može protiv svakoga u svoje ime podnijeti kod suda na zakonu osnovanu tužbu.

Ova odista liberalna zakonska osnova bijaše tek nakon teške borbe prihvaćena u donjoj kući, u kojoj se osobito umnim govorom istače Franjo Dé a k, koji ga učini vodjom liberalne stranke. No drugačije je bilo u gornjoj kući. Tu je otpor velikaša bio žestok, a naročito znatan stoga, što su konzervativni elementi bili u većini. Tek nakon teške borbe nagovoriše grof Szécheny i barun Wesselényi svoje drugove, da pristanu na nj. Isto su se tako i hrvatski zastupnici opirali toj osnovi ističući, da hrvatsko plemstvo mora oslobodjenjem kmetova, kao i ukinućem robote naprosto propasti. Razlog toj pojavi nalazi u svom tadašnjem izvještaju jedan hrvatski pouzdanik bečkoga dvora u tome, što je u Hrvatskoj (bez Slavonije) vladao sasvim drugi odnošaj izmedju kmetova i gospodara negoli u Ugarskoj. Prvo i prvo bješe u Hrvatskoj kudikamo pretežniji broj malih plemića posjednika negoli u Ugarskoj, koji da bi ukinućem kmetstva naprosto propali, dapače i veliki posjednici da bi postradali, budući da imadu po svojim dobrima velik broj slobodnjaka, kojih ne smiju tjerati na robotu i koji su od nekih javnih radnja oslobodjeni. Osim toga da je bilo još i drugih uzroka, kao primjerice, što kmetovi ne žive na jednom mjestu, već raštrkano, tako da i ne stvaraju sela, te se zato teško skupljaju na posao vlastelinski; nadalje je tlo kudikamo slabije rodno negoli u Ugarskoj, i napokon niti ima u zemlji radnika, niti bi ih siromašno plem

stvo moglo plaćati. Plemstvo hrvatsko uopće nije tada ni pomišljalo, da bi ikad moglo doći vrijeme, kad će ono seljake trebati još i za drugo nešto, a ne samo za obradjivanje polja, domeće pomenuti pouzdanik.

Medjutim Hrvati kao i preostali konzervativni elementi bjehu nadglasani, pa tako bi od većine prihvaćena zakonska osnova, 19. novembra 1833. otpremljena u Beč kralju na sankciju. Na dvoru naidje ona na neprebrodive poteškoće. Onim materijalnim poboljšicama kmetova, kao što su desetina i robota, nije se dašto dalo prigovarati, no zato nije kralj Franjo ništa htio ni da čuje o onim trim političkim točkama nazrijevajući u njima demokratizaciju Ugarske i Hrvatske; stoga ih zabaci (28. aug. 1834.) s obrazloženjem, da ne pripadaju u urbarsko pitanje. Sada uze dvor nastojati, da zastupnici dobiju od svojih županija nove instrukcije. Nastojanjem nekih velikaša i velikih župana odista se zgodi potom, da je većina županija instrukcije udesila u konzervativnom smislu; posljedica bješe, da je ponovni predlog ove zakonske osnove već u donjoj kući propao, te je uzakonjeno osim one materijalne poboljšice samo to, da seljak može slobodno seliti prodavši prije svoju kuću i prirod. Za robotu pak imao se svake godine otkupiti novcem, ako je s time bio sporazuman njegov vlastelin. Poradi toga upriješe liberalci sve sile, da se bar ukine svećenička desetina, al ni na to ne htjede da pristane gornja kuća. Uspjeli su konačno jedva nekako u tom, da je malo plemstvo kupnjom seljačkoga dobra imalo plaćati za to

dobro porez i da su kmetovi bili oslobodjeni od podmirivanja saborskih troškova.

Pored urbarske rasprave sabor se i opet zabavio pitanjem slobode protestantske vjeroispovijesti. Stajalište hrvatsko kod toga već nam je poznato, još tamo od godine 1790. i 1830. I sada su hrvatski poslanici ostali nepokolebivo na njemu, i to ne možda iz vjerske gorljivosti, već u prvom redu zato, jer nijesu nikako htjeli, da dopuste, da im Magjari ruše stara prava, a zacijelo još i zato, jer su se bojali, da Magjare kod toga posla ne vodi toliko ideja vjerske tolerancije i liberalizma, koliko potajna težnja, da tako jatomice nasele po Hrvatskoj najbješnje Magjare. Napokon uzmakoše Magjari puni bijesa i taj puta povukavši predlog, da se sloboda protestantska odnosi i na Hrvatsku. I na ovom se saboru rasplamti debata o Slavoniji (14. aug. 1833.), u kojoj su Magjari, podupirani od virovitičkoga podžupana Ivana Szallopeka stali tvrditi, da je Slavonija oduvijek čisto magjarska zemlja.1 Hrvati poduprti od ostalih slavonskih zastupnika, a naročito od požeških, uzeše na osnovu historičkih svjedočanstva dokazivati, da to nije istinito, tako da su Magjari konačno napustili borbu, ali potom uzmu svojatati Rijeku i Primorje, dok se i u tome smiriše, nakon što su ih Hrvati suzbili. Kod te debate sudjelovao je i ban Franjo Vlašić iz

ne

1 Znajući da će ta debata doći na dnevni red, hrvatski je sabor dao još 1832. pre štampati radnju Nikole Škrlca od godine 1790. o tom predmetu. Gl. str. 44. ove knjige.

javivši svečano, da je Rijeka s Primorjem ne samo po historijskom pravu i geografskom položaju hrvatska, već i po zdravom razumu, jer nije možno, da bi Magjari mogli preko Hrvata ondje ikakva prava imati.

Posred ovih žestokih debata i borbi umre 2. marta 1835. starac kralj Franjo I. iza četrdesetitrigodišnjega vladanja. Na tečaj rasprave ovaj dogadjaj ne bijaše od većega utjecaja, no zato je po Ugarskoj i Hrvatskoj slobodoumniji duh znatno ojačao. Straha ispred nesmiljenosti i bezobzirnosti staroga kralja apsolutista, koji je srećno prekužio teško Napoleonovo vrijeme i kao najstariji vladar u Evropi uživao po svim dvorovima velik ugled, toga straha bješe nestalo, za što bješe samo još trudnija i očajnija borba izmedju Magjara i Hrvata na vidiku. Taki opet vidik još je više podupirala sama ličnost novoga vladara.

Kako znamo, novi vladar Ferdinand V. (1835.1848.) još je bio 1830. krunjen, pa je tako sabor mogao nesmetano raditi dalje, izuzevši brigu oko poslanstva u Beč, koje je imalo pozdraviti novoga vladara. Inače je sve ostalo kod staroga. Na čelu vlade ostade i dalje knez Metternich s ostalim činovništvom, a to znači i dosadanji duh politike i uprave, dakle sistem. Ferdinandu V. već su bile 42 godine, kad je sam zasio na ugarskohrvatski prijesto. Uza sve to bijaše potpuni novajlija u državnim poslovima, dapače od prirode tako mlitav, da nije ni nade bilo, da će ikad zanemareno nadoknaditi i osoviti se u politici na svoje noge. Resila ga zaista neograničena dobrota i neiscrpiva

blagost i vječna pripravnost nekome nešto dobro učiniti; otale mu brzo i pridjev „dobri“, dok je sam sebi odabrao lozinku,,Recta tueri" (prava treba štititi). No koliko god bi obično slavili ovu stranu kraljeva značaja, s druge pak strane znali su svi, da je Ferdinand potpuno nesposoban, da stane na čelo vladi i da zaigra ulogu, koja ide vladara jedne velike monarhije. Osim toga bješe novi kralj boležljiv, dapače padavičav. Poradi toga je jasno, da u njegovu tijelu niti je mogla stolovati jaka volja, niti snažan duh, dapače kod istih mehaničkih posala vladanja pokazivale bi se razne poteškoće. Okolinu je njegovu teških muka stajalo, da prigodom svečanih audijencija i primanja stranih poslanika Ferdinand ne izusti koju naivnu političku riječ, koja bi mogla biti od kobnih posljedica. Već su savremenici iz njegove okoline pričali, da je znao uzdahnuvši kazati :,,Vladanje ne bi bila tako teška i rdjava stvar, samo kad ne bi bilo toga nesrećnoga potpisivanja“. (,,Das Regieren sei gar nicht so schwer und nicht so übel, wenn nur das fatale Unterschreiben nicht wäre"). I doista, kralj je bio vazda spreman potpisati sve, što su mu donijeli, tako da je okolina njegova od te slabosti njegove činila zloporaba. Zbog toga bijahu najbliži mu doglavnici prinuždeni, da budno paze, što potpisuje. Razumije se, poradi svega toga trebalo je urediti regenciju, koja će vladara zamjenjivati u ozbiljnim i znatnim momentima. Članovi te regencije bili su: knez Metternich, grof C 1 a m-M artinitz, generalni carski adjutant i šef vojničkih posala, grof Kolowrat za nu