Слике страница
PDF
ePub

nula još godine 1829., kad je u Gracu kao djak upoznao veliku korist ondjašnjega „Joanneuma“, što ga je osnovao nadvojvoda Ivan. A i Széchenyjev magjarski narodni muzej kao i biblioteka u Pešti uvjeriše ga o potrebi sličnoga zavoda u Zagrebu. Ali na provedenje svoje ideje nije sve dosada mogao pomišljati. Sada kad se uvjerio u Beču, da će nastojanja hrvatska ondje naći nužne potpore, on se riješi, da pristupi tome poslu. Već 30. jula napisao je u tom smislu prvi svoj članak u „Danici“ pod natpisom „Nekoja društva slavjanska kao sredstva narodne izobraženosti“, u kojem reče, kako „sva naša slavjanska braća napreduju na veleslavnoj stazi narodne izobraženosti, sa mo mi Iliri nemamo osim na še „Matice“ (naime srpske) u Pešti jo šte nijednog a narodnoga društva. Što bi se pako u tom prizrenju za Veliku Iliriju urediti imalo, o tom ćemo se u slijedećem listu razgovarati.“ Odmah poslije toga, 13. augusta, dakle u doba kad je sabor hrvatski bio na okupu (od 4. do 17. augusta) objelodanio je Gaj članak: „Društvo prijatelja narodne izobraženosti ilirske“, u kojem zagovaraše ideju narodnoga ilirskoga društva, a onda je nastavio „Cilj ovoga narodne ilirske izobraženosti društva jest već u nazočnom naslovu dosta naznačen. Sredstva, kojim bi se prava, naravska, zakonita izobraženost kod našeg ilirskog naroda utemeljiti i rasprostraniti mogla, jesu dvovrsna. Na prvu vrst sredstva spadat će duhovna za b a va iliti radnja učenih sukotriga (= članova). Najpa če nastojmo poslovanje u svih

[ocr errors]
[ocr errors]

znanosti (izvan politike i teologije) u narodnom jeziku ilirskom, dakle pred svim potrebno izobraženje istoga narodnoga jezika. Na drugu pako vrst potrebnih sredstava spadat će priba vljenje knjiga i rukopisov, najpače takovih, što se kakvim god načinom našega naroda i otačestva tiču. Zatim marljivo sabi. ranje i sakupljanje svakojakih stvari, koje se na opredijeljene znanosti protežu, odkuda bi se složnom voljom i moćom svih prijatelja narodne izobraženosti ilirske velika občinska knjižnica i narodni muzej podignuo“.

Kad je Gaj ovo napisao, već je bilo poznato da su se sve županije hrvatske i slavonske, kao i svi kr. slob. gradovi, dapače i većina visokoga plemstva izjavili, da se ima osnovati društvo prijatelja ilirske prosvjete, ter su u tom smislu izdali svojim zastupnicima potrebne instrukcije. Inicijativu u tom poslu preuzela je županija varaždinska, kad je na njenoj skupštini uoči hrvatskoga sabora iznio u tom smislu predlog veliki sudac Ivan Čegel, koji ne samo da je bio jednoglasno primljen, nego je i ostalim županijama i gradovima razaslan, da bi ga prihvatili kao svoj. Medjutim se doskora nadjoše tri muža, inače zanesene pristaše Magjara, koji stadoše u tom poslu smetati ; to su bili Aleksandar grof Dra š k ović, Levin barun Rauch i Pavao Keresztury, osnivači magjarske stranke u Hrvatskoj. Ovaj posljednji, a s njime i braća Gjuro i Antun Danijel Josipović, koji se odmah u početku pridružiše magjarskoj stranci, uzeše nagovarati . F. pl. Šišić : Hrvatska povijest.

14

tik do pred sabor u Zagreb nadošloga ablegata varaždinske županije Tomu Bedekovića, da nipošto ne valja pristati na naziv „ilirske prosvjete“, budući da to ime „miriši po Rusiji“, već da se ima uzeti naslov „društvo za narodnu prosvjetu“. I odista, kako je Tomo Bedeković bio uvrijedjen od Gaja, što mu ne htjede štampati vijest, da je u svojoj kući svečanom gozbom proslavio rodjendan kraljev, a inače bio vatren pristaša omladinskoga narodnoga pokreta, brzo se dade nagovoriti, dapače on predobi još i rodjaka svoga križevačkoga velikoga župana Ljudevita baruna Bedekovića, sina onoga Franje Bedekovića, koji je god. 1790./91. zastupao Hrvatsku na zajedničkom saboru. I tako se zgodi, da je sabor hrvatski, nakon što su se u pretkonferenciji (odboru) oprla imenu ilirskomu već poznata nam lica, i to s uspjehom, takodjer prihvatio (16. augusta) ovaj naziv „narodni“ zabacivši ime „ilirsko“. To je bilo prvou pletanje ma gjarske stranke, zasada još i nepoznate u javnosti, u narodne poslove. Zaključak saborski bi uvršten kao čl. XV. u zapisnik, a zatim se po želji sabora obvezaše ban Vlašić i biskup Alagović, da će kao pokrovitelji istoga društva ishoditi kod kralja potvrdu za nj. Medjutim potvrda toga zakonskoga članka nije nikad uslijedila ; preplašen raznim denuncijacijama od magjarske stranke u Hrvatskoj, pa zbunjen žilavim i neprekidnim nastojanjem Magjara oko svoga narodnoga napretka, grof Sedlnitzky nije se usudio da vladaru podnese onaj članak na potvrdu. Da ne ozlovolji Hrvata,

činilo mu se, da je za taj mah dosta, ako dade Gaju željno očekivani privilegij, da može u Zagrebu otvoriti svoju štampariju (7. juna 1837.).

Ljeti iste godine 1837. podje Gaj i opet u Beč, gdje se zadržao sve do konca oktobra. Tom prilikom pošao je do grofa Sedlnitzkoga, te mu izjavio, da želi od nove godine 1838. svoje „Ilirske narodne novine“ tako izdavati, da bude jedan stupac odštampan latinicom, a drugi ćirilicom. Što mu je grof odgovorio, ne znamo, no to stoji, da je Gaj na povratku u Zagreb pošao tadašnjemu cenzoru, za novine i knjigu hrvatsku, profesoru Moyzesu, te mu najavio ovu promjenu. Tom mu prilikom Gaj još reče, da to čini nakon usmenoga odobrenja grofa Sedlnitzkoga. Iza ove Gajeve izjave obrati se Moyzes na ministra za dalju uputu, našto mu Sedlnitzky odgovori (21. dec. 1837.), da nema doduše protiv takove promjene nikakoga bitnog prigovora, no s obzirom ,što u toj stvari ipak valja paziti još i na ono, što kaže kr. ugar. dvorska kancelarija, drži, da bi bolje bilo, da do ove promjene za sada još ne dodje. Tako je i bilo. Gaj je morao napustiti misao o ćirilskim stupcima, a time bješe očito spriječen već u prvom koraku, što ga htjede učiniti, da è vremenom posve prihvati ćirilicu, baš onako, kako je 1836. kajkavštinu zamijenio štokavštinom. Da se to kojom srećom dogodilo, da nas bi hrvatska i srpska literatura bila jedna cjelina, a upravo za tim je i smjerao u prvom redu sav rad Ljudevita Gaja i njegovib drugova.

Istodobno s nastojanjem Gajevim oko štamparije i ćirilice dao se grof Janko Drašković na rad oko organizacije naroda hrvatskoga. Vidjesmo već, kako je profesor Moyzes (aug. 1836.) gledao u tadanjem mrtvilu širokih plemićnih masa veliku pogibao po Hrvatsku, a to su opažali i drugi. Tako piše Antun Nijemčić Gaju za Koprivnicu i Križevce toga vremena ovako: „Tko je „Tisuć i jednu noć“ čitao, i bi želio ideju o kamenjenoga grada ozbiljnu viditi, taj neka ide u Koprivnicu, oli i u Križevce; ovdi ta kodjer sve je mrtvo“. Tomu se općem mrtvilu u zemlji dalo doskočiti samo udru živanjem, kojim bi se u isti čas postiglo još i pohrvaćenje narodnoga društva. Kod mladih Hrvata stvar je donekle već i dosada dosta uznapredovala, kako nam to javlja jedan svjedok onih dana. „Prije ilirske dobe bila je mladež surova, bez misli, samo pohlepna zabave i užitka, a sada je nastalo natjecanje - u obrazovanju duha i srca ; sva je bila skladnija i bolja“. No to je bila samo muška mladež, dok su žene od reda bile ponijemčene, tako da su mnogi muževi učeći sve na latinskom jeziku baš od svojih žena tek naučili njemački. I tako se rodi misao, da treba u prvom redu predobiti otudjene žene za narodnu stvar. Na taj se posao dao starina grof Janko izdavši u maju 1838., kao prvo djelo Gajeve štamparije, knjižicu „Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter“. U predgovoru, koji je upravo adresiran na hrvatske (ilirske) žene, ističe, kako samo sudjelovanjem žena može uspijevati svaki veći narodni rad.

« ПретходнаНастави »