tarnje poslove, te nadvojvode Ludovik Franjo Karlo, braća kraljeva. Ovi su muževi stvarali državnu konferenciju (Staatsconferenz) zamjenjujući vladara bili zapravo vrhovna glava u državi Ferdinanda V., a naročito knez Metternich, još uvijek duša čitave ne samo spoljne nego i nutarnje politike.

i

u

Upravo nešto vremena iza Ferdinandova nastupa na prijestolje, (8. jula 1835.) započe u saboru debata o magjarskom jeziku ne samo s obzirom na Ugarsku, nego i na Hrvatsku. Magjari zatražiše od Hrvata jednodušno u donjoj kući, da ga imadu u svojim školama od petoga razreda gimnazije dalje uvesti kao nastavni jezik, te da ga poslije deset godina imadu svi oni naučiti, koji su radi da stupe javnu službu, jer će inače biti proglašeni nesposobnima. Hrvati se dašto tome najenergičnije opreše, a pomagali su ih donekle i velikaši u gornjoj kući. No konačno popuste i oni donjoj kući, te prihvate predlog, da Hrvatska sa Slavonijom ima primiti magjarski jezik kao službeni. Sada ne preostade Hrvatima drugo, nego se obratiti na kralja Ferdinanda posebnom predstavkom i kralj, ili bolje reći knez Metternich s regencijom, uvaži njihov očajni glas, te uskrati sankciju tome predlogu požunskoga sabora (28. aprila 1836.), dok su Hrvati medjutim dali na usta svoga druga, poslanika Hermana Bužana (9. marta) u saboru svečanu izjavu, da se ne će odroditi od svojih otaca, već narodnost svoju čuvati svim dopuštenim sredstvima, a mu

nicipalna pak prava njihova na osnovu zak. čl. CXX. od god. 1715., stvorena na zajedničkom saboru, nikad ne mogu da budu predmetom rasprave zajedničkoga sabora, jer ovaj nema prava, da se miješa u nutarnju upravu Hrvatske. Najposlije izjaviše, da se oni ne bore za mrtvi latinski jezik, već za svoje pravo, jer samo oni mogu sebi odrediti službeni jezik koji god hoće, dapače i hrvatski; jezik je narodni u najnovije doba, reče Bužan, u raznim smjerovima toliko napredovao, da Hrvati očito potaknuti lijepim primjerom Magjara jezik svoj šire i nikad ne će dopustiti, da im se uzme mogućnost podići jezik svoj na diplomatski, ili ćak da ga sami puste da spadne na prost pučki govor.

e

Skoro potom dne 2. maja zaključi kralj Ferdinand lično sabor, a s njegovim rezultatima niti su bili Magjari zadovoljni, a još manje Hrvati. Sve do ovoga sabora bilo je doduše češće znatnijih protivština i gloženja izmedju njih i Magjara, ali odsada se stvar iz temelja okrenula i z medju Hrvata i Magjara stao se stvarati nep mostiv jaz, koji je od dana do dana postajao sve dublji i veći. U raspoloženje Magjara onoga vremena najbolje nas upućuje javni glas nekih magjarskih patriota, koji su uzeli zahtijevati, da se Hrvatska otcijepi od Ugarske, ali bez Slavonije. Ta je misao izrečena javno još u maju 1834., te je uvidjavnije elemente upravo upropastila. Tim se povodom podiže neki nepoznati nam Magjar, te javno

spočitnu ovaki razvoj prilika „našem nerazboritom postupanju s hrvatskim poslanicima na saborskim sjednicama"; sama pak rastava Hrvatske od Ugarske da znači propast Ugarske, koja da je ,,sasvim izvjesna", jer,,nakon rastave od Hrvatske ne može više ni govora da bude o kakovom sjedinjenju Rijeke, Dalmacije i Bosne s nama, budući da su sve ove zemlje napučene jednim istim narodom, te pomenutom Hrvatskom i Slavonijom geografski odijeljene od Ugarske". Stoga konačno kaže i predlaže:,,Ja samo molim i zaklinjem svoje sugradjane, da ne odbace kod zakonodavstva toliko potrebnu flegmu i vrlo nužnu pravičnost, pa da se okane svake bezrazložne mržnje i hirovite despocije, kojom se toliko, a ipak bezuspješno, na našu štetu služe na ovom saboru protiv Hrvata, jer ćemo za cijelo ovaj naš postupak jeda mput teško požalitiiod stida se za rumeniti pred čitavom Evropom. Za sada činim u smislu svega, što sam kazao, predlog, da bismo našu braću Hrvate srdačno pozvali, da se u jednoj zajedničkoj deputaciji u svemu sporazume s Ugarskom onako, kako to od njih traže njihovi komitenti (t. j. županije i hrvatski sabor). Ovakim mjerama, tim prijateljskim susretanjem i iskrenom željom, pa težnjom, da se medjusobno podupremo u kulturnom napredovanju, razoružat ćemo sve zlobne nakane i podraživanja, a Hrvati, koji nijesu manje moralna bića od nas, primirit će se i prometnuti u naše najbolje prijatelje i drugove, kako su to odista nekoć i bili, dapače još pred dvadeset godina."

Nakon povratka hrvatskih poslanika sastade se dne 5. augusta 1836. hrvatski sabor u Zagrebu, na kojem oni pročitaše šezdeset tabaka opširni izvještaj o djelovanju svom na požunskom saboru, u kojem izrijekom naglasiše ovako: „Ovako probavismo kroz tri godine u tužnom položaju medju onima, koji narod naš mrze." Sabor uze sa zahvalnošću rad njihov na znanje, a napose izreče zahvalu kralju za potvrdu hrvatskih municipalnih prava, te onim velikašima, koji su na saboru zagovarali hrvatsko stajalište, a to su bili: ban Vlašić, biskupi zagrebački Alagović i senjski Ožegović, pak baron Ludovik Bedeković, župan križevački, herceg Filip Batthyány i grof Gavro Keglević. Nadaju se pak u pomoć božju, koja ih je dosada spasla iz još težih pogibli, da će i u buduće očuvati domovinu svoju i njezina prava od Magjara, koji idu za tim, da kraljevinu Hrvatsku potpuno stope s Ugarskom pretvorivši je u ugarske županije.

Kad su hrvatski poslanici u Požunu izjavili, da je hrvatski jezik,,u najnovije doba u raznim smjerovima napredovao", imali su nesumnjivo na umu rad hrvatske omladine, kojoj bijaše na čelu Ljudevit Gaj. Poznato nam je, kako je isti Gaj još krajem marta 1832. predao ugarskom namjesničkom vijeću preko županijske oblasti zagrebačke molbu, da smije izdavati u Zagrebu političke hrvatske novine s beletrističkim prilogom. Tu su molbu preporučile ugarskoj vladi pored zagrebačke županije još i ostale, a tako i gradovi Zagreb, Varaždin, Križevci i Krapina, pa stoga je namjesničko vijeće i riješi toliko povoljno dne 14. maja 1833., da je

dopustilo Gaju izdavanje hrvatskih novina, ali bez ikakove politike, dakle zapravo izdavanje strogo beletrističkoga lista. Sada Gaju nije preostalo drugo, već da se lično obrati na starca kralja Franju I. Putujući u Beč svrati se u Požun baš kad je sabor bio na okupu. U Požunu se sastade Gaj s onamošnjim hrvatskim poslanicima, Jankom grofom Draškovićem, Antunom Kukuljevićem i Hermanom Bužanom, te s barunom Ludvikom Bedekovićem, županom križevačkim, kao is ondje nazočnim mladim juratima, koji su dopratili hrvatsku gospodu na sabor. Ovima dakle razloži Gaj program svoj: ponajprije ima se uvesti nova ortografija, onda preudesiti gra matika prema duhu slavenskoga jezika, čime je očito imao na umu, zamijeniti kajkavsko narječje štokavskim, potom započeti izdavati političke novine s beletrističkim prilogom, a konačno još i osnovati u Zagrebu štampariju, da se osigura izlaženje novina i publikovanje narodu toliko potrebnih knjiga. Stigavši u Beč Gaj zatraži privatnu audienciju u kralja, koju je posredovanjem grofa Kolowrata i dobio. Dne 29. maja 1833. stupio je pred starca vladara. Neobično simpatična pojava mladoga Hrvata u čas osvoji kralja; on mu odgovori: „Ja, ja, die Ungarn! Die machen uns wohl viele Geschichten; sie schreiben zu viel und wollen, dass die Croaten nichts schreiben sollen", - pa i opet :,,Ja, ja, die Ungarn! Die Ungarn! Seyn sie nur ganz getrost, ich werde schon das Nöthige thun." Ovom je audiencijom riješena sudbina