Слике страница
PDF
ePub

spočitnu ovaki razvoj prilika „našem nerazboritom postupanju s hrvatskim poslanicima na saborskim sjednicama“ ; sama pak rastava Hrvatske od Ugarske da znači propast Ugarske, koja da je „sasvim izvjesna“, jer „nakon rastave od Hrvatske ne može više ni govora da bude o kakovom sjedinjenju Rijeke, Dalmacije i Bosne s nama, budući da su sve ove zemlje napučene jednim istim narodom, te pomenutom Hrvatskom i Slavonijom geografski odijeljene od Ugarske“. Stoga konačno kaže i predlaže: „Ja samo molim i zaklinjem svoje sugradjane, da ne odbace kod zakonodavstva toliko potrebnu flegmu i vrlo nužnu pravičnost, pa da se okane svake bezrazložne mržnje i hirovite despocije, kojom se toliko, a ipak bezuspješno, na našu štetu služe na ovom saboru protiv Hrvata, jer ćemo za cijelo o v aj na š postu pa k jed a mput teško po žalitii od stida se za r umeniti pred čitavom Evropo m. Za sada činim u smislu svega, što sam ka zao, predlog, da bismo našu braću Hrvate srdačno pozvali, da se u jednoj zajedničkoj deputaciji u svemu sporazume s Ugarskom onako, kako to od njih traže njihovi komitenti (t. j. županije i hrvatski sabor). Ovakim mjerama, tim prijateljskim susretanjem i iskrenom željom, pa težnjom, da se medjusobno podupremo u kulturnom napredovanju, razoružat ćemo sve zlobne nakane i podraživanja, a Hrvati, koji nijesu manje moralna bića od nas, primirit će se i prometnuti u naše najbolje prijatelje i drugove, kako su to odista nekoć i bili, dapače još pred dvadeset godina.“

Nakon povratka hrvatskih poslanika sastade se dne 5. augusta 1836. hrvatski sabor u Zagrebu, na kojem oni pročitaše šezdeset tabaka opširni izvještaj o djelovanju svom na požunskom saboru, u kojem izrijekom naglasiše ovako: „Ovako probavismo kroz tri godine u tužnom položaju medju onima, koji narod naš mrze.“ Sabor u ze sa zahvalnošću rad njihov na znanje, a napose izreče zahvalu kralju za potvrdu hrvatskih municipalnih prava, te onim velikašima, kojisu na saboru zagovarali hrvatsko stajalište, a to su bili : ban Vlašić, biskupi zagrebački Alagović i senjski Ožegović, pak baron Ludovik Bedeković, župan križevački, herceg Filip Batthyány i grof Gavro Keglević. Nadaju se pak u pomoć božju, koja ih je dosada spasla iz još težih pogibli, da će i u buduće očuvati domovinu svoju i njezina prava od Magjara, koji idu za tim, da kraljevinu Hrvatsku potpuno stope s Ugarskom pretvorivši je u ugarske županije.

Kad su hrvatski poslanici u Požunu izjavili, da je hrvatski jezik „u najnovije doba u raznim smjerovima napredovao“, imali su nesumnjivo na umu rad hrvatske omladine, kojoj bijaše na čelu Ljudevit Gaj. Poznato nam je, kako je isti Gaj još krajem marta 1832. predao ugarskom namjesničkom vijeću preko županijske oblasti zagrebačke molbu, da smije izdavati u Zagrebu političke hrvatske novine s beletrističkim prilogom. Tu su molbu preporučile ugarskoj vladi pored zagrebačke županije još i ostale, a tako i gradovi Zagreb, Varaždin, Križevci i Krapina, pa stoga je namjesničko vijeće i riješi toliko povoljno dne 14. maja 1833., da je dopustilo Gaju izdavanje hrvatskih novina, ali bez ik a ko ve politike, dakle zapravo izdavanje strogo beletrističkoga lista. Sada Gaju nije preostalo drugo, već da se lično obrati na starca kralja Franju I. Putujući u Beč svrati se u Požun baš kad je sabor bio na okupu. U Požunu se sastade Gaj s onamošnjim hrvatskim poslanicima, Jankom grofom Draškovićem, Antunom Kukuljevićem i Hermanom Bužanom, te s barunom Ludvikom Bedekovićem, županom križevačkim, kao is ondje nazočnim mladim juratima, koji su dopratili hrvatsku gospodu na sabor. Ovima dakle razloži Gaj program svoj: ponajprije ima se uvesti nova ortografija, onda preudesiti gra matika prema duhu slavenskoga jezika, čime je očito imao na umu, zamijeniti kajkavsko narječje štokavskim, potom započeti izdavati političke novine s beletrističkim prilogom, a konačno još i osnovati u Zagrebu š ta mpariju, da se osigura izlaženje novina i publikovanje narodu toliko potrebnih knjiga. Stigavši u Beč Gaj zatraži privatnu audienciju u kralja, koju je posredovanjem grofa Kolowrata i dobio. Dne 29. maja 1833. stupio je pred starca vladara. Neobično simpatična pojava mladoga Hrvata u čas osvoji kralja ; on mu odgovori : „Ja, ja, die Ungarn! Die machen uns wohl viele Geschichten ; sie schreiben zu viel und wollen, dass die Croaten nichts schreiben sollen“, - pa i opet : „Ja, ja, die Ungarn ! Die Ungarn ! Seyn sie nur ganz getrost, ich werde schon das Nöthige thun.“ Ovom je a udiencijom riješena sudbina Gajevih novina, a potom možda i čitavoga ilirskoga pokreta, no poradi ondašnjega načina uredovanja sama je dozvola uslijedila tek 9. jula 1834., dakle više od godinu dana poslije audijencije, jer je policajni ministar grof Sedlnitzky najprije trebao da sakupi informacije o karakteru Gajevu preko svojih pouzdanika hrvatskih, a onda je stavio 15. juna 1834. kralju predlog, da se Gaju, koga svi pohvališe i preporučiše, izdade dopuštenje za izdavanje novina s izričnom motivacijom, da to treba već i stoga učiniti, „jer ne leži u previšnjoj namjeri Vašeg a Veliča nstva, da narodni jezik Hrvata bude istisnut onim Magjar a.“

Za to vrijeme čekanja Gaj je nastavio nauke svoje na sveučilištu u Leipzigu, gdje je onda 20. jula 1834. promoviran na doktora filozofije, koji mu je naslov u očima naroda uvelike podigao ugled. Njegovi su se drugovi u Zagrebu medjutim uzbudjenom dušom spremali na suradnju u obecanim novinama. Koliko ih već osvojiše ideje Gajeve, najbolje nam pokazuje pismo mladoga Ljudevita Fark a š a (Vukotinovića), kad je najavio uredniku „Letopisa matice srpske“, Teodoru Pavloviću, svoje suradništvo, te ga podjedno zamolio, da ga uzme u red prenumeranata. Tom prilikom, 14. novembra 1833., piše iz Požuna, kuda je dopratio kao mladi jurat na sabor grofa Janka Draškovića, ovako: „Vredno i osebojno potrebno jest svakomu Horvatu, koji v vremenu vezdašnjem, domovinu i slavenstvo čuvati želi, znati i poznati korake i lepe napretke, koje Serblji brati naši v slovstvu svojemu delaju, iz onog tulikajše zroka, kajti sa Serbljinom sjediniti se, želja svakog poštenog Horvata jest. Vatra ta, koja na nebu Horvata sa d se žari, ako zoru rujnu i dan svetli ne donese, v tmicu onda vekuvečnu padne zemlja moja !“ Kad su Gaj i njegovi mladi drugovi dobili u ruke kraljevu dozvolu, onda ih tek zaokupiše najteža pitanja. I uzeše vijećati. Oko Gaja sabraše se Dragutin Rakovec, Vjekoslav Babukić, Dimitrija Demeter, Ante Mažuranić, Ivan Derkos, Pavao Stoos, Antun Vakanović, Ognjoslav Utješenović i Ljudevit Vukotinović. Kako da se sastavi oglas na narod, kojim dijalektom, a kojom li bi ortografijom trebalo izdavati ove novine? Koncepte oglasa načiniše Vukotinović, Babukić, Ante Mažuranić i sam Gaj. Na vijećanju prihvatiše Gajev, dopunjen sa svim boljim mislima ostalih. Sam „Oglas“, datiran 20. oktobra 1834., adresiran je ovako: „Svetloj i prepoštovanoj gospodi svakoga stališa i reda, slavnoga naroda slavensk og a vu juž neh stran a h, kakot Horvatom, Slovencem, Dalmatinom, Dubrovčanom, Srbljem, Kranjcem, Štajercem, Korušcem, Istrianom, Bošnjakom, ter ostalem Slovencem, svem zadnjić roda našega i jezika ljubiteljem i zavetnikom lepo pozdravljenje !“ Potom se kaže, kako su gotovo svi evropski narodi u znanostima već tako daleko uznapredovali, da se u svakoj kući čitaju novine i knjige pisane na materinjem jeziku. „Nije li dakle skrajnje vrijeme, da i mi, potomci čuvarâ i braniteljâ evropske kulture, podignemo

« ПретходнаНастави »