skih nazočnih zastupnika i poslanika. Kad je naime pročitan ovaj popis, primijeti zastupnik županije virovitičke Ladislav Janković, da je razabrao, kako se u njemu ne pravi nikakova razlika izmedju ugarskih i slavonskih županija, pa stoga, da se iz te novotarije ne bi u buduće izvodili kakovi zaključci, ulaže protest. Sada uzeše Magjari tumačiti ovu novotariju kao nedužnu posljedicu poredjanja županija alfabetskim redom, no Déak izjavi, da je bolje, da se ostane kod dosadašnjega običaja, u čemu ga podupriješe još: Herman Bužan, Aleksandar Farkaš i Žigmund Posavec. Tako se i zbude.

Mnogo je znatnija rasprava o odborovu predlogu, da se općenito uvede magjarski jezik kao službeni ne samo u Ugarskoj, nego i u Hrvatskoj. U toj raspravi uze kao glavni govornik hrvatski riječ Herman Bužan (16. jula u 13. sjednici), te reče: Kad je u zadnjem deceniju prošloga stoljeća narod magjarski opazio propadanje svoje narodnosti, nije uzrok tome tražio niti u vladanju Josipa II. niti u ranama zadanim drevnom ustavu, a niti u udaljivanju od starih običaja, jer je dobro znao, da narodnost može i bez ustava postojati, te da se izgubljeni ustav dade opet i natrag zadobiti, dok se propala narodnost nikad više oživiti ne da. Budući da je jezik najkrepče obilježje, kojim se narodi izmedju sebe razlikuju, i jer je on podjedno još i najbolje i najpouzdanije mjerilo za napredak i kulturu svakoga naroda, narod je magjarski spremajući se da provede s duhom vremena složne promjene u svojim zakonima, u prvom redu smatrao potrebnim procvat narodnoga jezika, čime

se nadao udariti zdrav osnov narodnoj sreći. I odista, već u kratko vrijeme opazio je svaki rodoljub udivljenja vrijedan uspjeh, i to baš uz pomoć za tu svrhu stvorenih zakona. No sve ovo valja takodjer primijeniti i na Hrvatsku i njen narodni jezik. Da se bolje razumije položaj Hrvatske u tom pitanju, potrebno je još jednom istaknuti što predlaže odbor: staleži i redovi žele, da se odsele unaprijed svi zakoni, kraljevske pozivnice i predstavke na sabor, kao i otpisi i odluke pišu jedino na magjarskom jeziku, a i okružnice ugarske vlade i osude stola sedmorice, pa konačno da se magjarski jezik uvede u Vojnu Krajinu, te u svim školama Ugarske i Hrvatske učini nastavnim jezikom. To predlaže odbor. No kad uzmemo u obzir, nastavi Bužan, da zakone, koji su odlučni po život poštenje i imutak gradjana valja napisati na jeziku, koji je svima razumljiv, nadalje s obzirom na to, što je u Hrvatskoj i Slavoniji latinski jezik municipalni jezik, pa onda što se isto tako uvedenju magjarskoga jezika protivi duh i narodnost stanovnika Vojne Krajine, dapače i sama je vojna uprava uzalud pokušavala kroz tri stoljeća, da u njoj ukorijeni njemački jezik, te konačno s obzirom na to, što se predmeti u školi ne mogu obučavati na jeziku koga nitko ne razumije, Bužan otklanja predlog odborov, koliko bi se imao protegnuti na teritorij Hrvatske i Slavonije, jer bi to značilo uništenje hrvatske narodnosti. Hrvati pak nastoje po primjeru Magjara svom snagom, da unaprede procvat svoga jezika, te su u tom poslu već za kratko vrijeme

pokazali baš zamjeran napredak. Tako primjerice obučavaju na zagrebačkoj pravnoj akademiji dva domoroca (naime Smodek i Babukić) bez svake nagrade i jedino iz patriotskog pregnuća ljepši hrvatski jezik (t. j. štokavštinu). Na tom je jeziku već izišlo više knjiga, a da se on proširi, osnovane su po raznim mjestima čitaonice, te se u njima živo radi. Stoga izjavljuje Bužan u ime Hrvatske, da će ona braniti svim po zakonu dopuštenim sredstvima od predja baštinjenu narodnost svoju, kojoj nijesu mogle da naude ni stoljetne gorke patnje, što ih izazvaše turske provale. Osim toga Hrvatska se pouzdaje u Njeg. Veličanstvo, da će joj i nadalje kao godine 1830. i 1836. sačuvati netaknuta narodna prava i običaje, i to baš stim više, što ova najdragocjenija narodna prava, za koja su Hrvati voljni sve žrtvovati, ne mogu da budu u smislu zak. čl. 120. : 1715. predmetom saborskih rasprava (u Požunu), i što unutarnja uprava Hrvatske i u smislu zak. čl. 58. 1790./91. potpada isključivo pod kompetenciju hrvatskoga sabora. Šta više, kad bi Hrvati i pristali na iskorjenjenje svoje narodnosti, tada bi pravom zaslužili i prezir samih Magjara. Stoga Bužan zamoli staleže i redove magjarske, da tu protivnost Hrvata ne shvate kao tudjenje od magjarskoga jezika, a niti kao slijepu gorljivost za latinski jezik. Što više. Hrvati nipošto ne samo da ne žele da priječe procvat magjarskoga jezika, već i sami gledaju, da ga nauče. Šta se latinskoga jezika tiče, nema sumnje, da se taj jezik, na kome su redigirani svi zakoni i isprave, mora i nadalje njegovati; no

staleži i redovi hrvatski i slavonski ne idu toliko za tim, da sebi sačuvaju taj jezik, koliko ono prav o, po kojemu mogu sami sebi da odredjuju svoj službeni jezik, pa stoga pronadju li možda jednom za shodno, zamijenit će latinski jezik svojim, narodnim. Napokon zamoli Bužan sabor, budući da će oni Hrvati, koji žele stupiti u javne urede, i onako naučiti magjarski, a već je dosadanje iskustvo pokazalo, da silenje radja upravo protivnim posljedicama, neka se okani svakoga nasilja, prepuštajući učenje magjarskoga jezika dobroj volji Hrvata.

Mirne ali odlučne riječi Bužanove, a naročito izjava, kako i Hrvati pomišljaju, da svoj jezik. učine diplomatskim u Hrvatskoj, izazove dugu i oštru debatu, u kojoj su Magjari zajedno s predsjednikom Stjepanom Szerencsyjem poricali Hrvatima pravo, da uvedu hrvatski jezik kao službeni u svojoj domovini, te odrediše desetogodišnji rok, do kojega se ima i u Hrvatskoj i Slavoniji započeti magjarski uredovati. Bužana podupirali su i slavonski zastupnici, a naročito požeški. Ipak se našao i jedan Magjar, Josip Ürményi, zastupnik fehérske županije koji reče da Hrvate ne valja sravnjivati s ugarskim narodnostima, jer su oni narod, i to narod, koji ima svoj municipalitet. Stoga ako je Magiarima milo da mogu biti Magjari, dajmo i Hrvatima to isto pravo. Protiv Ürményja diže se Franjo Déak; ne slaže se sa zastupnikom fehérskim, reče, jer da Hrvati nijesu poseban

narod, kako to dokazuje zak. čl. 60: 1741., koji ih naziva,,filii nativi Hungariae", jer inače, k ad bi Hrvati bili poseban (politički) narod, te samo zajedničkim ustavom bili vezani uz Ugarsku, onda bi sasvim zališno bilo odredjivati kaki rok, jer ne bismo imali na to nikakova prava. Inače je i on za rok od deset godina, da se tako omogući uspjeh zakona. U ostalom ne misli kao oni, koji se nadaju, da će Hrvate ikad pomagjariti, jer premda su Hrvati malen narod, ipak imadu vrlo mnogo ljubavi za svoj jezik, te mogu da Magjarima služe

za uzor.

Potom primi sabor velikom većinom predlog odborov uz dodatak, da se Hrvatima dade desetogodišnji rok, da potpuno nauče magjarski. Predlog primi potom i gornja kuća uza sav otpor Haulika, Markovića, Kulmera i nekih drugih. Raz umije se, pitanje je sada stajalo na volji kraljevoj.

O tečaju rasprava na požunskom saboru bile su hrvatske i slavonske županije točno izvješćivane od poslanika i zastupnika svojih, pa tako se i raširi po Hrvatskoj opće nezadovoljstvo. Prva se podiže županija križevačka (18. nov. 1839.). Na generalnoj skupštini svojoj zaključi, da se ima na kralja upraviti krepka" predstavka s molbom,,,da bi Njeg. Veličanstvo izvoljelo uskratiti svoje odobrenje svim saborskim zaključcima, koji se protive narodnosti i municipalnim pravima kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a naročito onomu o uvedenju