Слике страница
PDF
ePub

pokazali baš zamjeran napredak. Tako primjerice obučavaju na zagrebačkoj pravnoj akademiji dva domoroca (naime Smodek i Babukić) bez svake nagrade i jedino iz patriotskog pregnuća ljepši hrvatski jezik (t. j. štokavštinu). Na tom je jeziku već izišlo više knjiga, a da se on proširi, osnovane su po raznim mjestima čitaonice, te se u njima živo radi. Stoga izjavljuje Bužan u ime Hrvatske, da će ona braniti svim po zakonu dopuštenim sredstvima od predja baštinjenu narodnost svoju, kojoj nijesu mogle da naude ni stoljetne gorke patnje, što ih izazvaše turske provale. Osim toga Hrvatska se pouzdaje u Njeg. Veličanstvo, da će joj i nadalje kao godine 1830. i 1836. sačuvati netaknuta narodna prava i običaje, i to baš stim više, što ova najdragocjenija narodna prava, za koja su Hrvati voljni sve žrtvovati, ne mogu da budu u smislu zak. čl. 120. : 1715. predmetom saborskih rasprava (u Požunu), i što unutarnja uprava Hrvatske i u smislu zak. čl. 58. : 1790./91. potpada isključivo 'pod kompetenciju hrvatskoga sabora. Šta više, kad bi Hrvati i pristali na iskorjenjenje svoje narodnosti, tada bi pravom zaslužili i prezir samih Magjara. Stoga Bužan zamoli staleže i redove magjarske, da tu protivnost Hrvata ne shvate kao tudjenje od magjarskoga jezika, a niti kao slijepu gorljivost za latinski jezik. Što više. Hrvati nipošto ne samo da ne žele da priječe procvat magjarskoga jezika, već i sami gledaju, da ga nauče. Sta se latinskoga jezika tiče, nema sumnje, da se taj jezik, na kome su redigirani svi zakoni i isprave, mora i nadalje njegovati ; no

staleži i redovi hrvatski i sla v onski ne idu toliko za tim, da sebi saču vaju taj jezik, koliko ono pravo, po kojemu mogu sami sebi da odredjuju svoj službeni jezik, p a stoga pronadju li možda jednom za shodno, zamijenit će latinski jezik svojim, narodnim. Napokon zamoli Bužan sabor, budući da će oni Hrvati, koji žele stupiti u javne urede, i onako naučiti magjarski, a već je dosadanje iskustvo pokazalo, da silenje radja upravo protivnim posljedicama, neka se okani svakoga nasilja, prepuštajući učenje magjarskoga jezika dobroj volji Hrvata.

Mirne ali odlučne riječi Bužanove, a naročito izjava, kako i Hrvati pomišljaju, da svoj jezik učine diplomatskim u Hrvatskoj, izazove dugu i oštru debatu, u kojoj su Magjari zajedno s predsjednikom Stjepanom Szerencsyjem poricali Hrvatima pravo, da uvedu hrvatski jezik kao službeni u svojoj domovini, te odrediše desetogodišnji rok, do kojega se ima i u Hrvatskoj i Slavoniji započeti magjarski uredovati. Bužana podupirali su i slavonski zastupnici, a naročito požeški. Ipak se našao i jedan Magjar, Josip Ürményi, zastupnik fehérske županije koji reče da Hrvate ne valja sravnjivati s ugarskim narodnostima, jer su oni .narod, i to narod, koji ima svoj municipalitet.

Stoga ako je Magjarima milo da mogu biti Magjari, dajmo i Hrvatima to isto pravo. Protiv Ürményja diže se Franjo D é a k; ne slaže se sa zastupnikom fehérskim, reče, jer da Hrvati nijesu poseban

narod, kako to dokazuje zak. čl. 60 : 1741., koji ih naziva ,,filii nativi Hungariae“, jer inače, kad bi Hrvati bili poseban (politički) narod, te samo zajedničkim ustavom bili vezani uz Ugarsku, onda bi sa svim zališ no bilo odredjiv a ti ka ki rok, jer ne bismo imali na to nika kova pra v a. Inače je i on za rok od deset godina, da se tako omogući uspjeh zakona. U ostalom ne misli kao oni, koji se nadaju, da će Hrvate ikad pomagjariti, jer premda su Hrvati malen narod, ipak imadu vrlo mnogo ljubavi za svoj jezik, te mogu da Magjarima služe za uzor.

Potom primi sabor velikom većinom predlog odborov uz dodatak, da se Hrvatima dade desetogodišnji rok, da potpuno nauče magjarski. Predlog primi potom i gornja kuća uza sav otpor Haulika, Markovića, Kulmera i nekih drugih. Ra z umije se, pitanje je sada stajalo na volji kraljevoj.

O tečaju rasprava na požunskom saboru bile su hrvatske i slavonske županije točno izvješćivane od poslanika i zastupnika svojih, pa tako se i raširi po Hrvatskoj opće nezadovoljstvo. Prva se podiže županija križevačka (18. nov. 1839.). Na generalnoj skupštini svojoj zaključi, da se ima na kralja upraviti krepka“ predstavka s molbom, „da bi Njeg. Veličanstvo izvoljelo uskratiti svoje odobrenje svim saborskim zaključcima, koji se protive narodnosti i municipalnim pravima kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a naročito onomu o uvedenju

magjarskoga jezika“. Križevačkoj se županiji pridruže još i varaždinska i požeška, no najburnije bilo je na skupštini županije zagrebačke (12. dec.). Ne samo da se i ona pridružila ostalim županijama, već je naročito još stavila predlog, da velika deputacija Hrvata podje pred kralja u Beč, te da ga lično zamoli za odobrenje njihovih želja, a grof Janko Drašković još napose predloži, da se u kralja opet izmoli posebna hrvatska vlada, kao u doba Marije Terezije, dosljedno, da se Hrvatska odruži u upravi od Ugarske. Raspoloženje bješe osobito vatreno kroz cijelu skupštinu, a naveče priredi mladež svečanu bakljadu glavnim govornicima toga dana, grofu Janku Draškoviću, grofu Oršiću, Zdenčaju vel. županu, Lentulaju Benku, načelniku Štajdaheru i Raizneru. Sto više, koji dan poslije ustade protiv uvedenja magjarskoga jezika i sam ban Vlašić, koji upravi 21. januara 1840. na kralja predstavku. U njoj ga zamoli, da od Hrvata ukloni „posve strani“ magjarski jezik.

Medjutim je sabor u Požunu raspravljao nova pitanja zadavajući pravima hrvatskima nove rane. Iza magjarskoga jezika sabor se doskora zabavi pitanjem urbarskim. Dne 9. oktobra (u 44, sjednici) izreče Herman Bužan govor u ime Hrvatske, u kojem se protivio potpunom otkupu kmetova, jer da će to biti na propast i plemstvu i seljaštvu, koje će zapasti u lihvarske ruke. Stoga zatraži, da se zakonitim putem samo uredi odnošaj izmedju gospodara i kmetova, a ne da se on još i pokvari.

[ocr errors]

U poznatom nam protestantskom pitanju bieše glavni hrvatski govornik u donioj kući zagrebački kanonik Josip Hara mu stek. U klasičnom svom govoru od 11. novembra (57. sjednica) reče, da se predlog odborov ne slaže s municipalnim pravima hrvatskima i kraljevom krunidbenom zavjernicom. Municipalna pak prava hrvatska niti su oteta, niti su ma čija samovolja, ili ma čiji dar ; niti su nova, a i ne potječu iz vremena pravne veze s Ugarskom, već su mnogo starija imajući korijen svoj u drevnoj hrabrosti hrvatskoj. Stoga Haramustek odbija predlog odborov, da se protestantima dade gradjansko pravo u Hrvatskoj i Slavoniji, te će na nj tek onda pristati, kad hrvatski sabor vlastitom inicijativom odluči, da se ima pustiti slobodno useljivanje protestanata u Hrvatsku. Ovim municipalnim pravima hrvatskim, nastavi Haramustek, ne može se ni iznesenim „savremenim slobodoumljem“ nauditi, a tako niti tako zvani ,,duh stoljeća“ ne daje nikome prava, da drugomu otima stečena prava, a da podjedno još ne počinja zločina. Šta više, kulturno naziranje i duh slobodoumlja prožeo je baš Hrvate, jer su oni spremni, da i dalje brane i čuvaju ona prava i sloboštine, što su im ih namrli njihovi predji. Ima ih, koji poradi toga Hrvatima dobacuju, da su „intolerantni“, no zapravo više pada žig intolerancije na one, koji im ta prava hoće da otmu. U gornjoj kući zastupao je Hrvatsku u protestantskom pitanju zagrebački biskup Haulik kao glavni govornik, a pomagahu ga ne samo biskupi djakovački i senjski, već i m tropolit karlovački,

vatskim, Savremenim, duh stoljena prava,

« ПретходнаНастави »