Слике страница
PDF
ePub

na dostojnu čast jezik mile naše slovenske matere, jezik obilan riječima i sladak izgovorom, jezik koji nas naravski veže sa osa mdeset milijuna brać e.“

Mnogo je teže bilo pitanje o dijalektu i ortografiji, no i njega je Gaj srećno prebrodio. On je i predobro znao, da je u prvi kraj mogao računati samo sa Zagrebom i okolišem kao glavnim konzumentom, dakle s kajkavcima. A znao je još i to, da se baš medju njima nalaze neki odličniji njegovi protivnici, koji su bili dosta jaki, da mu sav posao pokvare. Stoga da u prvom redu sebi sagradi solidnu bazu, odluči se protiv svoga boljega uvjerenja za kaj k a vski dijalekat i staru ortografiju, dakle za onu istu, protiv koje je još nedavno vojevao. Kad stvar uhvati zdrav korijen i kad se narod malo po malo upozna s njegovim općeslavenskim idejama, a napose jugoslavenskim, onda je namislio započeti pravom reformom i pravom svojom zadaćom.

I tako je nova godina 1835. donijela konačno narodu „Novine Horvatske“ i njen literarni prilog ,,D a nicza Horvat zka, Slavon z ka y Dalmatin z ka“; „Novine“ izlazile su utorkom i subotom, a „Danicza“ samo subotom.

Ove prve novine hrvatske bjehu od inteligencije primljene s velikim ushićenjem ; sa svih strana dobivao je Gaj zanosnih pisama za znak priznanja i odobravanja. Kako se i nadao, preplatnici bili su u glavnom samo kajkavci, dok ih se vrlo malo javilo iz Krajine i Slavonije, a pogotovo iz Dalma

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest

13

cije, Bosthodne više dijalekat i ortou podobni, niti

cije, Bosne i Slovenije. Poradi toga Gaj se odluči bez prethodne više dozvole već naredne godine 1836. promijeniti ime, dijalekat i ortografiju, znajući dobro, da kajkavci sami niti su podobni, da stvore i uzdržavaju osobitu literaturu, niti su dosta brojni i jaki, da postoje kano posebno narodno tijelo, šta više, Gaj i njegovi drugovi brzo se uvjeriše tečajem požunskoga dugotrajnoga sabora, da ih čekaju teške borbe s Magjarima, pa stoga je trebalo jačom otpornom snagom ići u boj, a podjedno i sav narod okupiti oko jedné zastave. Vidjesmo, da je već davno bio pripravljen terrain za ideju ilirsku. Tako izidje sada na površinu ime Ilirije, pod kojom su Gaj i njegovi drugovi razumijevali Korušku, Goricu, Istru, Kranjsku, Štajersku, Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Dubrovnik, Crnu Goru, Bosnu, Hercegovinu, Srbiju, Bugarsku i južnu Ugarsku (Bačku i Banat), te ilirski jezik književni, naime štokavštinu Hrvata i Srba. Sada se početkom godine 1836. preobraziše „Hrvatske novine“ u „Ilirske narodne novine“ s prilogom „Danica ilirska“ i značajnim geslom: „Narod bez narodnosti jest tijelo bez kosti“, dok je kajkavštinu zamijenila štokavština prema uzoru Dubrovčana, ali i prema uzornom radu Vuka Karadžića, a staru ortografiju nova, Gajeva.

Tim odvažnim i presudnim činom, biva uredjenjem jedinstvene ortografije i Vuk o ve š tok a v štine, Gaj je izveo najveće djelo s voje, odstranivši njime i posljednju za gradu,

što je dijelila Hrvata od Hrvata, a onda Hrvata od Srbina. To je najveličajniji momenat u kulturnoj povijesti na šega naroda, a znači više negoli stotinu krvavih a neplodnih pobjeda na bojnom polju, kako nas to uči prošlost. Starom hrvatskom separatizmu i provincijalnom drobljenju bješe zadan smrtni udarac, dosljedno nesvijesnim masama narodnim udahnut je život d ana š njega nacionalnoga i političkoga hrvatstva. Bez ovoga slavnoga čina Gajeva ne da se nikako ni zamisliti sav naš budući politički rad, a naročito onaj oko ujedinjenja narodnoga. Otkad se južni Slaveni doseliše na Balkanski poluotok, to je prvi put, da se pomišljalo na narodno jedinstvo od Soče do Carigra da.

No isto je tako važna i književ na strana ta vjerna pratilica političkih ciljeva i težnja. Narod hrvatski, razdrobljen kroz duge vijekove, nije tada imao ni jedne knjige, koja bi se na savkoliki narod obraćala i obazirala. Njena je temeljna karakteristika u predilirsko doba, da je bila lokalna. Eno, Kačić nikad nije prije toga vremena dopr'o do kajkavaca, Relkovič a poznavala je samo jedina Slavonija, Dubrovčani ne prijedjoše daleko granica svoje republike, a isto tako bjehu kajkavci poznati samo kajkavcima. Sa Gajem je dobila naša knjiga opće narodni značaj : odsada unaprijed ona je namijenjena cijelome narodu, ona je razumljiva svakomu njegovu sinu, ona uči i poučava sav narod, ona širi vjersku tole. ranciju, a ruši stare zlokobne predrasude, ona širi misao narodnoga jedinstva, jedinstva Hrvata i Srba.

Tako dakle nestaje godinom 1836. stare Hrvatske, a radja se nova, a s njome još i nova era u kulturnoj i političkoj historiji našoj.

VII.
Vršak ilirizma.

(1836.-1843) U augustu 1836., dakle u doba zasjedanja hr vatskoga sabora, zatražio je policajni ministar Sedlnitzky, desna ruka Metternichova, od svoga zagrebačkoga pouzdanika, profesora u pravoslovnoj akademiji, Stjepana Moyzesa, rodom Slovaka, vjeran i istinit izvještaj o hrvatsko-magjarskim odnosima, kao i o općem političkom raspoloženju u Hrvatskoj poslije požunskoga sabora od godine 1832./36. Profesor Moyzes odazvao se pozivu ministrovu brojnim izvještajima počevši od 18. augusta do pred kraj iste godine 1836., u kojima je odista ocrtao jasnu sliku hrvatskih prilika u početku ilirskoga pokreta. Ponajprije istače, kako treba hrvatsko-magjarske odnose vazda promatrati sa dva gledišta, to jest s obzirom na zajedničke poslove cjelokupnoga zakonodavstva Ugarske i pridruženih joj strana (partium adnexarum), a onda s obzirom na specifične osebine i zasebna prava kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, obično zvana i „iura municipalia“. Ova prava stoje ponajprije u nekim zasebnim sudbenim formama, onda u tom,

da hrvatski staleži sebi slobodno biraju protonotara ili zemaljskoga suca, a tako i zemaljskoga kapetana za vojničke poslove, onda da se na banov poziv i pod njegovim predsjedanjem sastaju na sabore, na kojima stvaraju zaključke što ih izravno potom šalju Njeg. Veličanstvu na potvrdu, nadalje da sebi mogu nabaviti uz povoljnije uvjete morsku so, te da uzmognu podići na noge zasebnu svoju plemićku insurekciju s banom na čelu. Medjutim najvažnija municipalna prava jesu : 1. uporaba latinskoga jezika u nutarnjoj upravi ; 2. prednost, da Hrvatska plaća samo polovicu od one kontribucije (ratne daće), što otpada na jednu portu u Ugarskoj ; 3. oprost od ukonačivanja vojske, osim u prijekoj nuždi ; 4. oprost od podavanja plodina i priroda vojsci ; i 5. isključenje nekatolika (protestanata) od posjedovanja nekretnina i od službi. Sva su ova prava Hrvati mirno uživali kroz stoljeća, ali ih u novije doba (već od 1790.) uzeše Magjari redom na zajedničkom saboru napadati, pregnuvši pored toga još i zatim, da magjarski jezik prošire u hrvatske urede i škole. No burne debate na prošlom saboru jasno su pokazale, kako Magjarima, kojima je konačni cilj općenita magjarizacija, zapravo nije do toga, da Hrvatska plaća veću ili manju kontribuciju, ili da ukonači ili ne ukonači vojsku, već poglavito do toga, da smanjivši u prvom redu teritorij hrvatski ukinućem Slavonije, Rijeke i Primorja preostaloj Hrvatskoj naprosto otmu njezina prava, ili drugim riječima, da se državo-pravni odnošaj hrvatsko-ugarski, u kojem su punim pravom gledali glavnu zapreku svome cilju, izmijeni

« ПретходнаНастави »