Слике страница
PDF
ePub

nekih hrv kako elementi urecibo rad

oprezno napredovali, i to ponajprije koncertima na pozornici, priredjnima dakako od Ilira diletanata. Već 18. aprila 1838. davao se, iza nekih manje važnih, taki koncert s isključivo hrvatskim pjevanjem. Dojam bijaše snažan, kako javlja tadašnja „Danica“: „Ovaj prvi po visoko-plemenitih gospojah u duhu ilirske narodnosti uredjeni koncert bijaše od sve nazočne gospode toliko radi dvostruke svrhe, koliko radi ovdje još nikada ne čuvene slasti narodnoga jezika u višoj muzici, s neizmjernim uznešenjem primljen i probudio je kod mnogih sa svim nove pomisli o vrijednosti čistog a ilirskoga narječja, i nove domorodne želje“. U smislu ovih „novih domorodnih želja“ učinio je dalji bitni korak zanosni mladić I van Kukuljević sa svojom junačkom igrom „Juran i Sofija“. (u tri čina), kojoj je gradja uzeta iz borbe oko Siska 1593., a koja bješe prikazana od Hrvata diletanata u Sisku dne 2. i 6. oktobra 1839. uz rijetki entuzijazam nebrojenih gledalaca. To je prva hrvatska dra m a tska predstava s novim književnim jezikom na otvorenoj pozornici. Ona je u bitnosti svojoj glorifikacija ideje ilirske, naime zajednice južnih Slavena bez obzira na vjeru. Bratoubilačku borbu izmedju krvnih dušmana Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana osudjuje pravoslavni „Starac Srbina ovim značajnim riječima : „Svi mi skup smo djeca jedne majke tužne, majke bijedne ; jedna krvca nam i

sa bikom, januara", pitanja ice dade sve vise pred

no veter ugovježbanih

njima, slavno ime Ilir svima“. Koliki je dojam na javnost izazvala sisačka predstava, najbolje dokazuje, što se odmah iza toga javno oglasi ravnatelj njemačkoga zagrebačkoga kazališta Börnstein u „Danici“ s formalnim predlogom, kako da se u zagrebačkom kazalištu započne s hrvatskim predstavama koje bi po vremenu mogle sve više učestati. Sada se odbor čitaonice dade na posao, te raspravivši temeljito pitanje hrvatskoga kazališta izabra 24. januara 1840. Dimitriju Demetera blagajnikom, koji će pokupiti dobrovoljne prinose za hrvatsku kazališnu sezonu. Kako u to doba još nije bilo izvježbanih Hrvata glumaca, uglavi Demeter ugovor (19. maja 1840.) sa srpskim novosadskim društvom na dvomjesečno glumljen e u Zagrebu pod pokroviteljstvom čitaonice, a na šestmjesečno po ostaloj Hrvatskoj, a izrijekom u Karlovcu, Varaždinu, Petrinji i Sisku. I tako započeše hrvatske predstave u Zagrebu uz urnebesni aplaus dne 10. juna 1840. s Kukuljevićevom junačkom igrom „Juranom i Sofijom“.

Dok su se Demeter i drugovi njegovi, a to bješe u prvom redu mladi Ivan Ma žu ranić, najodličniji pjesnik ilirskoga vremena, trudili oko narodne glume, rasplamti se nova „junačka igra“ na pozornici požunskoga sabora.

Kad se naime godine 1839. začeo medjunarodni položaj smučivati, pa trebalo novaca za vojsku, nikla je na dvoru misao, da se sa zove požunski sabor, dok su Metternich i Pálffy držali, da mogu i bez sabora utjerati porez. Tek na upozorenje pala ina nadvojvode Josipa, da je to u onodobnim

220

cijelodnoga boljiti u budujegovi

a hihilolobaril

prilikama upravo nemoguće, sazvan bi (9. aprila) za 5. juna 1839. sabor u Požun. Kraljeva objava našla je u taj par u Ugarskoj narod u zanosnom raspoloženju, budući da se svaki sloj naroda zanimao za zakonodavstvo. Sabor je zapravo prestao da bude običnim staleškim faktorom, otkad je ono prošli sabor programatičnom točnošću označio glavne pravce demokratskomu napretku i njegovih ciljeva, te istaknuo kao zadaću u budućnosti : unapredjenje materijalnoga boljitka i proširenje političkoga prava cijeloga naroda. Poradi toga bješe i opći duh mnogo smjeliji, tako da se javno mnijenje nije žacalo borbe, te bilo spremno uhvatiti se s Metternichom i njegovim sistemom u koštac.

Uoči toga dogadjaja sastao se poradi izbora poslanika svojih i njihove instrukcije dne 21. maja 1839. i hrvatski sabor u Zagrebu. Kako je ban Vlašić već odulje vremena bolovao, pa se zato i odrekao časti zagrebačkoga velikoga župana, koja potom zapade vatrenoga Ilira Nikolu Zdenčaja, otvori sabor njegov zakoniti zamjenik biskup zagrebački Juraj Ha ulik.1

Sabor hrvatski ostade kratko vrijeme na okupu (od 21. do 26. maja), u koje se poglavito zabavio onim pitanjima, koja bi mogla doći na dnevni red

1 Nakon smrti biskupa Aleksandra Alagovića (18. marta 1837.), im novan je 8. maja 1837. Juraj Haulik de V á ralya, rodjen 20. apr. 1788. u Trnavi u sjev. Ugarskoj, u slovačkom kraju. Redjen je 1811., te postade nadbiskupski tajnik u Ostrogonu, 1825. kanonik, 1830. referent u ugar. namjes. vijeću, 1832. zagreb. prepošt i prior vranski, a onda biskup zagrebački, a 8. maja 1853. prvim nadbiskupom zagrebačkim. Umro je 11. maja 1869.

u Požunu. Rezultate sabrao je u instrukciju svojim poslanicima, i to podbanu i velikom županu požeškomu Andriji Markoviću za gornju, te Aleksandru Dominiću i Hermanu Bužanu za donju kuću. Ponajprije trebali su poslanici da izrade, da bi u kraljevski naslov pored Ugarske, a iza Češke v a zda došla još i „Dalmacija, Hrvatska i Sla v onij a“, nadajući se tako svom državopravnom položaju dati krepko uporište ; imali su nadalje oprijeti se gradjanskom pravu protestanata, ter se svojski zauzeti za latinski jezik protiv uvedenja magjarskoga jezika u hrvatske urede, a tako i za izravno sjedinjenje Dalmacije i Vojne Krajine s Hrvatskom, po čem bi se natno podigao ugled i vlast banska. Osim toga povela se debata još i o narodnom jeziku, kad se raspravljalo o učenom društvu. Tom je prilikom sabor zaključio, da se ima zamoliti ban Vlašić, s pozivom na saborski čl. XV.: 1836., da bi kod kralja izradio potvrdu još uvijek nepotvrdjenih pravila onoga društva. Ovaj je zaključak sabor obrazložio ovim značajnim riječima: „Kultura se svakoga naroda ogleda u jeziku njegove domovine, po kojemu se nužno i dolazi do ljubavi spram rodjene grude, čime se opet podiže i narodna snaga. Zato sabor hrvatski drži, da je po rebno što više njegovati ilirski jezik, koji obuhvata sve narodne dijalekte, a koji se u posljednje vrijeme i lijepo razvio.“ Još se na saboru zahtijevalo i obligatno učenje „narodnoga jezika“, kako u gimnazijama, tako i na pravoslovnoj akademiji, ali do tvrdoga zaključka zasada još nije došlo.

Sabor požunski lično je otvorio kralj Ferdinand V. dne 6. juna. Na njegovu želju, očito da udobrovolji sabrane staleže i redove magjarske, pozdravi ga u ime čitavoga sabora m a gjarskom zanosnom besjedom, možda prvom nakon vijekova i vijekova, novi primas Josip Kopácsy. Uza sve to ubrzo se dvor mogao uvjeriti, da je broj pristaša reforma i na ovom saboru samo porastao, i to u objema kućama. U gornju kuću udjose grofovi Ludovik i Kazimir Batthyány, grof Ladislav Teleky, baron Josip Eötves i mnogi drugi ; svi su se ti združili u jedan klub, sastavljajući opozicionalni krug od 35 velikaša. U donjoj kući zastupali su opozicijoni program Franjo Déak, Gavro Klauzal, Stjepan Beszeredy, barun Béla Wenkheim, Franjo Pulszky, Mavro Szentkirályi i mnogi drugi. Svi su oni s poštovanjem gledali u grofa Széchenyja u očekivanju da će im se staviti na čelo, te ih dovesti do pobjede. Tada je Széchenyi imao prilike, da stvori veliku političku stranku i da joj postane vodjom, ali on to ne učini, pa tako je dirigovanje sabora sve protiv njegove volje prešlo na Franju Déaka, koji je posve zadovoljio očekivanja, što su ih u nj stavljali. U prvom je redu nastojao, da djeluje na vladu upozorivši je, da obustavi nasilja, jer njime ne će satrti opozicije. No Metternicha nije bilo možno riječima umekšati ; ako je i učinio štogodj, što se čini kao koncesija, odmah bi iza toga jednoga koraka naprijed pokročio dva natrag. Otpustio je doduše grofa Fidela Pálffyja, no njegovim nasljednikom u kancelarstvu imenova boležljivoga i tromoga grofa Antuna Majlátha,

u nj stavlja posve zado volje prešie dirigovanje

« ПретходнаНастави »