Слике страница
PDF
ePub

magjarskoga jezika“. Križevačkoj se županiji pridruže još i varaždinska i požeška, no najburnije bilo je na skupštini županije zagrebačke (12. dec.). Ne samo da se i ona pridružila ostalim županijama, već je naročito još stavila predlog, da velika deputacija Hrvata podje pred kralja u Beč, te da ga lično zamoli za odobrenje njihovih želja, a grof Janko Drašković još napose predloži, da se u kralja opet izmoli posebna hrvatska vlada, kao u doba Marije Terezije, dosljedno, da se Hrvatska odruži u upravi od Ugarske. Raspoloženje bješe osobito vatreno kroz cijelu skupštinu, a naveče priredi mladež svečanu bakljadu glavnim govornicima toga dana, grofu Janku Draškoviću, grofu Oršiću, Zdenčaju vel. županu, Lentulaju Benku, načelniku Štajdaheru i Raizneru. Što više, koji dan poslije ustade protiv uvedenja magjarskoga jezika i sam ban Vlašić, koji upravi 21. januara 1840. na kralja predstavku. U njoj ga zamoli, da od Hrvata ukloni „posve strani" magjarski jezik.

Medjutim je sabor u Požunu raspravljao nova pitanja zadavajući pravima hrvatskima nove rane. Iza magjarskoga jezika sabor se doskora zabavi pitanjem urbarskim. Dne 9. oktobra (u 44. sjednici) izreče Herman Bužan govor u ime Hrvatske, u kojem se protivio potpunom otkupu kmetova, jer da će to biti na propast i plemstvu i seljaštvu, koje će zapasti u lihvarske ruke. Stoga zatraži, da se zakonitim putem samo uredi odnošaj izmedju gospodara i kmetova, a ne da se on još i pokvari.

U poznatom nam protestantskom pitanju bieše glavni hrvatski govornik u donioj kući zagrebački kanonik Josip Haramustek. U klasičnom svom govoru od 11. novembra (57. sjednica) reče, da se predlog odborov ne slaže s municipalnim pravima hrvatskima i kraljevom krunidbenom zavjernicom. Municipalna pak prava hrvatska niti su oteta, niti su ma čija samovolja, ili ma čiji dar ; niti su nova, a i ne potječu iz vremena pravne veze s Ugarskom, već su mnogo starija imajući korijen svoj u drevnoj hrabrosti hrvatskoj. Stoga Haramustek odbija predlog odborov, da se protestantima dade gradjansko pravo u Hrvatskoj i Slavoniji, te će na nj tek onda pristati, kad hrvatski sabor vlastitom inicijativom odluči, da se ima pustiti slobodno useljivanje protestanata u Hrvatsku. Ovim municipalnim pravima hrvatskim, nastavi Haramustek, ne može se ni iznesenim,,savremenim slobodoumljem" nauditi, a tako niti tako zvani,.duh stoljeća“ ne daje nikome prava, da drugomu otima stečena prava, a da podjedno još ne počinja zločina. Šta više, kulturno naziranje i duh slobodoumlja prožeo je baš Hrvate, jer su oni spremni, da i dalje brane i čuvaju ona prava i sloboštine, što su im ih namrli njihovi predji. Ima ih, koji poradi toga Hrvatima dobacuju, da su ,,intolerantni", no zapravo više pada žig intolerancije na one, koji im ta prava hoće da otmu. U gornjoj kući zastupao je Hrvatsku u protestantskom pitanju zagrebački biskup Haulik kao glavni govornik, a pomagahu ga ne samo biskupi djakovački i senjski, već i m tropolit karlovački,

župan požeški Szécsen i barun Kulmer. Svi su oni ovo pitanje označili jedino nutarnjim poslom hrvatskim, pa tako i zabaci velikaška kuća predlog i zaključak donje kuće, po čem Hrvati uspješno prevladaše u tom pitanju i ovaj put.

Uz protestantsku debatu, a nešto docnije i uz gravaminalnu, došlo je na dnevni red i pitanje o pripadnosti Slavonije. Slavonski zastupnici, a naročito Janković, grof Pejačević, Posavec, pak Požežani Marković i Farkaš usprotiviše se tome, da se Slavonija smatra dijelom Ugarske, te da se broji medju ugarske županije. U toj debati iznese još i kanonik Haramustek gomilu historičkih dokaza, da Slavonija pripada odvajkada Hrvatskoj, odnosno banskoj vlasti, a naročito od 1745. dalje, a samo je porezno od 1751. izjednačena s Ugarskom (19. febr. 1840., u sjednici 87.). No Magjari uza sve to uzeše tvrdokorno tražiti, da se posve napusti ime Slavonija, dok se konačno ne umiješa predsjednik Szerencsy u raspravu, rekavši da to ne može da bude, jer se Slavonija nalazi u kraljevskom naslovu, a i kod krunisanja nosi se posebni njezin barjak s grbom. Zastupnici se magjarski uzeše potom pozivati na Verböczyjev ,,Tripartit" (od 1517.), koji da broji sadanje slavonske županije (vukovsku (Valko: Vukovar), srijemsku i požešku) kao dio,,Hungarije", dok pod,,Slavonijom"da razumijeva županije križevačku, varaždinsku, zagrebačku i virovitičku. Stoga neka se na ove županije prenese ime Slavonija, a sadanje tri slavonske županije neka se posve i sasvim sjedine s Ugarskom. No predsjednik se i tome usprotivi istaknuvši, da

sve to ne može da bude, jer se nikad nije nijedan kralj ugarski izjavio, da su one tri županije sastavni dio Ug a rske, a onaj drugi predlog dokazuje samo to, da ipak treba da ostane naziv,,Slavonija“. Poradi toga ostade i ovaj put slavonsko pitanje povoljno riješeno za Hrvate, a to stim više, što su se u gornjoj kući takodjer zauzeli za hrvatsko stajalište požeški župan grof Szécsen, podban Marković biskup Haulik, kanonik Schrott, barun Kulmer, pa i neki magjarski velikaši.

Napokon je još trebalo Hrvatima preturiti jedno znatno pitanje, a to je pravo plaćanja polovice vojnoga poreza, što ga Ugarska plaća po pojedinoj porti, jer je predlog odborov išao zatim, da ukine hrvatski privilegij i da Hrvatsku u porezovnom pogledu posve izjednači s Ugarskom. Debata se vodila 15. aprila (u sjednici 133.), a glavni hrvatski govornik bješe protonotar Nikola Mikšić. On smatra prirodnom pravednošću, reče, da svi dijelovi jedne iste zemlje nose i jednake terete. Tu su pravednost imali pred očima i oni, koji su izrekli, da Hrvatska ima da plaća drugačije porez negoli Ugarska, jer Hrvatska niti je županija, niti dio Ugarske. Potom prikazuje Mikšić historički razvitak hrvatskoga poreza, a onda reče: U Ugarskoj su staleži zamijenili portalni vojnički sistem s redovitom vojskom (1715.), a izvori, kojih su prihodi prije služili za uzdržavanje portalne vojske, bili su otada odredjeni za uzdržavanje redovne vojske. Odonda je taj prihod poznat pod imenom

,,ugarskoga poreza", a nastao je odatle, što je Ugarska, jer nije mogla biti prisiljena na dvostruki teret, naime na dužnost sudjelovanja u portalnoj insurekciji i na porez, koji sada služi za uzdržavanje redovite vojske, bila oslobodjena od prvoga tereta, to jest portalnoga, a tako je ostalo sve do danas. Naprotiv Hrvatska je troškove za insurekciju zadržala, te nije nikad taj teret prelila u drugu formu, pa kao što se Ugarskoj nije dvostruki teret naprtio, tako nije ni Hrvatska nikaki novi porez preuzela pod bilo kojom formom otkupa od tereta insurekcije. Stoga Hrvatska kao što ga nije dosada plaćala, ne će ga ni odsa da, jer vrši svoju insurekcionalnu dužnost, kako onda tako sada. Pored toga Hrvatska plaća i za uzdržavanje Krajine, dakle zapravo više negoli Ugarska. Prema tome dakle plaćanje poreza uopće nije zajedničko Ugarskoj i Hrvatskoj, već ima jedno posebno ugarsko i jedno posebno hrvatsko, pa kao što Ugarska nije nikad bila dužna da pridonosi plaćanju hrvatske insurekcije, tako ona to nije ni danas. Prije godine 1790. nije pitanje poreza hrvatskoga bilo predmet požunskoga sabora, već hrvatskoga. Tada se zaključilo, da će se hrvatski porez na pos e od ugarskoga raspravljati na požunskom saboru. Toga pak nijesu Hrvati tada učinili, da svoj porez povise, što su mogli i sami kod kuće učiniti, nego baš zato, da obrane lakše svoje pravo. Hrvatska dakle nije toga učinila 1790., da sebe liši svetoga prava votirati porez, koje je svim slobodnim narodima zajedničko, već da to

« ПретходнаНастави »