Слике страница
PDF

ranciju, a ruši stare zlokobne predrasude, ona širi misao narodnoga jedinstva, jedinstva Hrvata i Srba.

Tako dakle nestaje godinom 1836. stare Hrvatske, a radja se nova, a s njome još i nova era u kulturnoj i političkoj historiji našoj.

VII.

Vršak ilirizma.
(1836.-1843 )

U augustu 1836., dakle u doba zasjedanja hr vatskoga sabora, zatražio je policajni ministar Sedlnitzkv, desna ruka Metternichova, od svoga zagrebačkoga pouzdanika, profesora u pravoslovnoj akademiji, Stjepana Movzesa, rodom Slovaka, vjeran i istinit izvještaj o hrvatsko-magjarskim odnosima, kao i o općem političkom raspoloženju u Hrvatskoj poslije požunskoga sabora od godine 1832./36. Profesor Movzes odazvao se pozivu ministrovu brojnim izvještajima počevši od 18 . augusta do pred kraj iste godine 1836., u kojima je odista ocrtao jasnu sliku hrvatskih prilika u početku ilirskoga pokreta. Ponajprije istače, kako treba hrvatsko-magjarske odnose vazda promatrati sa dva gledišta, to jest s obzirom na zajedničke poslove cjelokupnoga zakonodavstva Ugarske i pridruženih joj strana (partium adnexarum), a onda s obzirom na specifične osebine i zasebna prava kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, obično zvana i „iura municipalia". Ova prava stoje ponajprije u nekim zasebnim sudbenim formama, onda u tom, da hrvatski staleži sebi slobodno biraju protonotara ili zemaljskoga suca, a tako i zemaljskoga kapetana za vojničke poslove, onda da se na banov poziv i pod njegovim predsjedanjem sastaju na sabore, na kojima stvaraju zaključke što ih izravno potom šalju Njeg. Veličanstvu na potvrdu, nadalje da sebi mogu nabaviti uz povoljnije uvjete morsku so, te da uzmognu podići na noge zasebnu svoju plemićku insurekciju s banom na čelu. Medjutim najvažnija municipalna prava jesu: 1. uporaba latinskoga jezika u nutarnjoj upravi; 2. prednost, da Hrvatska plaća samo polovicu od one kontribucije (ratne daće), što otpada na jednu portu u Ugarskoj ; 3. oprost od ukonačivan ja vojske, osim u prijekoj nuždi; 4. oprost od podavanja plodina i priroda vojsci; i 5. isključenje nekatolika (protestanata) od posjedovanja nekretnina i od službi. Sva su ova prava Hrvati mirno uživali kroz stoljeća, ali ih u novije doba (već od 1790.) uzeše Magjari redom na zajedničkom saboru napadati, pregnuvši pored toga još i zatim, da magjarski jezik prošire u hrvatske urede i škole. No burne debate na prošlom saboru jasno su pokazale, kako Magjarima, kojima je konačni cilj općenita magjarizacija, zapravo nije do toga, da Hrvatska plaća veću ili manju kontribuciju, ili da ukonači ili ne ukonači vojsku, već poglavito do toga, da smanjivši u prvom redu teritorij hrvatski ukinućem Slavonije, Rijeke i Primorja preostaloj Hrvatskoj naprosto otmu njezina prava, ili drugim riječima, da se državo-pravni odnošaj hrvatsko-ugarski, u kojem su punim pravom gledali glavnu zapreku svome cilju, izmijeni tako, da Hrvatska postane sastavnim dijelom Ugarske. Kod toga pak posla najviše je Magjare pomagao virovitički podžupan Ivan Szallopek, čije ime stoga Hrvati proklinju. No još ima jedna važna stvar. Stara Hungaria bila je država u kojoj se nije pazilo na narodnost, već samo na stalež, pravo, privilegija i slične jurističke pojmove, pa tako i jeste u njoj vladao opći sklad i medjusobna ljubav. Sada ujedared uzeše Magjari tumačiti ono staro „Hungaii" kao „Magjari" sa zahtjevom, da kao što su prije svi žitelji Hungarije bili „Hungari", tako da odsada unaprijed treba da budu Magjari. Ovu težnju svoju spremni su provesti i najgrubljim nasiljem, čemu ima već mnogo primjera, a konačni joj je cilj, da magjarski jezik, kao „zemaljski jezik" Magjarije, dosljedno „Magjara", prošire od Karpata do Adrije. Kad se to zbude, a drže da će se to ubrzo zbiti, onda se nadaju, da će se dvor stalno preseliti iz mnogonarodne Austrije i Beča u Peštu, i osnovati samostalnu magjarsku državu, odruženu od ostalih austrijskih zemalja, s kojima bi je imao vezati u najboljem slučaju samo jedan isti vladar. Budući da se Magjari uzdaju u svoju većinu na požunskom saboru, to Hrvati sa zebnjom u srcu gledaju u budućnost, te im je jedino pouzdanje previšnji dvor.

No i Hrvati sami mnogo su krivi. U prvom redu ne pokazuje narod, a naročito široke mase nižega plemstva, upravo nikakova smisla i mara za politički javni život, tako da primjerice na županijske generalne skupštine kadikad jedva dolazi desetak plemića; samo su restauracije županijske živahnije, no prolaze inače sasvim mirno. Razlog tome traži Moyzes u prvom redu u golemom neznanju i nepoznavanju stvari radi potpune nestašice valjanih škola, a onda u siromaštvu. Tek kad se dira u plemićka privilegija, dakle u njihove materijalne interese, stanu se hrvatski plemići micati. „Da nijesu Magjari na prošlom saboru (1832./36.) tako napadnim strančarstvom napali na municipalna prava hrvatska, kaže doslovno Movzes, a naročito — što vrijedi za većinu hrvatskoga plemstva — da nijesu Magjari na prošlom saboru izišli s novim urbarom, već da su se baš obratno zauzeli za vlastelinske interese, onda bi nesumnjivo najveći dio hrvatskoga plemstva rado pristao na zahtjev Magjara, da zanemari jezik svojih pradjedova, i prigrlio bi magjarski jezik, kako bi već znao i umio. Ali poradi urbarskoga pitanja magjarski je jezik u Hrvatskoj naišao na antipatiju, dapače kod nekih postade i omraženim, premda samo prijatelj ovan je s Magjarima i sada još broji dosta prijatelja, koji misle, da se samo u združenju s Magjarima može tražiti sigurno jamstvo za plemićke povlastice".

I tako se eto zgodi, da su se plemići u većini svojoj poradi urbara, a svećenstvo još i poradi protestantizma složili s hrvatskom omladinom na obranu municipalnih prava u jednu skupinu, koja bi prozvana doskora ilirskom strankom. Njoj nasuprot stajala je zasada još mala skupina ljudi magjarskih prijatelja kao magjarska stranka. Kod stvaranja ilirske stranke bješe od presudne važnosti intenzivni rad same omladine, ne samo što je njime održala na okupu sve protivnike magjarskoga nastojanja, nego i pribavila novih drugova, šta više, djelovanje je svoje uistinu protegla na čitav narod. Posljedica pak svega toga jeste politički preporod naroda hrvatskoga.

I odista, narod hrvatski ima da zahvali preporod svoj poglavito malom ali zanosnom broju ilirskih književnika, koji su podali narodu pravac, važan ne toliko u literarnom obziru, koliko upravo u političkom, dapače istih širokih slojeva narodnih uhvatile su se — iza vi jekova i vi jekova prvi puta — temeljne političke ideje većma putem „budnica", negoli putem političkih članaka u „Ilirskim novinama", dašto poradi tadanjih nesnosnih cenzuralnih prilika. Ilirska je literatura narodu pročistila i proširila krug njegovih političkih ideja, a time je i probudila narodnu svijest, te uspirila onu patriotsku revnost, koja je zastidjevši se s dojakošnjega narodnoga nehaja živo pregla, da čitav narod podigne i učini savremenim s ostalim evropskim mu drugovima. Bez ovoga skromnoga rada na duševnom polju hrvatskom ne da se nikako ni zamisliti sve ono, što se docnije, zapravo sve do danas dogodilo, i to baš na političkom polju.

Mi se ne možemo zabaviti ilirskim književnim produktima prema njihovoj nutarnjoj vrijednosti, jer je to posao literarne historije. Mi ćemo je samo uglavnom karakterizovati, koliko je tijesno privezana uz političku historiju.

Ilirska je književna produkcija najbujnije procvala na polju p o e z i i'e. Premda je i tada poe

« ПретходнаНастави »