom jedinstvu bilo je kod inteligencije hrvatske već davno prije XIX. vijeka. Prvi poticaj dali su tudjinci, u prvom redu Bizantinci i Italijanci, koji su nazivali svaku zemlju, u kojoj obitavahu Slaveni imenom „Sclavonia“, ne mareći mnogo za njihove domaće i narodne nazive. Od njih prihvatiše u književnosti taj naziv i naši obrazovani ljudi, zovući sebe Slavenima, a jezik slavenskim. No od polovice XV. vijeka nastade u tome važna promjena. To je doba rapoga humanizma, čije se djelovanje najizrazitije rokazivalo baš u tom, što se išlo za tim, da se svemu podade oblik i naziv staro-klasički. Naročito se u tom pravcu radilo u geografiji, i to pod dojmom glasovitoga Ptolomejeva djela (iz II. vijeka naše ere), koje je od godine 1438. dalje sve do XVIII. vijeka bilo jedinim i isključivim geografskim priruč

ziumanizma, di važna promico polovice Xaveni

nikom. Sada uzeše učeni ljudi onih vremena uskri. sivati stara geografska i etnografska imena grčka i rimska namećući ih onim narodima, koji su tada gospodovali ili bar prebivali u nekadanjim rimskim provincijama. Ovako eto budu prozvane zemlje u kojima je naš narod stanovao jednim imenom Ilirija, a narod Iliri. Prvi jasni trag tome nalazimo u geografsko-historičkom djelu „De Europa“ čuvenoga humanista Eneje Silvije Piccolominija, docnijega pape Pije II. (1458.–1464.). U XVI. glavi piše on: „Iza Arbanije dolaze ilirska plemena (Illyricae gentes); taj soj ljudski naziva naše doba Slavepima (Sclavos) i Bošnjanima, drugi ih opet zovu Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima“. Nešto kasnije oko 1460., napisao je bizantinski historik Laonikos Chalkondyles u svojoj turskoj historiji za bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića (1421.-1443.), da je „vladar Ilir a“.

Odsada od pod kraj XV. vijeka dalje ne samo da se ime Ilirije i Ilira stalo i kod naših učenih ljudi širiti i upotrebljavati, a naročito medju katoličkim klerom, već je, šta više, uzelo maha uzimati tvrdo uvjerenje, kao da smo mi autohtoni na našoj zemlji, pa tako ne samo da su stari Iliri bili na ši predji, već da su i svi oni rimski vladari, koji su rodjeni na našem teritoriju (kao Konstantin Vel., Dioklecijan i Probo) takodjer bili sinovi našega naroda. Pod dojmom ovoga mišljenja i uvjerenja stade se sada razvijati ne samo narodni ponos, već i pojam (i to prvi puta od vijekova) narodnoga jedinstva, ali još ne sa političkom

težnjom nacionalne države, već samo u etnografskom smislu. Ali pored toga nije se zaboravilo ni na stariji širi slavenski naziv, dapače ni na uži hrvatski. Potom se pošlo za korak dalje i stalo se identifikovati ilirskim imenom sve Slavene, a neki su dapače, budući da im je Ilir bio koliko Slaven, a Hrvat opet koliko Slaven, uzeli nazivati sve Slavene Hrvatima. Tome su najizrazitiji predstavnici Senjanin Pa va o Ritter (Vitezović * 1652. † 1713.) i Zagorac ježovit Andrija Jambrešić (* 1706. † 1758.), koji je godine 1742. izdao u Zagrebu latinsko-hrvatsko-njemačko-magjarski rječnik za učeničku porabu. Pod riječju Illyricum kaže Jambrešić ovo: „Illirianska zemlja, država iliti veliko slovensko carstvo, kraljevstvo, koje vu sebi več (= više) kraljevstvih ka kti Horvatsko, Da lmatinsko, Bosansko, Bogarsko, Serblinsko, sad a š nje slovensko (= Slavonija) etc. zadrža va“. Iza toga piše u opširnom latinskom članku ono, što zna iz prošlosti ove Ilirije od najstarijih vremena. Najprije govori o razdiobi staroga rimsko ga Ilirika, a onda prelazi na podrijetlo Slavena, koje identifikuje s Ilirima, te ponosno ističe, da je slavenski ili ilirski jezik najprostraniji na svijetu, jer se govori od davnine sve do njegova vremena u Hrvatskoj, Dalmaciji, Arbaniji, Fraciji, Bosni, Srbiji, Bugarskoj, Slavoniji, Istri, Kranjskoj, Koruškoj, donjoj Štajerskoj, Moravskoj, Češkoj, u velikom dijelu Ugarske, Poljskoj, Litavskoj, Moskovskoj, Rusiji i drugdje još, dapače i kod istih je Turaka počašćen kao

« ПретходнаНастави »