Слике страница
PDF
ePub

podigne bunu, a uporedo s tom glasinom zaredjaše hrpimična uapšivanja tobožnjih sumnjivaca. Išlo se zapravo zatim, da se najglavniji članovi bivše saborske opozicije zatvore, a medju ostalima i sam Déak, do čega ipak nije došlo. Medju utamničenima pak nalazio se u prvom redu Ludovik Kossuth (od 5. maja 1837.), jer je bez vladine dozvole izdavao neke rukopisne političke novine. Kossuth bi radi veleizdaje odsudjen na četiri godine tamnice, koju mu kazan povisi stol sedmorice na pet godina. Poslije njega bi uapšen i član velikaške kuće barun Nikola Wesselényi, radi jednoga govora držana u Szatmáru, te je i on osudjen s veleizdaje na tri godine (1. febr. 1839.). Pored ovih progona Magjarâ bečka je centralna vlada dakako odmah pomislila i na sve one, koji su bili kivni na Magjare poradi njihova magjarizatornoga nastojanja. Nema sumnje, kako smo jasno vidjeli, da ilirski pokret nije bečko djelo, ali nema sumnje ni o tom, da se Beč njime namislio poslužiti u svoju korist, dakle da ga je od časa do časa podupirao.

Kao prvi znak sklonosti Hrvatima bješe to, što je kralj Ferdinand V. podijelio (1836.) grofu Janku Draškoviću poslije sabora red sv. Stjepana. No još značajnije poka zala se ta sklonost prigodom Gajeve molbe za osnutak štamparije, kao i tečajem daljih godina. Dobivši dopuštenje za izdavanje novina. Gaj je već onda pomišljao, kako da dobije privilegij, da smije u Zagrebu otvoriti svoju štampariju. I taj se važni obrt poradi svoje tijesne veze s političkim ciljevima u to doba dobivao samo od vrhovne vlade, dakle od samoga kralja. Još 30. decembra 1835. predao je Gaj molbu, da mu se dozvola dade, da u Zagrebu osnuje „bibliografski zavod“. Molbu su njegovu preporučili ban Vlašić, biskup Alagović, zagrebački kaptol, županija zagrebačka, gradsko poglavarstvo i vrhovni školski ravnatelj grof Karlo Sermage, i to kao narodnu potrebu. Ovu je molbu medjutim zabacila ugarska vlada, pa je tako Gaj saznavši za to uzeo nastojati, da mu ponovna molba (od 11. maja 1836.) dodje izravno na ruke kraljeve. Za tu svrhu pošao je lično u Beč ponijevši sa sobom preporučno pismo zagrebačkoga podžupana i bivšega poslanika netom minula sabora požunskoga, Hermana Bužana, i to adresirano na tadanjega dvorskoga prezidijalnoga tajnika (od 22. maja 1836.). U tom pismu kaže Bužan, da se na nj obraća „u poslu, koji je od najvišega interesa po moju domovinu kao i po naš narodni opstanak“, „budući da Magjari hrvatske novine, kao osobito moćan nasap protiv širenja magjarizma u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji gledaju krivim okom, dapače, kako smo iz posve pouzdana izvora saznali, već je ugarska vlada učinila neke korake, da onemogući dalje izlaženje našega narodnoga lista. Već iz toga nam razloga bezuvjetno treba Previšnje zaštite Njeg. Veličanstva, te visoke protekcije c. kr. ministarstva“. Potom ističe Bužan, kako je izdavanje novina poradi maloga broja preplatnika skupa stvar, tako da bi ih Gaj bez svoje štamparije morao prestati izdavati, „koji bi dogodjaj bio ne samo smrtni udarac po našu narodnost, te nas u očima Magiara, — jer bi njihova bahatost time samo još i više porasla, --- kompromitirao, nego ne bi nimalo povoljnih posljedica za sobom povukao po interese cjelokupne monarhije“

Koncem maja stigao je Gaj u Beč, te odmah potražio ministra grofa Sedlnitzkoga kao i njegova tajnika. Gajeva je molba odmah uzet a u raspravu, te onda kralju, odnosno Metternichu predan spis, u kojem se Gajeva molba prosudjuje s političke strane (2. juna). U tom se veoma značajnom spisu ponajprije kaže, kako je Gaj god. 1834. dobio dozvolu za izdavanje hrvatskih novina, a onda nastavlja doslovno ovako: „Ova je dozvola izdana s više važnih političkih obzira, a naročito u nakani, da se Hrvate i Slavonce predobije protiv zamišljene samostalnosti Ugarske na osnovu magjarskoga jezika, te da se i ojača njihova privrženost previšnjem c. kr. prijestolu, - a onda još i u toj nakani, da se preko njih predobiju i privuku k Austriji susjedni slavenski puci kao što su Srbi, Bošnjaci, Hercegovci, Crnogorci i Turska Hrvatska, koji kao da većma mare za Rusiju i njezin blagotvorni utjecaj. I odista se u kratko vrijeme, kroz rečene hrvatske novine, u oba smjera pokazao povoljan rezultat po monarhiju, jer je s jedne strane proisteklim političkim entuzia zmom Hrvata stavljen s na ž a n o asap protiv ma gjarskih težnja, a s druge stali su se posredovanjem ovih novina oni pomenuti puci u književnim poslovima zbližavati, pa tako gledaju sada većim interesom u ovu monarhiju negoli ikuda drugud, kako se sve to vidi iz „Danice“ i njenih dopisa“. Stoga preporuča grof Sedl

[ocr errors]

nitzky Gajevu molbu kao eminentno političku i probitačnu po previšnje interese na blagohotno rješenje, a to još stim više, „što Hrvatima treba da ti vidljiv znak, da u svom odno š aju s Magjarima mogu rač unati na previš nju potporu“.

Iz ovoga se službenoga ministarskoga spisa sasvim jasno razbiraju tadašnji ciljevi dvorske politike s obzirom na Hrvate : oni imadu s jedne strane da budu zaprekom i protutežom napredovanju Magjara, a s druge treba da neopazice uvuku susjedne Hrvate i Srbe izvan granica monarhije u okvir njene interesne sfere.

Razumije se, da Gaj nije poznavao ovoga spisa, ali nema i ne može biti sumnje, da je u svom usmenom saobraćaju s grofom Sedlnitzkim i ostalim mjerodavnim ličnostima prodr'o u temeljne intencije i smjerove tadašnje dvorske politike. U to nas upućuje njegovo pismo iz Beča od 10. juna: što ga je pisao Antunu Mažuraniću i ostaloj svojoj „milenoj braći“ u Zagreb: „Važnost moga putovanja jeste mnogo veća, nego smo se nadali, kaže Gaj. Naš posal poradi štamparije jest već in thesi kod kr. vis. dvorske (ugar.) kancelarije protiv mene dokončan bio, a da ja ovamo ne dojdoh, sve bi zgubljeno , – al' sada će se u kabinetu (carskom) nasopet pretresti. Car bo i dvornici nam veoma nagnuti jesu i sa svega vidjeti se može, da ovi naši oci jedino čekaju, da ih djeca razlogom za nešto oprose. Mi bismo la g a hno sa d a dobili na š Consilium (t. j. samostalnu od Ugarske nezavisnu vladu), dà samo prosimo ...

Magjari, dušmani sve dobrote, milosti i kreposti, dušmani naše krvi, d u š mani dobrostivoga cara i kralja na še ga, teda aegda u svojih gnjezdih popadjeni su ; nekoliko ih je već ufaćeno, a drugi će slediti u tamnice ... Mi slobodno pišemo i govorim o š to hoćemo i što mislimo, jerbo ništa zla ne ćemo, a ništa lukavoga ne mislimo. Samo on Horvat bit će u napredak sumnjiv, koji bude za Magjarim staj a o, jer je Mag jarija gotovo ko varstvo (= veleizdaja), ali već sada, hvala Bogu, otkrita stvar. Mi pako dužni smo sve zmir polag pelde naših pradjedova za mislostivu kuću naših pravednih carova stati, i ak' će potrebno biti i krv prolijati ... Ova kuća nas veže s braćom našom, a sjedinjena moć čuva nas od nasilja istočnoga i sjevernoga (t. j. od tur skoga i magjarskoga). Zato samo pravim putem naprvo. Ej da vidite kako mi ugadja horvatska savjest, kada magjarske kovare gledam !... Inače nemojte se za ništa do tuge brinuti, jer se možemo za stalno ufati, da će našoj Iliriji pod zavje će m austrijanskih gospodara svanuti sunce od radosti.“

Pun pouzdanja i nada vrati se Gaj u Zagreb. Računajući s time, da će doskora dobiti zatraženi privilegij za svoju štampariju, zače pomišljati i na produkciju književnu. Za tu svrhu uze u svojim novinama zagovarati misao, da bi se osnovalo kulturno društvo zvano: „Društvo prijatelja narodne izobraženosti ilirske“. Ta mu je misao si

« ПретходнаНастави »