Слике страница
PDF
ePub

dvorski jezik. A pod riječju Krapin a kaže najprije hrvatski : „Krapina varoš i grad slovenski vu sadašnji Horvatski zemlji ležeći, koj vu starih negda vremenih kruto zmožen i glasovit je bil“, – pak onda nastavlja latinski : „Taj grad (ako nijesmo voljni starim predajama ljudskim poricati svaku vjerodostojnost), cvao je već prije Kristova rodjenja, te je postojao slavno kroz mnogo stoljeća. Kaže se naime, da je bio stolica ilirskoga cara, i tako središte čitavoga prostranoga Ilirika. Iz njega potekoše i slavni kraljevići Čeh i Leh, koji su osnovali kraljevstvo češko i poljsko. Neki spominju još i trećega kraljevića, po imenu Moska (= Meh), prvoga vojvodu moskovskoga puka. Pa zaista i poslije tolikih zgoda i nezgoda za mnogih minulih stoljeća, i danas još iste ruševine krapinske odišu nekom svetinjom i veličanstvom, te nukaju i same strane došljake, da ih preko svoje volje poštivaju“.

Spisi ove dvojice književnika hrvatskih postadoše pravi rasadnici, popularizatori ideje ilirske u etnografskom smislu medju hrvatskom inteligencijom, a naročito rječnik Jambrešićev, jer ne valja smetnuti s uma, da je on služio kao školsko, dakle obukovno pomagalo mladeži našoj duboko još u prvu polovicu XIX. vijeka. Tako nastupi potpuni i pravi kontinuitet ideje ilirske sve do neposredno u dane ilirskoga preporoda. Prema tome dakle nije je trebalo tek otkriti, izmudriti, ili joj se domisliti, već je gotovu kao poznatu samo priudesiti duhu vremena.

Medjutim uze, kako već spomenusmo, od početka XVIII. vijeka dalje, i medju srpskom inteli

potpuni i prapolovicu galo mladezu o kao ško jer oj i Srijemu dvor i nje ene Srbe

gencijom u Ugarskoj i Srijemu dobivati ime ilirsko neko narodno značenje, jer su dvor i njegovi uredi redovito pod tim imenom nazivali doseljene Srbe, te im tako i izdavali diplome. Konačno podade Napoléon konkretnu teritorijalnu formu imenu ilirskom, a naročito upozna njime narod slovenački. Spomenuli smo još na drugom mjestu, kako je uredjenjem Napoleonove Ilirije to ime postalo našim gradjanskim narodnim slojevima simpatično, i to politički simpatično, jer je Ilirija djelomično oživotvorila pred očima naših djedova jednu političku na rodnu cjelinu, a povrh toga podigla je na rodni jezik na do onda nepoznati ugled i poštovanje.

S ovim dojmovima uze podjedno druge nazore o narodu i njegovom jeziku, kao i o prošlosti, književnosti i ponosu pobudjivati kod naših djedova rad onovremenih njemačkih pisaca, učenika tako zvane romantičke škole. Još 1792. objelodanio je Herder posljednju (četvrtu) svesku svoga djela: „Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit“, u kojoj se napose zabavi Slavenima istaknuvši. da oni nastavaju najljepše i najprostranije zemljište u Evropi, pa kako su osobito marljivi i radeni, proreče im sjajnu budućnost, „kad se jednom od sna probude“ i „oslobode ropskih lanaca“, na čitavom teritoriju „od Jadranskoga mora do Karpatskoga gorja, od Dona

[ocr errors]

do Muldkoga mora dom na čitavo probude" Tobu

Nadalje bijahu od važnoga dojma pjesnik Arndt, filozof Fichte, a naročito estetik i kritik Friedrich Schlegel sa svojim

zanosnim riječima o patriotizmu i o najdragocjenijem blagu svakoga naroda — materinjem jeziku. Razumije se od isto tolikoga dojma, a možda i još jačega bješe i tadanji rad na polju tek nastale mlade slavistike, rad Duricha, Dobrovskoga, Kopitara, a naročito Safarika i Kollára. Čehe Duricha i Dobrovskoga potakla je na naučni rad težnja Josipa II., da izbriše češki jezik s lica zemlje, dok je Kopitar učenik njihov. Opat Dobrovsky prvi je stao graditi etnografički susta v slavenskih naroda prema jezičnoj srodnosti, u kojem je sustavu južne Slavene podijelio na ove skupine : 1. Vindi (Slaveni Koruške, Kranjske, Primorja, Štajerske i zapadne Ugarske) i provincijalni Hrvati (t. j. svi kajkavci). 2. Srbi, Bošnjaci, Slavonci, Dalmatinci, Crnogorci i Krajina hrvatska, s jednim nazivom Iliri (t. j. svi štokavci) i 3. B ugari. Ova razdioba ostade za slavensku nauku u glavnome mjerodavna sve do Miklošića (u pol. XIX. v.). Tek radom Jagićevim i Daničićevim (u drugoj poli XIX. v.) stalo se inače posmatrati grupu hrvatsko-srpsku. Prema tome dakle bijaše kod inteligencije u prvoj četvrti XIX. vijeka ime hrvatsko stisnuto isključivo na kajkavce, i to na županiju zagrebačku do Kupe, varaždinsku (s Medjumurjem zaladske županije) i križevačku, dakle nešto neuglednije negoli je to bilo prostrano ime ilirsko, pod kojim su se razumijevali svi štok a vci, a naročito još se ilirstvu pribrajahu svi stariji pisci dalmatinski, naročito dubrovački. U ovom pravcu naročito je

od presudne važnosti rad Šafariko vi i Kollá rov?, dvojice ugarskih Slovaka.

U martu 1826. izišla je u Budimu Šafarikova knjiga : „Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten“. U njoj se najprije govori o podrijetlu, domovini i prošlosti drevnih Slavena, a onda o vjeri, običajima, kulturi i jeziku njihovu. Kao naličje ovoj slici, Safarik potom iznosi stanje Slavena u njegovo doba, to jest u trećoj desetini XIX. vijeka, sa statističkim podacima i nabrajanjem pomagala za razvitak slavenske kulture, kao što su to muzeji, biblioteke, učena društva, novine, štamparije i drugo. U ovoj slici Hrvati izlaze u osobito jadnom svjetlu : niti se u njih spominju kakve biblioteke, niti učena društva, niti novine; Šafarik jedino zna za štamparije, i to u ovoj izreci, jedinoj u kojoj se Hrvati poimence spominju :

1 Pavao Josip Š a farik rod. 31. maja 1795. u Kobeljarovu (gömör. žup.) u sjev. Ugarskoj. Svršivši domaće nauke podje u Jenu, gdje se počeo baviti filozofijom, historijom i filologijom. Od god. 1819. do 1833. bješe profesorom na srpskoj gimnaziji u Novom Sadu, pa otale i njegov veliki interes za južne Slavene, a naročito sklonost za Srbe. God. 1833. preseli se u Prag, gdje postade kustosom sveuč. biblioteke (1841.), te baveći se jednako naukom i umro 26. maja 1861. Najglasovitije mu je djelo „Slavenske starožitnosti“ (1837.), prevedeno na više jezika.

2 Jan Kollár rod. 29. jula 1793. u Mošovcima u sjev. Ugarskoj. Nakon svršenih domaćih nauka podje i on u Jenu, gdje se u njemu (kao i u Safariku) razbudi ideja pa n slavensk a gledajući postanak ideje pa ngerman ske. Bješe protestantski pastor u Pešti. Umr'o je u Beču 24. jan. 1852., kuda ga pozvaše 1849. za profesora arheologije i slavenske mitologije na sveučilište.

Slawosoitus, alatur der time, a.

und

„Die Kroaten, in Ofen und Agram“. U trećem i četvrtom odsjeku iznesena je historija srpske i hrvatske literature i to ponajprije u „Geschichte der Sprache und Literatur der Slawoserben griechischen Ritus“, a onda to isto „der katholischen Slawoserben (Dalmatier, Bosnier, Slavonier) und Kroaten“. Prema tome vidjamo, da Šafarik nije dijelio Hrvata od Srba po vjeri, već po dijalektu i azbuci (ćirilici, odnosno latinici). Ova knjiga Šafarikova, prva, u kojoj su prikazani svi Slaveni u prošlosti i sadašnjosti, bješe od ne. običnoga dojma na sve svoje savremenike, a u prvom redu na omladinu, kojoj ju je Safariki posvetio.

Dvije godine potom (1828.) izdao je Šafárik novo djelo: „Uber die Abkunft der Sla ven“, u kojem je razpravljao o pradavnoj historiji svih Slavena. Osnovna mu je misao, da su Slaveni starosjedioci u Evropi. odnosno Iliri i Tračani ta kodjer su Slaveni, I ovo djelo, inače puno pogrješaka, naročito u etimologisanju, ostavi dubok dojam na sve slavenske i neslavenske krugove svoga vremena. Naročito kod Slavena bješe mu ime upravo magična čara : Safarik je prvi panslavenski naučenjak u koga su svi upirali oči kao u najmjerodavnijega učitelja, što više, djela su njegova stekla i glas apologije pred omalovažavanjem Slavenstva od strane zapadnih naroda. Mirko Bogović izrijekom pripisuje medju ostalim otpor Hrvata spram Magjara radu Safarikovu : „Taj otpor bi ... takodjer silno potaknut glasovitim djelom P. I. Šafarika

« ПретходнаНастави »