Слике страница
PDF

upravo za to, jer je osjećao, da su mu dani izbrojeni, grčevito se držao dotadašnjega duha vladanja, premda su tada već i u njegovu krugu, tako nadvojvoda Karlo kazivali, da time zapravo izvrgava vladalačku kuću i svoje zemlje najozbiljnijoj krizi. Car je i sam slutio, da će sistem prije ili poslije morati pasti, ali umjesto da je narode zadovoljio, stavio je svu nadu svoju u militarizam, a za slučaj, da njegova vojska ne bi mogla odoljeti buri što se sprema, nastojao je, da sebi i svom nasljedniku osigura pomoć Rusije. Već je Aleksandar I. obećao caru Franji za taki slučaj oružanu pomoć; nasljednik i sin mu Nikola I. (1825.—1855.), taj nepomirljivi dušmanin liberalnih misli, pošao je još i dalje, pa je, kad se posljednji put sastao sa Franjom (u Munchengratzu od 10. do 19. septembra 1833.), klečeći položio formalnu prisegu, da će se bilo kad na poziv bečkoga dvora svom snagom požuriti njemu u pomoć. Oslanjajući se na ovo obećanje i ratnu snagu svoju i rusku stari je kralj odlučio, da će spram požunskoga sabor ostati strogo na starom stanovištu. Učinio je sve priprave, da svaki pokret u liberalnom pravcu uguši u zametku, a sa uhodama, doušnicima i detektivima poplavio je Požuu, dapače uredio je i tako zvani „crni kabinet", koji je imao zadaću, da na oku drži poštansko dopisivanje opozicionalaca (reformista). Predsjed

1 Ovako kupljeni izbornici zvali su se „korteši", a sam pazar „korteskedes". Riječ je preuzeta od pojma špa njolskih staleža zvanih „cortes", koji su bili poslije španjolske bune (1820.) vrlo popularni po Evropi. Drugi hoće, da dolazi od franc. cortege, što znači pratnja.

nikom pak donje kuće imenovao je muža, kojega je javno mnijenje smatralo ne samo podmitljivim, nego i glavom tajnoga redarstva u Ugarskoj, dvorskoga savjetnika Aleksandra M e r e y a.

No Magjari bijahu u to doba, nakon punih četrdeset godina svoga preporoda, već toliko uznapredovali u otpornoj snazi, kao i u narodnom ponosu, da nikaka .sredstva nijesu bila 210dobna, da zatvore saborske dveri zastupnicima naprednih liberalnih ideja. Iz bučnih i žestokih izbornih borba po županijama, — u doba kad u Hrvatskoj još nitko ni znao nije, što su to izborne borbe — izišlo je mnoštvo inteligentnih ličnost, koje sačinjavahu opozicionalnu (reformističku) većinu donje kuće, a baš u toj činjenici i leži znamenitost požunskoga sabora od godine 1832.—1836. u historiji magjarskoga naroda.

Pored ostalih zastupnika došao je na ovaj sabor u donju kuću i Franjo Deak,1 koga je zaladska županija kao svoga plemića i odvjetnika poslala u sabor. Deak se još kod kuće odlikovao začarnom govorničkom vještinom, no u pravom svijetlu izišao je tek na saboru zagovarajući svom dušom principe liberalnih reformnih ideja. On je zaista već bio političar, a ne samo patriot, te se za svoje ideje vazda muževnom odlučnošću borio. „Malodušja nijesam nikad poznavao, reče 1844.; kod mene se odlučnost temelji na osjećaju dužnosti."

Novi sabor bitno se razlikovao od starijih još i po tom, što je imao stalnu publiku, koja se nije samo

1 Rodjen 17. okt. 1803. u Sojttoiu u zaladskoj županiji. Dr. F. pl . Šišić: Hrvatska povijest 12

zanimala za razprave, već im je često i pravac odredj ivala i uopće kontrolirala političare. Na ovom saboru naime sudjelovala je prvi put u velikom broju mladež. Uz zastupnike uvijek su radili po jedan ili po dva jurata, ne slušači prava, već mladi plemići, što su ih županije odredile, da budu uz zastupnike za to, da se u Požunu praktički upoznadu s političkim životom. Godine 1832. poveo je poneki zastupnik kadikad i po desetoricu jurata, tako da je njihov broj narastao na više stotina. I uz hrvatske je poslanike bilo više mladića hrvatskih. Kako je Požun bio njemački grad, bili su ovi mladići gotovo jedina publika javnih saborskih sjednica prateći govornike izražajem dopadnosti, pljeskanjem i psikanjem; jer su pak bili listom pristaše reforama i liberalizma, njihovo je priznanje išlo uglavnom one, koji su se borili za liberalne ideje. Taj je novi elemenat vršio velik utjecaj na sabor, koji se konačno izrodi u odurno puzanje pred povladjivanjem nezrele mladeži. Sada se uvriježiše banalne fraze, a logično argumentiranje uze sve to većma iščezavati. Hrvatskim zastupnicima veoma oteščaše magjarski mladići položaj, no zato vladanjem svojim probudiše isto taku vatru u hrvatskih mladića.1 U takovim prilikama sastao se dakle novi sabor, koji je kralj Franjo lično otvorio u četvrtak 20. decembra. Od Hrvata bili su na njemu nazočni pored saborskih poslanika grofa Janka Draškovića,

1 Mladi Šandor Šuljok piše iz Zagreba (12. nov. 1832.) Gaju: „Sreća ali nesreća, ne znam, kak bi ju imenuval, dostigla me je med marhu vu Požun i t i; z koncem ovoga, ali z prićetkom budućega meseca odhajam."

Antuna Kukuljevića i Hermana Bužana još i protonotar Stjepan Ožegović. križevački veliki župan barun Ludovik Bedeković, srijemski grof Josip Eltz, varaždinski grof Karlo Erdodv, virovitički Franjo Szegedv, ban i župan zagrebački Franjo barun Vlašić, župan turopoljski Gjuro Josipović, zagrebački načelnik Josip Staudaher, te slavonski zastupnici Ivan Szallopek podžupan i Pavao Hegediis notar za županiju virovitičku, Aleksandar Farkaš odvjetnik i Andrija Marković podban i podžupan za požešku, te Zigmund Posavec notar i Josip Bassanvi asesor za srijemsku. Od visokoga klera opet zagrebački biskup Aleksandar Alagović, senjski Mirko Ožegović i djakovački Pavao Susić, pak patrijar Stevan Stratimirović i episkop karlovački Lukijan Mušicki. Magjari su smatrali povoljnim predznakom, što je velikaška kuća makar i nerado, ali konačno ipak zaključila, da će svoje zvanične otpise koncipirati na magjarskom jeziku i kad je prva magjarski pisana poruka stigla 26. januara 1833. u donju kuću, primili su je tamo kao i u cijeloj zemlji s velikim zanosom. Potom zamoliše staleži kralja, da prenese sabor iz Požuna u Budim i da bi se mladi kralj Ferdinand (okrunjen još 1830.) stalno nastanio u Ugarskoj, onda da se Erdelj utjelovi Ugarskoj, a kraljevski da se odgovori kao i svi zakoni, koji se imadu stvoriti, pišu isljučivo na magjarskom jeziku. No ove molbe kralj ne uvaži, a posljednja upravo je ogorčila Metternicha, tako da je već bio spreman radije sabor raspustiti, negoli njegovoj ^želji udovoljiti.

*

Prešavši na samu raspravu sabor se najviše vremena zabavio urbarom, to jest odnošajem izmedju gospode i njihovih kmetova, pitanje koje bješe jednako odgadjano od 1790. dalje. Valja priznati, da su u donjoj kući magjarski liberalni zastupnici pristupili k rješenju toga pitanja prožeti velikom ljubavlju za jadni puk. Zastupnik szatmarske županije, pjesnik Franjo K61csey reče: „Veoma se radujem, što je inicijativa u tom pitanju potekla baš od strane vlade, jer tako ćemo se bar natjecati, da stvorimo što bolji zaključak. Neka puk jednom vidi, tko mu je prijatelj, a tko nije. Vlada hoće da urbarskom debatom stvori i opet nov urbar, ali mi treba da tom prilikom stvorimo narod, to jest naša je dužnost, da pitanje urbarsko tako uredimo, da puk jednom dobije pravo vlasništva i gradjanstva, pa tako da gradjanski ustav steče umjesto 700.000 zmoždenih i osiromašenih duša deset milijuna drugih, koji će ga uzmoći visoko podići". Predlog je dakle njihov glasio, da se neki kmetski tereti sasvim ukinu, kao što je mala desetina (tele, jagnje, puran itd.), a drugi, kao robota, da se tako preurede, da kraj njih seljak ne zanemaruje svoj poljski rad. No mnogo su važnije bile političke polakšice, a naročito: prvo, da se kmetovi mogu za vječna vremena otkupiti, te imati privatnoga vlasništva, drugo da kmetovima više ne sudi vlastelinski sud, koji se uopće ukida, već županijski, i treće, da ličnu slobodu i privatno vlasništvo kmetova treba tako osigurati, da se bez sudbene osude niti itko može zatvoriti, niti se ikomu išta može uzeti; te podjedno da kmet

« ПретходнаНастави »