od presudne važnosti rad Šafarikovi Kollárov2, dvojice ugarskih Slovaka.

U martu 1826. izišla je u Budimu Šafarikova knjiga,,Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten“. U njoj se najprije govori o podrijetlu, domovini i prošlosti drevnih Slavena, a onda o vjeri, običajima, kulturi i jeziku njihovu. Kao naličje ovoj slici, Šafarik potom iznosi stanje Slavena u njegovo doba, to jest u trećoj desetini XIX. vijeka, sa statističkim podacima i nabrajanjem pomagala za razvitak slavenske kulture, kao što su to muzeji, biblioteke, učena društva, novine, štamparije i drugo. U ovoj slici Hrvati izlaze u osobito jadnom svjetlu: niti se u njih spominju kakve biblioteke, niti učena društva, niti novine; Šafarik jedino zna za štamparije, i to u ovoj izreci, jedinoj u kojoj se Hrvati poimence spominju :

1 Pavao Josip Šafarik rod. 31. maja 1795. u Kobeljarovu (gömör. žup.) u sjev. Ugarskoj. Svršivši domaće nauke podje u Jenu, gdje se počeo baviti filozofijom, historijom i filologijom. Od god. 1819. do 1833. bješe profesorom na srpskoj gimnaziji u Novom Sadu, pa otale i njegov veliki interes za južne Slavene, a naročito sklonost za Srbe. God. 1833. preseli se u Prag, gdje postade kustosom sveuč. biblioteke (1841.), te baveći se jednako naukom i umro 26. maja 1861. Najglasovitije mu je djelo,,Slavenske starožitnosti" (1837.), prevedeno na više jezika.

2 Jan Kollár rod. 29. jula 1793. u Mošovcima u sjev. Ugarskoj. Nakon svršenih domaćih nauka podje i on u Jenu, gdje se u njemu (kao i u Šafariku) razbudi ideja panslavenska gledajući postanak ideje pangermanske. Bješe protestantski pastor u Pešti. Umro je u Beču 24. jan. 1852., kuda ga pozvaše 1849. za profesora arheologije i slavenske mitologije na sveučilište.

„Die Kroaten, in Ofen und Agram". U trećem i četvrtom odsjeku iznesena je historija srpske i hrvatske literature i to ponajprije u,,Geschichte der Sprache und Literatur der Slawoserben griechischen Ritus", a onda to isto,,der katholischen Slawoserben (Dalmatier, Bosnier, Slavonier) und Kroaten". Prema tome vidjamo, da Šafarik nije dijelio Hrvata od Srba po vjeri, već po dijalektų 1 azbuci (ćirilici, odnosno latinici). Ova knjiga Šafarikova, prva, u kojoj su prikazani svi Slaveni u prošlosti i sadašnjosti, bješe od ne običnoga dojma na sve svoje savremenike, a u prvom redu na omladinu, kojoj ju je Šafarik i posvetio.

Dvije godine potom (1828.) izdao je Šafarik novo djelo: „Über die Abkunft der Slaven", u kojem je razpravljao o pradavnoj historiji svih Slavena. Osnovna mu je misao, da su Slaveni starosjedioci u Evropi. odnosno Iliri i Tračani takodjer su Slaven i, I ovo djelo, inače puno pogrješaka, naročito u etimologisanju, ostavi dubok dojam na sve slavenske i neslavenske krugove svoga vremena. Naročito kod Slavena bješe mu ime upravo magična čara : Šafarik je prvi panslavenski naučenjak u koga su svi upirali oči kao u najmjerodavnijega učitelja, što više, djela su njegova stekla i glas apologije pred omalovažavanjem Slavenstva od strane zapadnih naroda. Mirko Bogović izrijekom pripisuje medju ostalim otpor Hrvata spram Magjara radu Šafarikovu:,,Taj otpor bi... takodjer silno potaknut glasovitim djelom P. I. Šafarika

,,Geschichte der slavischen Sprache und Literatur"... i još drugim u ono vrijeme izišavšimi, istinabog njemački, no ipak skroz i skroz u slavenskom duhu pisanimi knjižicami, koje bi se jedva izišavše odmah razgrabile i čitale. Uz to se domorodci po raznim domovine naše gradovih dogovarahu o napretku duševnom, kojega je potrebu svaki jur živ osjećao, što je sve skupa mnogo k tomu doprinijelo, da se prokrči onaj put, kojim su odmah za tim krjepko udarili mladi naši književnici.‘

66

Ako je Šafarik temeljni kamen na uk e panslavenske, a ono je Jan Kollár pjesnik i filozof panslavenski. Svojom,,Slavy dcera" stvorio je ideju kulturnoga ujedinjenja Slavenstva, ideju slavenske veličine i snažnoga ponosa, kroz što je ispunjao duše mnogobrojnih potištenih Slavena nadom u oslobodjenje i spas. Kako je Kollár u pjesmi svojoj sve slavne ljude krvi slavenske smjestio u nebo (raj), stvorio je i misao medjusobnoga poštovanja i ljubavi izmedju Slavena raznih grana. Odista, u to je doba osobita slava bila nalaziti se u Kollárovu raju, a ta je zapala još prije preporoda (1832.) mladoga Hrvata iz Krapine Ljudevita Gaja.

2

1 Prvo izdanje 1821., drugo 1824., treće 1832.

2 Ljudevit Gaj rodio se 8. jula 1809. u Krapini u hrvatskom Zagorju. Gimnaziju izučio je u Zagrebu i Karlovcu, te je još kao gimnazista karlovački izdao njemačku knjižicu,,,Die Schlösser bei Krapina" (1826.). Već kao sveučilištni djak u Beču, Gracu i Pešti dao se na rad oko preporoda naroda hrvatskoga, koji ispunjava znatan dio narodne prošlosti, naročito od godine 1832. dalje. Umr'o je u Zagrebu 20. aprila 1872.

Medjutim pored ovih sveslavenskih umova još je od osobite važnosti djelovanje Srbina Vuka Stefanovića Karadžića i njegovo.izdavanje narodnih pjesama, male gramatike i rječnika. Ova djela, koja su znala steći ne samo priznanje, nego upravo udivljenje čitave Evrope, postala su prema tadanjim filološkim nazorima najbistrijim izvorima čistoga narodnoga ilirskoga (srpskoga) jezika.

Eto pod utjecajem svih ovih ideja i pravaca stajala je omladina naša u prvim desetinama XIX. vijeka. Već 1813. zna biskup Vrhovac, da se u Beču stvorilo društvo učenih ljudi sa zadaćom, da oplemeni i njeguje jezik ilirski, očistivši ga od tudje natruhe; medjutim o tom nam društvu inače nije još ništa izbliže poznato. Mnogo je važnije omladinsko središte bio Grac, gdje se oko 1827. nalazio djački „Ilirski klub“, od šale prozvan još i ,,Narodna vlada". Duša te male i vrlo aktivne družine djačke bio je Mojsije Baltić, a organizovana bješe ovako:,,Narodna vlada“ imala je svoj ustav, hierarhiju, časnike, velike i male činovnike, i to,,despota", ,,ministra spoljnih poslova“, ,,ministra financija" s titulom,,Rotschild" i velikog admirala“. Despot i ministri birali su se iz reda pravnika, dok su filozofi mogli biti samo prakti kanti". Medju tim praktikantima bili su god. 1827. u tom društvu djačkom u Gracu docniji slovenački biskup Slomšek, hrvatski dramatik Dimitrije Demeter, pa Ivan Kurelac i Ljudevit Gaj. O tom društvu, a naročito o Mojsiji Baltiću sam Gaj kaže ovo:,,Baltić se kano živ izgled svih kreposti u mladjana domorodca, osobito odlikova.

On

Blagi ovaj i smjerni rodoljubac ima mnogo zasluga o razvitku znanja i značaja svih onih, koji su ga okruživali. meni prvi otkri nutarnju vrijednost čistoga našega narodnoga jezika, koji je jedini dostojan općenoga imena ilirskoga (to jest štokavštine). Trudom se njegovim ja kano rodjeni Zagorac naučih poznavati azbuku i valjanim izgovorom izgovarati čist jezik. S njim prvim čitah narodne pjesme srpske po Vuku na svijet izdane, te dokučih i osjetih neprocjenost njihovu". Eto u ovome društvu Hrvata, Srba i Slovenaca zatitraše u mladim dušama prve sanje o narodnom preporodu, a i sam je Ljudevit Gaj dobio u njemu ne samo prvo svoje pravo svijesno nacionalno obrazovanje, već i zameci njegovih docnijih ilirskih ideja imadu se ipak da traže u tom veselom djačkom društvu. Spominjući svoj odnos s Baltićem i Demeterom izrijekom kaže sam Gaj ovo:,,Prijateljstvo koje me je vezalo s milim mojim zemljakom i saučenikom Dimitrijom Demetrom, veoma utjecaše u budućnost književna našega razvića. Baltić i Demeter bijahu od našinaca prvi, koji su sa mnom baš kano kroza san u budućnost gledali bajnu sliku preporodjene nam narodnosti... Gotovo ništa poveće nije učinjeno dosad u poslu narodnoga preporodjenja, o čem se mi ne bismo već tada (to jest u Gracu) bili dogovarali".

Iz Graca podje Ljudevit Gaj u Peštu na sveučilište, gdje se (1829.) upozna s Kollärom, a po